Vijetnamski je veteran istrenirao Hrvate da u medijskom ratu pobijede Miloševića

Prije tjedan dana, u Veteranskoj bolnici u Portlandu, u američkoj državi Washington, preminuo je, ne doživjevši ni 70 godina, James Patrick Mackley. Glas o tome da je umro Pat pronio se potom u uskom krugu Hrvata u SAD-u, svijetu i u Hrvatskoj koji su ga poznavali i znali nevjerojatnu priču o njemu. Tek kad je preminuo, ta je priča stigla i do hrvatske javnosti.

Pat Mackley je, naime, bio američki ratni heroj, novinar, savjetnik kongresnika, no početkom devedesetih, kad je Hrvatima bilo najgore, u nekoliko ratnih godina naučio je i istrenirao Hrvate kako da pobjede agresore iz Srbije i u medijskom ratu. Ta je pobjeda, nakon što je svjetska javnost prepoznala da Hrvati nisu “ustaše”, nego borci za slobodu koji su izloženi agresiji velikosrpskih komunista i terorista, potom i dovela do međunarodnog priznanja Hrvatske. Mackley je isti veliki posao obavljao i kada su Hrvati iz BiH bili u pitanju. Javnosti je, pa čak i dijelu ljudi koji su poznavali Pata i njegov rad u ratnoj Hrvatskoj, do sada bio potpuno nepoznat i podatak da je on bio, formalno, i posebni savjetnik prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Imao je službenu iskaznicu, kao i popratno pismo, punomoć u kojoj je šef predsjednikova kabineta Hrvoje Šarinić objašnjavao da je Mackley “specijalni savjetnik za komunikacije u Uredu predsjednika” te molio sve institucije države da efikasno surađuju s njim.

Mackleya su 1991. angažirali pripadnici hrvatske dijaspore kroz lobi udrugu Croatian American Association, gdje je ključnu ulogu imala dobro poznata američka Hrvatica iz imućne i ugledne obitelji Mara Letica, kći Ilije Letice, osnivača Letica Corporation. Pat je tada, a i poslije, radio kao vanjskopolitički savjetnik za poznatog američkog kongresnika Franka McCloskeya. Kada je stigao u Hrvatsku, Pat je igrao ključnu ulogu u uspostavljanju i organizaciji FPB-a (Foreign Press Bureau) u Hrvatskoj. Takav je ured već postojao u Zagrebu, a ti posebni biroi za strane novinare potom su prošireni i na Osijek, Split, Zadar, Dubrovnik i Sisak. I upravo je putem tih ureda Mackley krenuo u medijski rat, koji je naposljetku i dobio. Iza sebe je imao i ratno iskustvo, a rat u Hrvatskoj bio je četvrti rat u kojemu se okušao ili, kako je sam pisao u “Media planu” za Tuđmana (u kolovozu 1991.), treći rat u kojemu se” sukobio s komunistima i njihovim teroristima”.

Rođen je 1947. godine u Grand Junctionu, u Coloradu. Iza njega su ostala četvorica sinova, James, Micheal, Thomas i David, bivša žena Kathleen Douglas i sestra Arlene Mackley. Pat je služio u američkoj vojsci u Vijetnamu 1966. – 1968. i odlikovan je najstarijim vojnim odličjem Grimizno srce, koje je dobio kao snajperist. Kada je stigao u ratnu Hrvatsku 1991., Mackley je brzo shvatio što se događa. U Planu, koji je pripremio za Tuđmana, navodi kako srbijanska strana nastupa prema svijetu, SAD-u i Europskoj zajednici na medijski sofisticiran način. Što nije ni čudno za totalitarni sustav, kakav je bio jugoslavenski. On savjetuje Tuđmanu da Hrvati moraju koristiti upavo prednost što nemaju takav sustav cenzure i krajnje kontrole medija. Nalaže da se Hrvati potpuno otvore za strane novinare, da im omoguće odlaske i obilaske prvih crta, da snimaju i pišu priče o zločinima i uništenim selima, crkvama. Naravno, ta “sloboda” bit će omogućena uz pratnju Hrvata “dvojezičnih”, dakle onih koji znaju svjetske jezike i poznaju lokalce i situaciju na terenu. Kao “pratitelji” stranaca mobilizirani su Hrvati iz domovine, ali i deseci Hrvata iz iseljene Hrvatske. Tako je stvorena mreža Ureda za strane novinare (FPB), u kojima je radilo stotinjak osoba, među njima znatan broj volontera iz hrvatske dijaspore, od kojih su mnogi poslije prešli u HV, manji ih je broj ostao živjeti i raditi u RH, a većina njih se vratila natrag u SAD, Kanadu ili Australiju. FPB je izdavao stranim novinarima akreditacije Ministarstva informiranja. Pri tome Pat, kako su ga svi zvali, najuže je surađivao s tadašnjim ministrom informiranja Brankom Salajem i ministrom obrane Gojkom Šuškom. Obišao je gotovo sva ratišta i bio je uvjeren da nam je najbolja strategija pokazati stranim političarima i novinarima prve crte bojišta da svjedoče kako se RH brani od snažnog agresora i bori za demokraciju, slobodu. Strancima je uvijek naglašavana ta borba između “dobra i zla”, dakle “komunista i boraca za demokraciju”. Također je bio izuzetno aktivan (kroz lobiranje) u Washingtonu da se SAD uključi u zaustavljanje hrvatsko-muslimanskog sukoba, a čak i nakon Domovinskog rata bio je angažiran u lobiranju i zaštiti interesa hrvatskog naroda u BiH. Američki liječnik hrvatskih korijena Jerry Blaskovich napisao je kako je Pat zaslužan za razotkrivanje više pokolja i zločina nad Hrvatima, a sudjelovao je čak i u obuci naših snajperista.

