Virus je dosta komunistički. Svima isto, bez obzira na rasu, spol, religiju, status

Trebalo je doista nešto tako jako i veliko poput pandemije COVID-19 da primiri i na jednom mjestu nekoliko tjedana zadrži Gorana Bogdana, glumca zahuktale televizijske i filmske karijere, domaće i međunarodne.

Neposredno prije izolacije prisustvovao je najprije berlinskoj pa beogradskoj premijeri filma “Otac”. U najnovijem filmu Srdana Golubovića (“Klopka”, “Krugovi”) Bogdan igra glavnu ulogu. Na Berlinaleu, gdje je imao svjetsku premijeru, “Otac” je osvojio nagrade ekumenskog žirija i publike, a u uvijek jakoj konkurenciji beogradskog FEST-a Bogdan je dobio nagradu za najbolju mušku ulogu.

Razgovarali smo dopisno, nakon što je Bogdan ljubazno otklonio ponudu za susret uživo, vani, na distanci. Ne zbog straha, nego, kako je rekao, prvo zato što bolje misli kad piše, a potom da ne bi ni slučajno poslao pogrešnu poruku.

Svakog se u ovo vrijeme “opsade” najprije pita gdje je, kako je, što radi u izolaciji...

Evo me kod kuće, znači u Zagrebu. Sviđa mi se riječ “opsada”. Velika riječ nad nama “velikima”, a opet stjeranima u kut od nečeg tako malog. Kako kaže Svetislav Basara: “Oholost je jedini smrtni grijeh”, eto i ispade tako. Smjesti nas jedna mala buba, mikroorganizam, virus, životinja mikroskopska, nas male, ohole tamo gdje nam je mjesto. Neka se podsjetimo tko je gazda, a tko glasni podstanar ovdje. Dobro sam, Bogu hvala, uživam, to jest prilagođavam se novonastaloj situaciji. Što drugo realno i mogu? Kukati, plakati? Neću. Uživam u prinudnom odmoru. Došao sam do kraja Netflixa, ostalo mi još malko HBO-a. Uživam u slobodnom vremenu, sebi samom... dobro, o tom potom koliko u njemu uživam... i nastojim se ne ljutiti na sebe samoga koliko bih ovo vrijeme mogao i bolje provoditi.

Načuo sam nešto da se i Goran Bogdan uključio u jednu od umjetničkih akcija na internetu i da čita poeziju...

Tako sročeno ispada nešto veliko, umjetnička akcija. Osvajamo Poljsku. NE. Robert Zuber, prijatelj, pokrenuo je na Facebooku online televiziju Rplus. Kako valjda i navodno ja puno čitam, pitao me bih li izdvojio i čitao ulomke iz nekih romana koje čitam ili sam čitao. A kako nemam samopouzdanja da bih znao izabrati neki neovisan dio tako homogenih djela kao što su romani, radije sam se odlučio za poeziju koju od mladenačkih dana i večeri poezije na Ribnjaku nisam baš nešto čitao. Stalno sam si govorio da ću joj se jednom vratiti, ali to je bilo kao i ono teretana od ponedjeljka, dva nova jezika i tečaj gitare... i od svega je ostajala samo ljutnja na sebe samog i gorki okus samorazočaranja. Eto, zahvaljujući Robertu, stavio sam bar tu jednu nedostižnu kvačicu na dugački popis mojih prečaka ka boljem ja.

A što biste sada radili i gdje da nije bilo pandemije?

Da nije bilo ovoga, u nekoj birtiji u Zagrebu ili kafani u Beogradu kukao bih pripit kako bih volio otići negdje u neku kolibu u šumi na mjesec dana i samo čitati i šetati. Eto što bih radio. Sad mi samo fali šetnja. Koja nije zabranjena. Dakle, opet je do mene. Ionako sam taman završio dugo snimanje serije u Beogradu pa je bio i planiran neki odmor. Ne ovoliko dug, ali ho-ho! Odlično. Ipak, mjera je sve. Još je dobro.

Dokle je Slobodan Šijan stigao sa snimanjem filma “Budi Bog s nama” u kojem i vi glumite?

