Travanj 2016. godine mjesec je koji će Vesna Pusić pamtiti vjerojatno cijeli život. Pred Općom skupštinom predstavila se kao kandidatkinja za glavnog tajnika UN-a, što je funkcija za koju Hrvatska dosad nije imala kandidata.
Bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova jedan je od devetero kandidata za nasljednika Ban Ki-moona, a tko će to biti moglo bi se znati u rujnu. Tri dana nakon predstavljanja u UN-u, na mjestu predsjednice HNS-a naslijedio ju je Ivan Vrdoljak, a ona je proglašena počasnom predsjednicom stranke, što će, šali se, biti do kraja života.
Nakon intervjua pred Općom skupštinom, mnogi analitičari kažu da su vam porasle šasne za glavnu tajnicu UN-a. Kakvi su vaši dojmovi?
Promjena koju su na početku svi smatrali malom, a to je da se prvi put u povijesti omogući kandidatima da se predstave pred Općom skupštinom UN-a, rezultirala je puno većim promjenama nego što se očekivalo, naročito u smislu interesa za cijeli postupak i samu organizaciju. Kada su stalne članice u Vijeću sigurnosti vidjele koliki je to interes i globalnu pozornost izazvalo, čak su postale i malo rezervirane prema cijelom procesu jer imaju osjećaj da to donekle usmjerava njihovu odluku. U svakom slučaju, UN je dobio više pozornosti nego ikad u posljednjih 20 godina, a postoji i neka jasnija slika o tome tko su kandidati. Za sve nas bolje je da postoji taj proces jer će samo jedna osoba biti predložena, a ovako svi u procesu imaju priliku predstaviti se.
Kako komentirate izjavu Tomislava Karamarka da ste “loš kandidat loše vlade za kojeg nikad ne bi glasao”, ali da ćete imati tehničku podršku “jer prema van moramo biti civilizirani”?
Već po samoj izjavi vidite da se radi o upotrebi međunarodne teme za lokalne i domaće političke potrebe. To je pogrešno. Garantiram da je barem polovica od 193 države članice UN-a, ako ne i više njih, prije mog predstavljanja “guglala” Hrvatsku da vidi gdje je, da dobije neki dojam. Golema većina i ne zna gdje smo točno, a kamoli da zna tko je opozicija, a tko pozicija u zemlji i da poznaju naše unutarnje odnose. Hrvatska je kroz ovo predstavljanje, bez obzira na ishod, dobila veliki plus i svaka vlada od toga može imati samo plus. Ništa drugo.
Koliko takve izjave imaju utjecaja na vaš položaj kandidatkinje, dopiru li do UN-a?
Iskreno se nadam da ne dopiru. Nitko mi ništa nije rekao. Neki, naravno, znaju jer postoji diplomatski zbor koji ih izvještava.
Može li vam to štetiti?
Manje je važno što bi meni moglo štetiti. Šteti, i to značajno, Hrvatskoj i njezinu ugledu ozbiljne i civilizirane zemlje. Nasreću, kako se radi o kandidatima iz istočne Europe, nisam usamljena. Još neki imaju slične probleme. Ne tako drastične. Očito je to u istočnoj Europi dio neke supkulture.
Dio saborskih zastupnika potpisuje peticiju protiv vaše kandidature, a planira poslati i pismo UN-u protiv vas?
To je zaista sramotno, ali kao što sam već rekla, uvijek isti ljudi sramote Hrvatsku. Međutim, s obzirom na profil tih ljudi, kad bi se pročulo tko su ti koji su to pisali, to bi mi samo bio veliki plus.
Još biste mogli imati i koristi od njihove akcije?
Apsolutno, samo neka šalju. Meni time pomažu, ali Hrvatsku drastično sramote.
Premijer Orešković dao vam je potporu. Jeste li se vidjeli s njim nakon povratka?