“Riješite nas tog stranca”

– S Patom sam doista puno radio – kombinacija njegova novinarskog iskustva i poznavanja američke politike, a istodobno vojnika s iskustvom gerilskog ratovanja koji se i osobno angažirao u našoj ratnoj drami bila je nenaplativa. A usput, on te svoje vrijednosti nije nikada ni naplaćivao, bio je svojevrsni ratnik boem – kaže danas Branko Salaj, ratni ministar informiranja i hrvatski diplomat. Kada je nastupio na tu dužnost u Ministarstvu, jedna od prvih priča s kojom se susreo bila je o “nekom Amerikancu koji se na misteriozan način upravo uspio ugurati u neki sobičak od nekoliko kvadratnih metara pun stare propagande i brda papira, a taj je, kad bi s njim stupilo u doticaj, stalno nešto gunđao o krivom odnosu spram medija”. Neizrečena birokratska molba je bila: Riješite nas toga stranca, što će on ovdje u Ministarstvu, pa još u ratno vrijeme! Prije nego što to učinim htio sam ga upoznati. I tako je počelo – kaže Salaj.

– Ispostavilo se da Pat ima iza sebe dug novinarski staž u Kongresu i da je nepresušan izvor praktičnih informacija o američkim medijima i politici. A Salaju, uvjerenom da ne možemo uspjeti ako ne dobijemo medijski rat, po mogućnosti upravo u SAD-u, to je bilo dragocjeno. Pat je u „prtljazi“ imao i iskustvo gerilskog ratovanja u Vijetnamu pa je brzo shvatio narav našega rata. Kako je bio jedan od najboljih snajperista američke vojske, a ja u mladosti (1951.) prvak Zagreba u gađanju vojničkom puškom, našli smo i tu zajednički jezik – kaže Salaj.

– Zahvaljujući sredstvima skupljenima u našoj dijaspori u Americi, u čemu se posebno isticala Mara Letica, stvoren je Foreign Press Bureau u kojem je Pat bio glavni savjetnik i inspiracija. Mladi volonteri našeg podrijetla iz SAD-a, Kanade i Australije bili su na raspolaganju stranim novinarima koji su u centru mogli dobiti i posljednje informacije i vijesti stranih agencija, pratiti promjene crte bojišnice na velikim zemljovidima, ugovoriti posjete, dogovoriti policijsku pratnju po nesigurnim putovima i sl. Patovi savjeti su tu bili dragocjeni, a njegova zapažanja iz ratnih zona uvijek realistična i konstruktivna – sjeća se Salaj.
Urezalo mu se u sjećanje jedna iznimno važna inicijativa Pata i pokojnog dr. Jerryja Blaskovicha. Kad je HV u prosincu 1991. oslobodilo Voćin, našao je tamo, uz potpuno uništenu drevnu crkvu, više od 40 zvjerski izmasakriranih mještana, žrtava četničkih tzv. Bijelih orlova. Pat i Jerry, koji su se našli u blizini, dokumentirali su stručno i fotografski sve žrtve pokolja. Ispostavilo se da je jedna žena među njima bila rođena u SAD-u, pa time i američka državljanka. Upravo u trenutku kad je tadašnja američka administracija pod Bushem st. pravila posljednji pokušaj da zaustavi europsko priznanje RH, Ameriku je zapljusnula vijest o Voćinu s dodatnom informacijom da je stradala i njihova državljanka, što je, među ostalim, navelo guvernera Pennsylvanije na javni nastup i oštru osudu četničkog zločina.