Ja sam svoj dio završio, a oni su trebali baš sada nastaviti s drugim dijelom filma.

Kako je bilo raditi s autorom tolikih kultnih filmova?

Ja već dulje vrijeme s profesorom Šijanom dogovaram tu suradnju. Sreća da smo imali prilike sretati se po festivalima u regiji tako da sam malko uspio probiti fascinaciju redateljem svih onih kultnih ostvarenja. I to kojih kultnih ostvarenja! Tako sam uspostavio tu dozu objektivnosti koja je nužno potrebna za rad. Scenarij je iz prve bio fantastičan. Različito od svega što sam prije gledao od njega. Ludi magični realizam.

O čemu je film?

To je priča o Bošku Tokinu, odnosno, u scenariju koji je moderan i brzog nelinearnog ritma, nelinearnog vremena, jezika između zbilje i sna to je priča o najvećoj ljubavi Boška Tokina, o filmu. To je film o filmu ispričan kroz crtice Tokinova života, prve polovice prošlog stoljeća u kojem je živio i političkih prilika i neprilika koje su u tom vremenu protjecale.

Što će uopće biti od ove godine u domaćoj i svjetskoj filmskoj produkciji?

Sve se čini da neće baš biti debeli almanasi 2020. godine, ni filmski, ni sportski, ni ijedni drugi. “Mirna” godina, reći će ljudi za sto godina. Zato se nadam da će sljedeća biti toliko pretrpana da će nadoknaditi ovu koju kao da su organizirali organizatori onog Fyre festivala. Kao da je netko počeo u siječnju igrati jumanji i nikako da završi.

A počelo je za vas baš sjajno. Kako ste doživjeli berlinsku premijeru “Oca”?

Prvi mi je put bilo da sam na tako velikom festivalu kao sudionik. A ono, cirkus, bling bling. Osjećaš u prsima vibracije te ogromne mašinerije i divne buke koju ona stvara. Ne izaziva mi ta vreva nervozu, dapače, tjera me dalje i ubrzava mi kolanje krvi. Ja bih još.

Pričajmo o “Ocu”... Kako je uopće izgledao kasting za ulogu za koju su svi znali da je već pripadala Nebojši Glogovcu?

Jest, Glogovac je trebao igrati tu ulogu, već su počeli s probama i uvelike s pripremama kada se dogodilo na nesreću svačiju to što se već dogodilo. Glogi mi je bio i prijatelj, i kolega, i uzor. Divan čovjek koji nas je tako naglo napustio. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo Srdanu koji je s njim radio skoro sve svoje dosadašnje filmove. Kasnije mi je i rekao da ni sam nije znao što bi. Nakon određenog vremena odlučili su sve stopirati, odgoditi i krenuti iz početka. Kasting je počeo negdje u kasno proljeće 2018. i dugo je trajao, po tri dana za pojedinog glumca. Dok sam radio sa Srdanom na kastingu, izrazio sam mu bojazan da ja nisam u stanju to proizvesti, da me je strah kompleksnosti tog problema i da ću vjerojatno glumatati, lagati. Mrzim to, taj osjećaj. Srdan mi je javio tek nakon tri mjeseca da se odlučio za mene. Koliko god mi je bilo drago, momentalno mi se pojavila tjeskoba. Kako ću ja to? Tko može stati u Glogovčeve cipele? Ali, osim što je vrhunski redatelj, Srdan je i nježan i filigranski pedagog i odličan prijatelj. Njemu mogu zahvaliti što mi je vratio samopouzdanje i, držeći me za ruku, proveo kroz taj nimalo lak put. Vratili smo se na početak i iznova prolazili i prolazili scenarij i počeli takoreći nanovo pisati ulogu koja bi bila bliža meni.

Poznavatelji površnih stvari znaju da ste za ulogu skinuli silne kilograme. Ali to sigurno nije bila glavna stvar u pripremanju za ulogu Nikole.