I prije odlaska u New York nekoliko puta sam javno rekla da ću vrlo rado premijera i Vladu izvijestiti o čemu se radi u tom procesu, kako napredujemo i što nam tu predstoji. Budući da je premijer javno iskazao podršku i interes za hrvatsku kandidaturu za glavnu tajnicu UN-a, ja sam mu se javila nakon povratka i iskustva predstavljanja pred Općom skupštinom UN-a. Razgovarali smo o svemu vezanom za hrvatsku kandidaturu. Vrlo normalno i pristojno. Drago mi je da je došlo do tog razgovora. A s obzirom na to kako je sve krenulo, pod tehničkom podrškom koju je najavio Tomislav Karamarko, smatram da će mi diplomatske misije, ondje gdje budem putovala, biti na raspolaganju. O takvoj podršci se radi. I dalje ću sve sama plaćati, što nijedan drugi kandidat ne radi.
Što o protivljenju vašoj kandidaturi iz vaše zemlje kažu drugi kandidati?
Malo su začuđeni. Mislim da zapravo nitko ne misli da je to do kraja istina. Iskreno, takva pitanja i izbjegavam jer mi je neugodno. Zbog zemlje, ne zbog sebe.
Iznimka ste i jer su sve nacionalne televizije, osim naše, prenosile izlaganja svojih kandidata. Što kažete na to?
Da, sve su nacionalne televizije prenosile izlaganja svojih kandidata. Neke i izlaganja nas ostalih. Mene su, primjerice, mnogi gledali na Slovenskoj televiziji. A što da vam kažem? To je, nažalost, neki čudan proces klizanja unatrag. Nadam se samo da nećemo otklizati predaleko. Cijeli se život bavim ili političkom teorijom ili politikom, a nemam pravo objašnjenje zašto se to događa.
Kakav je trenutačno međunarodni ugled Hrvatske?
Četiri godine imali smo vrlo zapaženu i odličnu vanjsku politiku. I to je registrirano. Bili smo prisutni i vidljivi i međunarodno i regionalno. Taj dio još donekle drži, još nisu svi svjesni što se dogodilo. Sada bismo trebali biti još bolji, još prisutniji, vidljiviji, s još jačim inicijativama, ali, nažalost, zasad nije tako.
Nekolicina veleposlanika reagirala je protekli vikend zbog stanja u hrvatskim medijima. Slažete li se s ocjenom predsjednice Grabar-Kitarović da se veleposlanici nemaju što miješati u unutrašnje stvari države?
Nema nikakvih unutrašnjih stvari. To je teza koja za demokratsku članicu EU nije u optjecaju. Što znači miješati se u unutrašnje stvari? Ljudi su tu da bi imali stav i da bi upozorili kad uoče neki problem. Kao ministrica sam redovno razgovarala s veleposlanicima o najrazličitijim temama, pa i o teškoćama koje su tvrtke iz njihovih zemalja imale investirajući u Hrvatskoj. Čak smo imenovali ljude unutar ministarstva koji su im pomagali dok ne poboljšamo administraciju. Ništa tu nije neprijateljski. Osim toga, ne trebaju nam veleposlanici da vidimo kako stvari stoje. Imamo i uši i oči. Ukida se Vijeće za elektroničke medije, financiranje nevladinih organizacija, civilnog društva, utječe se na medije... Stranci mogu vidjeti manje od onoga što mi možemo vidjeti. To je naša tema o kojoj trebamo razgovarati, sjesti i vidjeti zašto se to događa, koja je namjera.
Kao sveučilišna profesorica, kako gledate na najavu suradnje Filozofskog s Katoličko-bogoslovnim fakultetom?
Kao još jedan pokušaj demontiranja Filozofskog fakulteta. A kao dugogodišnja studentica, asistentica, docentica, pa profesorica na Filozofskom fakultetu takvih sam pokušaja doživjela više. I to je uvijek zabrinjavajuće jer uvijek pokazuje autoritarne tendencije u vlasti. Filozofski se pokušavao minirati nekad davno osnivanjem Fakulteta za političke znanosti. Pa se pokušao minirati sukobom s profesorima, pa osnivanjem Hrvatskih studija, pa pojedinim studijima na nekim drugim fakultetima i u drugim mjestima...
