Danas je blagdan Velike Gospe (Gospojina), jedna od najstarijih marijanskih katoličkih svetkovina, blagdan kojim katolici svugdje u svijetu slave uznesenje Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo. Iako se u Bibliji nigdje izravno ne spominje Marijino tjelesno uznesenje na nebo, ipak ga je papa Pio XII. 1950. proglasio crkvenom dogmom, obvezujućim sadržajem katoličkoga crkvenog nauka. Potom je s vremenom taj blagdan u mnogim (pretežito katoličkim) južnoameričkim i europskim zemljama, također i u Hrvatskoj, postao i državni praznik, neradni dan.
Štovanje Marije kao majke Isusove u Hrvatskoj ima veoma dugu i bogatu tradiciju koja je stvarana na kultu majke kao simbola opstanka i trajnosti i postat će jednom od temeljnih značajki hrvatskoga kulturnog, religijskog i nacionalnog identiteta. Naime, zbog stalnih ratova i stradanja na ovim prostorima majka je bila stožerna čuvarica doma, domovine i opstojnosti narodne zajednice koja je lakše podnosila gubitak muškaraca negoli žena. Katolici su se, kako predaja i hrvatska mitologija kažu, u tim teškim povijesnim trenucima obraćali za pomoć upravo Gospi kao majci, pouzdajući se u njezin zagovor kod Boga i kod njezina sina Isusa da će im pomoći svladati neprijatelja i osloboditi ih ropstva, kao što se navodi npr. u mitu o njezinoj pomoći kršćanima u obrani Sinja od Turaka. A zapravo, mletački providuri tada su iskoristili kult štovanja Majke Božje pa su njime opravdali “humano preseljenje” katolika iz Rame i srednje Bosne u Cetinsku krajinu kako bi je naselili nakon pobjede kršćanske vojske na Turcima. Nakon toga Gospa Ramska postala je Gospa Sinjska.
I tako je ostalo do danas pa imamo “jedinstven kult u dva mjesta, u dvije države, u dva termina”. Gospa kao majka bila je najsigurnije utočište u molitvama hrvatskih katolika, postala je ono što je Ircima sv. Patrik. Ne čudi stoga da su Hrvati po uzoru na Poljake koji su za zaštitnicu Poljske izabrali Crnu Gospu Czestechowsku, jer je svojim zagovorom kod Boga “spasila poljski narod od napada Tatara i Rusa”, izabrali za najvjerniju zagovornicu Hrvatske (fidelissima advocata Croatiae) Majku Božju (kojoj je u Hrvatskoj posvećeno oko 1200 vjerskih objekata i osam katedrala) i proglasili je “kraljicom Hrvata“, što će svoje mjesto naći u pučkoj pobožnosti i u crkvenim pjesmama.
Prenose se najvažnije poruke
Svetkovine Velike Gospe, štovanje BDM-a i duhovnost marijanskih svetišta imali su i imaju još uvijek veliko ne samo vjerničko nego i društveno značenje. Svake godine 15. kolovoza katolički svećenici nastoje svojim vjernicima prenijeti najvažnije poruke i stavove mjesne (nacionalne) Katoličke crkve o životu i značenju Isusove majke u životima njihovih vjernika, zatim veoma često o trenutačnim crkvenim, društvenim, ali i političkim zbivanjima u društvu i državi i o tome kako bi se oni trebali prema njima određivati. Činili su to do sada suptilno, posebno u vrijeme komunističke vlasti nakon 2. svjetskoga rata. Ne zaboravimo samo pri tome značenje gotovo desetogodišnjega proslavljanja trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata koje je počelo 1975. u marijanskome svetištu u Solinu na kraju Hrvatske marijanske ili Jelenine godine, a završilo Nacionalnim euharistijskim kongresom u marijanskome svetištu u Mariji Bistrici u rujnu 1984.
Tako se 1991., na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, upravo u marijanskome svetištu u Mariji Bistrici dogodio jedan od najsvjetlijih trenutaka Katoličke crkve u Hrvatskoj. Naime, nakon što je počela velikosrpska agresija na Hrvatsku, nadbiskup zagrebački, kardinal Franjo Kuharić održao je svoju čuvenu propovijed. Mnogima ta propovijed nije bila po volji, posebno onima koji su bili protjerani i izbjegli, koji su izgubili svoje domove i svoje najbliže, ali Kuharić je želio i u najtežim trenucima postojanja jedne vjerske i nacionalne zajednice ostati vjeran evanđelju koje je ne samo propovijedao nego i živio. A želio je da to isto čine i njegovi vjernici.
Evanđelje i načela
Tada je hrvatskim katolicima, ali i svima onima koji su bili pogođeni tom agresijom i koji su krenuli u obranu zemlje, rekao da je “za bogoljublje nužno i čovjekoljublje“, a da je “čovjekoljublje također rodoljublje“ te da to “naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom“. Zapravo, “naše rodoljublje“, istaknuo je tada kardinal Kuharić, “ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko“, jer “naše je rodoljublje kršćansko.“ A potom je bez imalo kalkuliranja kazao:
“Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji: ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!“
Nažalost, u posljednjih nekoliko godina znali su neki propovjednici, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, zaboraviti Kuharićeve plemenite rodoljubne nakane i “ukrasti” nama katoličkim vjernicima blagdan Velike Gospe kao dan kada se je trebalo govoriti o pomirenju, o pružanju ruke onima koji drukčije misle i onima koji su na rubu društva, i pretvarati ga u “Dan antikomunističke borbe”. Nadam se da će propovjednici na sutrašnji blagdan poći od činjenice da je Katolička crkva u Hrvatskoj sastavnica ovoga društva i da su njeni službenici suodgovorni za situaciju u društvu u kojemu živimo i da trebaju preuzeti ulogu suodgovornosti. Ili će možda sutrašnji blagdan Velike Gospe pretvoriti u “Dan borbe protiv Istanbulske konvencije”?
VIDEO Poznati Hrvati koji javno svjedoče vjeru
Oprastamo ali ne zaboravljamo!!! Mir s vama svima.😇