Kad se rat 1992. proširio na Bosnu i Hercegovinu, Pat je tamo prenio dio uhodanih struktura FPB-a i vijestima otamo uspješno utjecao na izbore debate i izjave budućeg predsjednika Billa Clintona. Bio je to skroman ali iznimno važan početak američkog repozicioniranja koje će dovesti do promjene američke politike i omogućiti Bljesak i Oluju te završetak rata Daytonskim sporazumom. S krajem rata pogoršavalo se i Patovo zdravlje, kaže Salaj, i “Pat se povukao na Aljasku, u lov na medvjede”. Poslije se on još nekoliko puta vidio s Patom, a negdje oko 2002. zajedno su ponovno obišli i Voćin.

Krešimir Macan, medijski i stručnjak za komunikacije, 1990.-ih je bio jedan od FPB-ovaca. Kaže da do organizacije ureda za strane novinare Hrvatska nije imala nikakvu infrastrukturu, a bilo je važno da država uspostavi nadzor nad dolaskom stranih novinara. Tako je i on krenuo sa stranim novinarima, obišao je cijelu Hrvatsku. Objašnjava kako su ljudi iz Ureda nisu bili tek pratitelji novinarima, nego često i producenti njihovih priča, koji su im tražili i sugovornike te prevodili. Kaže da je puno danas poznatih i uspješnih naših ljudi prošlo kroz taj ured. Sjeća se da su pod patronatom Mackleya posao vodili Dragan Lozančić, sada polusmijenjeni šef SOA-e, te Splićanin Mirko Petrić, sada ugledni liječnik.

– Prvobitna ideja bila je da većinu posla rade naši momci i djevojke iz dijaspore, no prevladali su domaći jer je našim iseljenicima često trebao trening dok ne steknu iskustvo. Ipak im je rat bio šok – kaže Macan. Fizički je ured bio smješten u zagrebačkom Intercontinentalu, a FPB-ovci su stizali i posao dobivali preko Ante Belje i Branka Salaja. Pat je bio, kaže, veseljak, a rijetko ga se viđalo po press-centrima jer je volio obilaziti teren. Stvari su se s vremenom posložile, a onda je došlo raketiranje Banskih dvora. Pat ih je odmah okupio i počeo raditi pripreme da se FPB preseli na drugu, rezervnu lokaciju, ako bude ugrožen Zagreb, a ta je lokacija trebala biti u Austriji, u Grazu. Dapače, u Grazu je i bio za svaki slučaj napravljen tzv. back-up ured putem kojega bi onda slali istinu o Hrvatskoj u svijet.

U dosluhu s Amerikancima

– Radili smo i Daily news i, što je zanimljivo, već te 1991. masovno smo koristili internet u komunikaciji, a nabavili i najmodernije Macove, o čemu se brinuo Mladen Gavrančić, danas direktor uspješne IT tvrtke – ističe Macan. Ti uredi postojali su cijelo vrijeme rata, a onaj u Splitu do kraja rata u BiH. Sjeća se jednog od najpoznatijih svjetskih novinara Roya Gutmana, dobitnika Pulitzera, koji je prošao naše FPB-ove i odradio veliku stvar u korist Hrvatske. Iz činjenice da je Pata poslao kongresnik McCloskey, a na vezi je bio i Joe Biden, danas potpredsjednik SAD-a, Macan dijeli mišljenje da je Pat poslan u Hrvatsku u dosluhu s američkim State Departmentom te je istodobno radio za Hrvate i za američku državu. Nama je tada, dodaje, odgovaralo da odradi posao i za nas.

– Pat je jedan od onih ljudi koji su nam presudno pomogli da dobijemo medijski rat. Prva nam je pobjeda bila kada je okupiran Vukovar i kada smo uspjeli preokrenuti lažnu priču koju je lansirala srpska strana da su Hrvati pobili pri povlačenju 40-ero djece. Čak nam se tada Reuters ispričao i povukao tu lažnu vijest. U Srbiji su tada shvatili da dobivamo medijski rat, pa se govorilo da angažiraju i najpoznatiju svjetsku PR kuću Saatchi&Saatchi iz Londona kako bi nam kontrirali. Nama je tada prednost bila što nismo imali vojnu cenzuru i dolazili smo s novinarima na prvu liniju gdje smo, istina, svaki dan mogli i poginuti. No, tako su svi ti strani novinari uvidjeli da smo mi srčana, ali puno slabija i neopremljena vojska i prepoznali su da smo mi oni koji se brane – prisjeća se Macan.