Je li moguć spoj Filozofskog i vjerskog fakulteta?
To je nedopustivo. Što je najsmješnije, ja sam bila jedna od onih koji su podržali osnivanje KBF-a jer smatram da je to dobro. U svijetu ima puno katoličkih sveučilišta koje su osnivali pojedini redovi. Neka su među najboljima u svijetu. Primjerice Georgtown University osnivali su jezuiti i još je njihovo vlasništvo, ali to ne znači da ondje predaju katekizam. Ondje predaju najrazličitiji, najbolji profesori iz cijelog svijeta, ljudi svih vjera, vjeroispovijesti... Kriterij je izvrsnost. Mi smo mali i ne možemo si priuštiti da bilo koga kvalitetnog izgubimo. Ali ne tako da se jedan fakultet, koji je svuda u svijetu nukleus kritičkog mišljenja, uništava. A ako mislimo da nam kritičko mišljenje ne treba, onda smo gotovi.
Zadnjih se dana u Hrvatskoj često čuje teza da je na djelu revitalizacija ustaštva. Slažete li se?
Na djelu je revitalizacija ekstremnog i napadačkog desničarstva. To se u jednom vremenu zvalo ustaštvom, u nekom drugom to možete zvati neofašizmom, a možete to zvati i ekstremnom desnicom... Nije važno kako se zove, no to je uvijek značilo agresivan napad na ljude koji drukčije misle, drugih su vjera, nacije, bilo čega, a naročito na one koji se usude javno reći nešto liberalno, koji zagovaraju otvoreno društvo, suprotstavljaju se autoritarnosti... Takva ideologija postoji u svim zemljama svijeta, samo je pitanje šalje li vlast signale da je to dobrodošlo ili da je nedopustivo i da to treba sankcionirati. Jer kada prijetite fizičkim nasiljem na kućnu adresu, javno prozivate, organizirate nečiji verbalni linč, to je de facto ta ista ideologija. Ako vlast to tolerira pa čak u nekim situacijama i podržava, onda će ti tipovi izaći iz rupa i početi terorizirati druge ljude. To da takvi ljudi mogu uopće biti dio neke koalicije vrlo je zabrinjavajuće. To je za društvo pogubno. A to da su se baš svi takvi tipovi, koji prijete, pozivaju na linč, organiziraju hajke, koji bi zatrli i uništili svakoga tko im se suprotstavi, okupili oko ove moje teme, meni samo služi na čast. Ne mogu reći da se ne ponosim time kako se ta cijela ekipa posložila.
Rezultat su i tri komemoracije u Jasenovcu. Na koju ćete vi, službenu ili onu Saveza antifašističkih boraca?
Na koji način s ljudima koji promoviraju flagrantnu laž o Jasenovcu ići na komemoraciju u Jasenovac. Sva sreća da je Slavko Goldstein napisao knjigu o Jasenovcu u kojoj svatko ima priliku vidjeti povijesne činjenice, jer povijest je varava stvar. Ostane ono što je napisano. Nikako da dođemo do toga da se te velike tragedije naših, hrvatskih građana, stave ad acta i da dobiju pijetet koji su i zaslužile, a da se ne upotrebljavaju u političke svrhe.
Hrvatska je blokirala pregovore Srbije s EU i postavila tri jasna uvjeta. No dobili smo poprilične packe i sad smo u nezavidnoj situaciji?
