Veliki će se potres dogoditi prije ili kasnije i baš zato trebamo paziti na gradnju

U povodu nedavnog potresa koji je u Zagrebu odnio i jednu žrtvu, porazgovarali smo s vodećim našim seizmologom prof. dr. sc. Marijanom Herakom s Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Kolika je kratkoročna mogućnost ponavljanja nedavnog potresa i je li zaista moguć razoran potres?

Nakon svakog većeg potresa slijedi niz naknadnih potresa, koji traje to dulje što je magnituda glavnog potresa veća. Oni nastaju jer se stijene u žarišnom području potresa moraju postupno prilagoditi novonastaloj ravnoteži tektonskih sila koja je bila poremećena naglim pomakom duž uzročnog rasjeda u trenutku potresa. Posve je nemoguće predvidjeti kada će se dogoditi naknadni potresi koje ćemo osjetiti, ali i kolike će biti njihove magnitude. Ako se pri glavnom potresu nije oslobodila većina u stijenama nakupljene napetosti, tada je moguće da se nakon njega dogodi i potres koji svojom magnitudom premašuje onaj prvi, do tada najjači potres. Ovo se događa relativno rijetko, ali ne toliko rijetko da bi se takva mogućnost zanemarila. Sjetimo se da je upravo to bio glavni prijepor u slučaju sudskog procesa seizmolozima u vezi s potresom u L’Aquili 2009. godine. Takav se slučaj dogodio npr. i kod nedavnog potresa u Albaniji, i kod velikog crnogorskog potresa 1979. godine. I u Zagrebu se 2. siječnja 1906. godine dogodio jak potres nakon jednako jakog potresa 17. prosinca 1905. godine. Ta su dva potresa po intenzitetu i položaju epicentra bila vrlo slični ovom nedavnom potresu u Zagrebu.

Zašto se na potrese nismo naviknuli?

Nismo se naviknuli na potrese jer se oni događaju relativno rijetko. Seizmičnost Zagreba bitno je manja od seizmičnosti Japana ili Kalifornije pa jaki potresi brzo prestanu zabrinjavati stanovništvo. Zadatak je seizmologa da neprestano opominju da s potresima možemo živjeti ako njihovu opasnost nikada ne podcijenimo te se moramo pripremiti kao da će potres biti sutra jer će se potres koji se jednom dogodio prije ili kasnije ponoviti. Seizmolozi imaju dužnost procijeniti potresnu opasnost te osigurati da planeri prostornog razvoja, arhitekti i građevinari dobiju relevantne podatke o tome kakve će sile tijekom potresa građevine u svom uporabnom vijeku morati izdržati. To hrvatski seizmolozi i rade (ako smijem subjektivno reći – rade to jako dobro!), besparici usprkos. Inspekcije moraju paziti da se u skladu s propisima zaista i gradi.

Zbog čega je Medvednica “izvorište” potresa u Zagrebu?

Prostor Medvednice nalazi se na mjestu gdje se sastaju velike tektonske jedinice Dinarida, Panonije i Alpa. Stalni tektonski procesi uzrokuju relativne pomake među njima, koji dugoročno uzrokuju promjene reljefa, uzdizanje planina, zatvaranje mora i slično. Kratkoročno se nakupljena elastična energija deformacije povremeno oslobađa na velikim rasjedima što se na površini osjeti kao potres. U području Medvednice nekoliko je aktivnih rasjeda od kojih su najvažniji Sjeverni rubni medvednički rasjed i Kašinski rasjed.

Teže su oštećene starije zgrade, no i neke bitno novije. Što je razlog da se tako nešto dogodilo?

Kada znamo da je jedini način zaštite od potresa aseizmička gradnja, jasno je da će zgrade koje nisu građene s time u skladu biti opasne kada se potres dogodi. Starije zgrade, osim što su građene bez obaziranja na potresne sile, jako su ugrožene i time što je često već i građevni materijal starenjem izgubio nosiva i vezivna svojstva. Valja pričekati rezultate procjene šteta, ali već se sada čini da se jasno vidi razlika u štetama na zgradama starije i novije gradnje. Pri tome se valja sjetiti da je ovaj potres bio znatno slabiji od onoga 1880. godine, kakav će se u Zagrebu ponoviti prije ili kasnije! Na sreću, i stare se zgrade mogu ojačati u smislu otpornosti na potrese što sigurno nije jeftino, ali relevantna istraživanja pokazuju da se svaka kuna u to uložena vraća sedmerostruko kada se veliki potres dogodi. Ovaj potres pokazao je koliko je pravo imao Andrija Mohorovičić koji je još 1909. godine u Narodnim novinama objavio: “Ovom zgodom moram upozoriti sve nadležne faktore na zastarjele građevne propise, koji ne uzimaju nikakav obzir na to, kako potres djeluje na građevine. U ožujku ove godine predavao sam o tom u društvu inžinira i arhitekta u Zagrebu, te sam istaknuo kako bi trebalo kod gradnje kuća uzimati u obzir i na potres. Domala ću to predavanje, opširno obrazloženo izdati. Moje su riječi ostale do sada glasom onoga, koji vapi u pustinji, te i iza ovoga predavanja izgradilo se je u samom Zagrebu koješta što je pogibeljno za prolaznike i za zgrade same.” Sve na što je Mohorovičić upozoravao prije 111 godina ostvarilo se pri prvom većem potresu nakon toga. Sapienti sat! Možda je ovo vrijeme da vlasnici i vlast osiguranje zgrada u kojima živimo shvate ozbiljno te da opasnost smanjimo što je više moguće. Zašto Zagreb ne bi pri sufinanciranju energetske obnove sufinancirao i protupotresna ojačanja građevina? Zašto se ne bi obvezalo vlasnike da dimnjake, crepove i teške ukrase na krovovima moraju efikasno učvrstiti ili ukloniti? Zašto se ne bi npr. uveo bonus na komunalnu naknadu za zgrade koje su sigurne? Zašto se dopušta da u glavnom gradu godinama stoje kuće poput one u Đorđićevoj ulici, podjednako opasne za stanare i prolaznike? Kako je moguće da su mnoge važne i skupe javne zgrade “ušminkane”, a da se o strukturnom ojačanju nije vodilo (dovoljno) računa?

Postoji li mogućnost da u rasjednoj zoni Zagreba prestane aktivnost ili da se nešto napravi kako bi se ona umanjila?

Ne, takva mogućnost ne postoji. Priroda je još uvijek puno jača od nas i moramo joj se prilagoditi.