VIDEO 'Obilazio sam vojnike u šatorima, samo su im oči sjajile u mraku. Bili su kao pravi vukovi, nezaustavljivi'

Na današnji dan prije 30 godina krenula je operacija Zima '94, jedna od najznačajnijih operacija Domovinskog rata. Hrvatska vojska uspjela je u manje od mjesec dana iznenaditi srpske snage i potisnuti ih s Dinare. Na temperaturama koje su se tih dana spuštale i do -20°C i na velikim nadmorskim visinama bio je sa svojim vojnicima i Ante Kotromanović, tadašnji zapovjednik 126. operativne grupe Sinj, koji je gostovao u emisiji Večernji TV-a te se prisjetio nekih situacija koje i dandanas, kazao je Lani Kovačević, živo pamti. 

Na današnji dan 1994. počela je vrlo važna operacija, operacija Zima. Ta akcija nije bila isplanirana od početka do kraja s detaljnim rasporedom. Kako je sve krenulo?
Govorit ću iz svoje perspektive zapovjednika operativne grupe Sinj jer je ona u početnoj fazi krenula s nekim drugim postrojbama u razbijanje neprijatelja i probijanje crte prve linije koja se nalazila na Dinari i u smjeru BiH. Sjećam se, desetak dana prije operacije me pozvao general Gotovina u Split. Došao sam, zajedno smo doručkovali, a onda mi je rekao da je donesena odluka na vojnom vrhu da se Hrvatska vojska uključi na livanjskom ratištu u aktivno djelovanje kako bi se rasteretile postrojbe Hrvatskog vijeća obrane koje su u to vrijeme pokušavale osloboditi Kupres. Nama je bio cilj bio vezati srpske snage na livanjskom ratištu kako oni ne bi mogli manevrirati svojim snagama po dubini i pružati pomoć svojim postrojbama koje su branile Kupres. Meni je dana zadaća da izvučem najbolje snage, da se pripremim i prebacim ih na područje Dinare, u sklopu operacije kodnog naziva Zima '94. General Rahim Ademi bio je na području livanjskog bojišta, a tada je moje mjesto bilo na Dinari, na brdu Maglaj na 1500 metara nadmorske visine. Mi smo izvukli 196. sinjsku brigadu koja je branila područje od Dinare prema Drnišu, s time da je profesionalna brigada išla u obranu, a pričuvna se kompletno koncentrirala i krenuli smo u operaciju. Bilo je zanimljivih situacija, prvi put smo koristili bespilotne letjelice koje su snimile kompletan prostor ispred nas. To je Dinara, to su visine od 1700 metara, užasno težak teren pun mina. Na području ispred nas bilo je od 4 od 6 tisuća mina i sve što smo radili bilo je fizički teško.

Kodno ime Zima nije bez razloga. 
Temperature su se spuštale i do -20°C. Jedno brdo koje smo kasnije morali osvojiti zvala se Ledena kosa, pa sama riječ govori koliko je tamo hladno. To su bili smetovi snijega po tri metra. Sjećam se da je bilo nemoguće probiti te puteve. Bilo je nevjerojatno koliko je bilo hladno, a sama operacija krenula je tako da da smo formirali jednu taktičku skupinu 114. brigade koju je vodio pukovnik Marko Skejo. Oni su napadali lijevim smjerom, a ja sam išao ravno preko Dinare po tim uvjetima. Specifičnost operacije Zima '94 jest u tome što smo ubacili 133 čovjeka u neprijateljsku dubinu prije napada. Morali smo i odgoditi operaciju na sedam dana zbog strašnog nevremena i bure, a u to vrijeme posjetio me čak i Tihomir Blaškić. Kada smo stigli, razbili smo prvu crtu neprijatelja i tek kasnije smo šesti ili sedmi dan objasnili Gotovini kakve su naše pozicije. Na Ledenoj kosi Knin je bio kao na dlanu, obzor je nakon bure bio potpuno čist, zato smo rekli da bismo trebali uvesti bolje i jače snage. Zato se i uvela 4. gardijska brigada, dovedeno je još postrojbi i mi smo u potpunosti vezali snage neprijatelja na livanjskom bojištu.

Sam Gotovina vam je rekao da izaberete ljude u najboljoj spremi. Kako se pripremiti za takve uvjete?
Naša je prednost bila što smo mi bili na visovima Dinare, dobro smo poznavali položaje neprijatelja i cijelu liniju obrane neprijatelja, a uz pomoć bespilotnih letjelica snimili smo i kompletan teren. Ljudi koje smo birali bili su mladi dečki koji su bili visokomotivirani i odlični borci i tu nije bilo problema. Oni se konkretno za ovu situaciju nisu uvježbavali, ali su otprije bili uvježbani. Nama je bila velika vrlina što smo stalno ubacivali snage na neprijateljsku dubinu i radili štetu kroz zasjede. To je bio za nas dobar forte i imali smo jasnu sliku njihovih snaga i njihova morala. Zadaće koje smo davali ekipi bez pogovora su izvršavali, nije bilo dileme da oni neće uspjeti napraviti ono što se pred njih stavlja. Kad smo ubacivali ta 133 čovjeka, dobili smo vodiče i oni su morali doći na određene položaje i točke koje su bile važne neprijatelju. Kad se ujutro dao signal za napad, prva crta je bila gotovo razbijena bez ispaljene granate, nismo koristili topništvo jer smo se dobro pripremili i znali smo točno njihove položaje. Nije nam bio problem probiti obranu ni u tim uvjetima. Kasnije smo počeli probijati puteve na Dinari, to je nevjerojatno velika količina snage koja je uložena kod svih. 