Ne možete se dovoditi u takvu situaciju. Ako Srbija ne ispunjava neke uvjete za otvaranje 23. poglavlja, onda to, pretpostavljam, vidi još netko od 28 država članica EU osim nas. I ako je tome tako, trebalo je naći saveznike. Hrvatska je trebala biti zadnja koja se stavlja u tu poziciju, ne prva. Ne postoji nikakav veliki entuzijazam za proširenje EU. Prema tome, trebalo je naći saveznike koji bi se u najmanju ruku postavili u obranu kriterija koje Srbija treba ispuniti. Ako se radi o nekim stvarima koje je moguće riješiti samo pregovorima, a po mojem mišljenju najviše je takvih tema, onda nama nije u interesu zaustaviti otvaranje pregovora. Upravo obrnuto. Trebamo krenuti u pregovore, inzistirati da se određeni kriteriji ispune i da se određene stvari u tim pregovorima riješe. Ništa od toga Hrvatska ne može samostalno. Sve ostalo stavlja nas u nepovoljnu poziciju u kakvoj je bila Slovenija kad je blokirala nas. Minimum poznavanja tih odnosa kaže vam da se nije trebalo dovesti u tu poziciju.
Kako se sad izvući?
Pa teško! Jer sad će biti pritisaka sa svih strana. Na kraju svega, mi ćemo s jedne strane morati odustati, nešto će se drugo pronaći da si malo spasimo obraz. S druge strane, pogoršat će se naš status u EU jer smo se pokazali kao još jedna od tih malih balkanskih zemalja s kojima stalno ima nekakvih problema. A taman smo se afirmirali našom inicijativom vezanom uz BiH za koju smo prvo pridobili Veliku Britaniju i Njemačku, a potom i sve ostale i taman smo se, kad se radi o regiji, afirmirali kao zemlja na koju se svi mogu osloniti. Sad je taj kredit otišao.
Pretpostavljam da se sa tri kriterija koja Srbija mora ispuniti slažete. Pa i bivša Vlada kritizirala je Srbiju da se igra mini Haaga.
To nije mini Haag. Jer nije problem univerzalne jurisdikcije, već regionalne jurisdikcije. To je neprihvatljivo, o tome nema spora. Ali je potrebno s europskim partnerima, a onda i sa Srbijom, naći način kako to ukinuti. Jer to treba napraviti. Ali na ovaj način teško. Što se tiče borbe za manjine, u slučaju Srbije tu su temu već otvorile i Bugarska i Rumunjska. Dakle, to je tema oko koje partnere već imamo i s njima treba razgovarati i dogovoriti zajedničku strategiju. To je moguće i potrebno. To je pitanje diplomacije.
Već se neko vrijeme govori o približavanju HNS-a HDZ-u. Pogotovu otkako je Ivan Vrdoljak predsjednik HNS-a. Vidite li vi tu mogućnost?
Glavni razlog za to, po mojem mišljenju, činjenica je da u Saboru u Klubu imamo 10 zastupnika. Da imamo jednog, dva ili tri, nitko ne bi pričao o približavanju HNS-a HDZ-u. Što se nas tiče, imamo jasnu poziciju i uvijek smo je imali. I ako nam se netko želi približiti, treba gledati naše stavove. Ako se želi približiti stavovima koji osuđuju i ne prihvaćaju šovinizam, koji se zalažu za jačanje tolerantnog društva, za jačanje prostora sloboda, srednje klase, koji se žele odreći govora mržnje, progona ljudi javno ili tajno... u nama imaju partnere.
Pa i HDZ?
Ako se žele promijeniti i približiti našim stavovima, smatrat ćemo to vrlo pozitivnom stvari. Ne treba HDZ-u HNS. On treba 10 zastupnika u Saboru. A mi smo isti bili i jučer i bit ćemo i sutra.
Nakon svega što se dogodilo od izbora, držite li da je preslagivanje parlamentarne većine u Saboru moguće i bez izbora?
Mislim da nije i da treba ići na izbore pa kako grah padne. Kako se situacija razvija, ne vidim tko bi se sad s kim presložio. Na izbore je moguće ići, ali preslagivanje ne vidim bez nas, HNS-a, a to mi izgleda nemoguće. Jedino ako se HDZ doista odrekne svega ovoga što je govorio do jučer i kaže da je sada za otvoreno društvo, slobodu, demokraciju, poduzetništvo, toleranciju, ako su za izbacivanje svih koji hoće bilo koga tući, ubiti, izbrisati s lica zemlje, zabraniti mu da govori... Ako to naprave, evo nas.