Malo ljudi znalo

– Srpska se strana ipak medijski prilagodila i JNA je prva tada poduzela ono što danas nazivamo, a Amerikanci su to isprobali u Iraku, embedded journalism, pa su novinari krenuli zajedno s JNA na teren. No, bilo je već kasno, medijski rat više nisu mogli preokrenuti u svoju korist. I tako smo mi – zaključuje Macan – vojnički izgubili Vukovar, ali medijski smo pobijedili, što se kasnije pokazalo presudnim.
Macan potvrđuje da je vrlo uzak krug ljudi znao da iza organizacije ovog posla u Hrvatskoj stoji Amerikanac Pat, što čini jednu od najljepših, a do danas neispričanih priča iz Domovinskog rata. Macan kaže i da je većina članova FPB-a dobila spomenice Domovinskog rata, no misli da Mackley nije dobio nikakvo hrvatsko odlikovanje. Voditelj zagrebačkog ureda FPB-a, Njujorčanin koji se vratio u RH, Dragan Lozančić često je išao na teren s Patom. Nakon potpisivanja sporazuma u Washingtonu, 18. ožujka 1994., prekinut je i hrvatsko-bošnjački sukob u BiH. Kako bi na terenu vidjeli funkcioniranje primirja, Mackley dolazi u BiH s američkim kongresnikom Frankom McCloskeyem i Lozančićem. Tijekom obilaska bivših crta bojnišnice između Hrvata i Bošnjaka, u Međugorju upoznaju američkog svećenika iz reda Presvetog Trojstva, trinitarca Petera Freemonta Smitha, rodom iz Bostona. Pat mu je spomenuo želju da se krsti u BiH. U razgovoru s lokalnim franjevcima odabrali su franjevački samostan u Rami kao idealno mjesto te su se na krštenje Mackley, Lozančić, svećenik Peter i američki sjemeništarac Thomas uputili automobilom prema Rami. No doći do samostana nije bilo tako jednostavno jer je riječ bila o putu kroz mjesta u kojima se do prije nekoliko dana vodio žestok rat, a cesta do Rame bila je makadamska, puna izbjeglica i povratnika. Na makadamskoj cesti im se najprije pokvarilo vozilo, pa su se vratili u Posušje, gdje su uzeli vozilo HVO-a, kojem je na putu prema Rami probijen spremnik s uljem, koji je svećenik Peter improvizacijom popravio koristeći sapun i spužvu jer nije bilo rezervnih dijelova. Kako bi krštenje bilo ispravno, svećenik Peter je Mackleya putem ispitivao osnove katoličke vjere, a molila se i krunica. Kada su stigli u franjevački samostan u Rami, već je bio mrak, ali je tamošnji gvardijan fra Mijo Džolan radosno prihvatio mogućnost krštenja Amerikanca.

Lozančić kum na krštenju

Tamošnja časna sestra je svečanost uveličala pjesmom i orguljama, a Macklay se krstio u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije 4. travnja 1994. na Uskrsni ponedjeljak. Kum na krštenju bio mu je današnji (polusmijenjeni) ravnatelj SOA-e Dragana Lozančić. Fra Mijo Džolan i danas se intenzivno sjeća tog događaja jer neobično mu je društvo stiglo u Ramu u kasnim satima, a krštenje je obavljeno oko ponoći. Pitao je Mackleya kako to da se krsti tek u 47. godini, a on mu je odgovorio da je tek tada osjetio poriv da to napravi, a i otac mu je Irac i katolik. Džolan se sjeća kako mu je Pat, nakon krštenja, kazao: “To je sad moja crkva i od sada ću se brinuti za svoju crkvu.” Franjevački samostan u Rami bio je u to doba još uvijek napola razrušen, od Drugog svjetskog rata. No, nije prošlo pola godine nakon krštenja Pata, a već su grupe Amerikanaca počele dolaziti u Ramu. Bile su tri delegacije, a onda su američke kršćanske udruge prikupile novac kojim je pomognuta obnova franjevačkog samostana u Rami, sjeća se Džolan. – Macklay se radovao miru, pokoj mu duši, kao kršćanin, katolik prohodao je u Rami i ispunio svoja obećanja prema svojoj crkvi – završava fra Džolan ovu, ne više neispričanu priču o Jamesu Patricku Mackleyu, američkom, vijetnamskom heroju i doživotnom prijatelju Hrvata.