Nakon što je čuo da je na Haškom sudu pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora, general Slobodan Praljak popio je nešto iz male bočice, sjeo na svoj stolac u sudnici i odmah poprimio izgled kao da je u bolovima i mukama.
Sumnja se na mogućnost da je popio otrov, ali to nije potvrđeno. Izricanje je potom prekinuto stankom. Prije toga, čuvši presudu i izrečenu kaznu, Praljak je, i dalje stojeći, izjavio: "Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu".
Poruka iz 2011. godine
Praljak je 2011. godine na kraju završne riječi poslao znakovitu poruku sucima Haškog suda.
- Znam da nisam kriv. Ako vaša odluka bude suprotna, ja ću poštujuće opće načelo opovrgljivosti svakog mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti. Ako spoznam pogrešku, izdržavat ću kaznu jer ste vi pravični. Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje i to mišlju, riječju, djelom i propustom - kazao je Praljak u završnoj riječi 2011. godine.
- Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primijenjena spoznaja neke od društvenih znanosti pa postane moguće ono što nije bilo moguće i postane jednostavno ono što nije jednostavno pa moć da se nešto učini postane prosta zamjena za želju ili htijenje, onda ću ja biti u zatvoru samo zato jer je sud sila, a to zbilja ne bi bilo ništa novo na ovome svijetu - rekao je Praljak 2011. godine u završnoj riječi.
Praljak je nepravomoćno osuđen na 20 godina zatvora, a danas mu je ta kazna potvrđena i u drugom stupnju na Haškom sudu.
PROKLETI BILI SVI HRVATSKI JUDE I SVO NJIHOVO POKOLJENJE, DOVIJEKA!!! Na vješalima. Suha kao prut. Na uznickome zidu. Zidu srama. Pod njome crna zlocinacka jama, Ubijstva mjesto, tamno kao blud. Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, Jer takvo lice ima moja mama, A slicne oci neka krasna dama: Na lijepo mjesto zaveo me put! I mjesto nje u kobnu rupu skocih I krvavim si njenim znojem smocih Moj drski obraz kao suzama. Jer Hrvatsku mi moju objesiše, Ko lopova, dok njeno ime briše, Za volju ne znam kome, žbir u uzama!