Što je s Vrdoljakovom idejom o trećem putu u kojem bi bio i HNS i HSS, IDS, HSLS, Hrid?
Nije to treći put. To je jačanje one opcije koju želi većina ljudi u ispitivanjima javnog mišljenja. Većina uvijek odgovori da želi biti u centru, ali taj centar, s druge strane, nikada nema dovoljno snažnu reprezentaciju, najrazmrvljeniji je. I to je pokušaj da se okupi jedna snaga oko te ideje građanskog centra sa svim vrijednostima koje sam spomenula, kao što su otvoreno društvo, tolerancija, izbacivanje straha kao instrumenta politike, slobodni mediji, poduzetništvo, eliminiranje svakog neofašizma, neonacizma, neoekstremizma... Jednoga dana to će se u Hrvatskoj i morati dogoditi. Ja sam cijeli svoj život, bilo u politici, bilo izvan nje, provela zalažući se upravo za to. Nema napretka nijednog društva bez snažne sredine, srednje klase, obrazovane mase. Ne govorim o obrazovanoj eliti. Nama treba solidno i kvalitetno obrazovana, kritična masa ljudi koja neće dopustiti da joj nekakva politika ekstremizmima skače po glavi. To je najbolja obrana društva. Hoćemo li to biti u stanju napraviti, to je već drugo pitanje. Puno se puta pokušavalo, nije prvi put, ali ja se nekako nadam da je došlo vrijeme te mlađe, srednje, pametne, obrazovane, ambiciozne generacije ljudi koja želi voditi svoje bitke, a ne bitke svojih baka i djedova. To se kod nas skraćeno zove partizani i ustaše, ali to je de facto borba protiv revitalizacije uskogrudnosti, straha, prijetnje, progona. To možete zvati ustaša, a možete i nekako drukčije.
Vjerujete li u dogovor HNS-a s SDP-om u gradu Zagrebu. Ima li šanse da Milanović na kraju ipak podrži Anku Mrak Taritaš za gradonačelnicu Zagreba?
Prelazit ćemo taj most kada dođemo do njega. Mi imamo odličnu kandidatkinju koja bi bila dobra za grad i koja je već pokazala tko je i što je. Svi znaju da je, kad grmi, Anka Mrak Taritaš tu i može riješiti problem. To nam treba u Zagrebu. Što će SDP napraviti, ne znam. Bilo bi najracionalnije i za Zagreb najbolje da je podrži.
>>Pusić: Iz razgovora s premijerom Oreškovićem shvatila sam da imam njegovu potporu
Sad će ova Vlada biti kriva. Tko je ukinuo pokroviteljstvo nad Bleiburgom? Tko je donio zakon za zaštitu bivših likvidatora iz UDBE? Tko na Božić čestita Bajram i Hanuku,sve u đuture? Tko se sprdava sa himnom? Gospođa kandidatkinja je osnovala firmu sa čovjekom koji tvrdi da je Tuđman govnar. Kada se to događalo,tko je donosio odluke,u čijem mandatu i zašto? Današnje civilne udruge zapravo vraćaju dug strankama koje su ih četiri godine izdašno plaćale i to upravo preko ministarstava u kojima su bili HNS-ovi ministri. Mogu si samo zamisliti što bi se dogodilo da npr Karamarko ili Reiner dodijele svom djetetu ili bratu 200-300 tisuća kuna. Gospođa Pusić je prije dva mjeseca u Otvorenom izrekla : "To što su ubijeni bez suđenja,ne znači da nisu krivi. " Sramota. Ukoliko postane glavna tajnica,biti će to sramota za čovječanstvo,a ne za "desničare" u RH. Nemoguće je da nema boljih kandidata od "naše" gospođe. Bolesna ambicija,ništa više.