Rekli ste mi uoči emisije da se gotovo živo sjećate skoro svakog detalja. Što vam je ostalo najurezanije u sjećanje i što vas najviše boli?
Ne boli me zapravo ništa, to je bila potpuno uspješna operacija s relativno malo gubitaka. Sjećam se kako me Gotovina pozvao u Split, a vi kada dobijete takvu zadaću znate da za 10-ak dana morate ići u operaciju visokog rizika. Znate da mora doći do gubitaka, to nije lako. Mi smo bili relativno mladi ljudi, a težina koju smo dobivali bila je značajna. Morali smo se znati nositi s tim stvarima i tim rizikom. Tu je i priprema koja mora biti temeljita, ali tu su i vremenski uvjeti koji su mi ostali u sjećanju. Niske temperature, bura, to je bilo nevjerojatno. Sjećam se, pripadnici su spavali prvih desetak dana u malim šatorima. Kad bih ih obilazio po šatorčićima koji su se protezali kilometrima, trebao mi je cijeli dan. Kada sam ulazio u šatore, unutra je bila polutama u kojoj je bila jedna petrolejka, i samo bi se oči tih ljudi sjajile. Oni su bili kao pravi vukovi, spremni i čvrsti – nije bilo popuštanja. Izdržali su na tim temperaturama i čim se vrijeme smirilo, mi smo počeli probijati putove. Nije nas se moglo zaustaviti. Kasnije je dovedena 4. gardijska brigada i oni su na Vještičjoj gori napravili pravi mali grad od drveta, to nam je kasnije znatno olakšalo smjene. Imali smo i kompletne kirurške ekipe koje su bile 700-tinjak metara od prve crte, svaka im čast što su se u tim uvjetima organizirali i imali smo sve što nam je trebalo za prvu ruku.

Bilo je gubitaka. Koliko ih je bilo ranjenih, a koliko poginulih?
Kad govorimo o pripadnicima naše 126. brigade, nismo imali nijednog poginulog, ali imali smo dva zarobljena koja su kasnije bila razmijenjena. Četvrta gardijska brigada kasnije je imala nešto gubitaka, ali to nije bilo pretjerano. Operacija je izazvala dobar element iznenađenja za neprijatelja, oni su bili panični u tom trenutku i bježali su ispred nas tako da smo vrlo pametno nastupali kako bismo zaštitili naše vojnike. 

Otvorimo novu temu. Ukrajina razmatra smanjenje dobne granice za regrutaciju novih vojnika. Kako vi gledate na to, upravo iz vlastitog iskustva?
Kad si mlad, ne razmišljaš previše. Puno mladih se kod nas uključilo u obranu RH, puno je bilo i maloljetnih, i to bez posebnih priprema. Ispred nas je tada bio puno jači neprijatelj, ozbiljna vojna sila, ali motiv i želja za oslobađanjem RH je prevladala kod svih nas. Kad govorimo o Ukrajini, mi vidimo da oni imaju ozbiljnih problema s popunom svojih vojski. Imali su znatne gubitke u surovom ratu koji dugo nije bio viđen. Vidimo da su ti gubici bili neizbježni s jedne i druge strane. Da bi popunili te postrojbe, oni moraju spuštati dobnu granicu. Vidjeli smo komentare kako se vojsci šalju stariji i demotivirani koji brzo napuštaju položaje tako da oni moraju napraviti nešto da bi osnažili te postrojbe. Međutim, to nije lak posao, ne možeš s ceste pokupiti čovjeka i prebaciti ga na bojište. Dnevno bude 1000 ranjenih vojnika, njima treba najmanje 6 mjeseci za obuku. Nastavi li se rat i kroz cijelu iduću godinu, to će biti velik izazov i za Ukrajinu i za Rusiju.

Trump je najavio da će taj problem riješiti u 24 sata.
Meni je bilo zanimljivo vidjeti kako je Trump zadnjih 20-ak dana bio na svim mjestima, pa čak i na meču Miočića, ali uopće nije reagirao na odluku Bidena da dopusti uporabu dalekometnog oružja Ukrajine u Rusiji. Nitko se na to ni u Hrvatskoj nije osvrnuo, Trump se sastao s Bidenom i siguran sam da ga je informirao o tome. Očito su našli nekakvu zajedničku politiku. Vidjet ćemo kakva će biti reakcija kad službeno postane predsjednik. Nijedan njegov političar nije uopće komentirao tu odluku, kao ni on sam, i smatram da se moramo zapitati zašto je to tako.

Ali je reagirao Vladimir Putin, kazavši kako su samo dvije opcije – ili nuklearni rat ili pregovori u kojima Rusija vodi glavnu riječ.
On govori s pozicije sile, moći i zemlje koja ima nekoliko tisuća nuklearnih bojevih glava. Međutim, neće to biti baš tako. Kad gledamo odnos snaga NATO-a i Rusije, NATO je puno veći. Putin želi postići maksimalno što je proklamirao, a to je preuzimanje regija, ali ćemo vidjeti što će se događati tijekom iduće godine. On ima sredstva kojima može zastrašiti, vidjeli smo to i s hipersoničnim Orešnikom koji je prvi put upotrijebljen. Ukrajinci su zabrinuti, oni nemaju sustave obrane od takvih projektila, a postavlja se pitanje postoji li igdje obrana od toga. Negdje sam čitao da postoji i da su Amerikanci Izraelu isporučili takve sustave, ali u ovom trenutku ih Ukrajina nema. To su superbrzi projektili koji mogu napraviti veliku i znatnu štetu na dubini od 5500 kilometra. Putin govori bahato iz pozicije pregovora, ali pitat će se i druge zemlje.