Ma tako je, slažem se, to je trivijalno. Da budem iskren, to mi je bilo i olakšanje što imam tako jedan fizički zadatak da mi fokusira misli i pomogne da izdržim ono što je uvijek bitnije. A to je... mmmmm... ne znam to imenovati. Svaki put je drugačije. Osjećaj koji tražimo, frekvencija možda. Svaki projekt vibrira drugačije. Mišljenja sam da bi svaki put bilo dobro zadati si paralelno jedan zadatak da te malko udalji od sebe samoga i time ti da možda veću objektivnost. Da ne prebrijemo, premislimo taj osjećaj koji se traži.

“Otac” je film o čovjeku kojem su uzeli djecu jer je siromašan i on iz srpske provincije kreće u Beograd pješice da se žali, da pokaže koliko mu je stalo do djece i dokaže da je sposoban biti dobar otac. Što ste novo otkrili o sebi, o svijetu i ljudima?

Uh, teško pitanje. Što sam naučio o sebi, svijetu, ljudima? Ne znam. Smatram da bi čak i pokušaj odgovora raspršio onu krhku koricu natruhe saznanja. Aman, ja sam glumac, nije to na meni. Evo, već imam osjećaj mistificiranja i neke ne dobre patetike. Ovako opisan sadržaj je točan, to je okvirno radnja filma. Samo više se radi o promjenama u tom ocu nego što je taj čin koji on poduzima velik. Nije on čovjek velikog plana, to mu se događa slučajno, od muke, jer ne zna bolje, ne zna što bi. Ono u što vjerujem i nadam se da sam od cijelog tog procesa naučio da je to možda pravi put, pravi pristup radu na ulozi i općenito radu na filmu. Kad već nemamo para za velike produkcije, bar nađimo vremena za velike pripreme.

Nikola prilično stoički podnosi svoj jad i poniženja, ali gledajući ga, čovjek ni u jednom trenutku ne osjeti da gubi svoje dostojanstvo.

Mislim da on na početku i nema dostojanstva. On je otišao tako daleko od sebe da je dostojanstvo u tom trenutku kad ga sve to zadesi njemu tek misaona imenica. On prvo treba steći dostojanstvo da bi ga izgubio. Meni se to vidi tek u zadnjoj sekvenci filma. U povratku.

Samo u jednom trenutku on se emocionalno slomi, i to ne od nepravde, nego od čina dobrote i samilosti nepoznatog čovjeka... To je silno potresna scena. Kako ste je vi proživjeli i odglumili?

To je bila improvizacija. Nije bila napisana. Dogodila se sama od sebe. Toliko smo detaljno analizirali svaki zarez, svaki postupak. Ta scena sarme bila je kao crtica kako on doživljava Beograd. Ono moderno i urbano naspram ruralnog i tradicionalnog odakle je krenuo. Snimanje je bilo dosta naporno. Slučajno se dogodilo da sam se trznuo u improvizaciji i ne znam... prepao statista koji je glumio tu ulogu. Onda mi je privatno bilo tužno koliko čovjek može nisko otići, kao pas, kada ga stalno biju, on trza i na ruku koja ga hoće pomaziti.

Jeste li upoznali Đorđa Joksimovića čiji je slučaj poslužio Srdanu Goluboviću kao temelj za “Oca”?

Tek nedavno. Nisam htio ranije da ne bih upao u “kopiranje”. I ovako je bilo teško ispričati tu priču. A opet to i nije film o Đorđu, mi smo uzeli njegovu nažalost istinitu situaciju i htjeli ispričati priču o ocu, o djeci, o sistemu. Zato se nigdje na špici i ne spominje da je istinita priča. Čak ni po motivima istinitih događaja, iako jest. Ovako smo mogli zadržati autorsku slobodu.

To je i priča o ljudima koji su ionako ne neki način izolirani, na rubu društva i egzistencije... meni taj lik Nikole ne izlazi iz glave u ovoj pandemiji.

Zanimljivo. Istina, puno je ljudi koji su i inače izolirani i stigmatizirani. Ekonomska izolacija je ona koja je danas možda najprisutnija. Siromaštvo je stigma, često se ljudi prema siromašnima odnose kao da su inficirani COVID-om. Izbjegavaju ih kao da su zarazni. Takvima opet ova trenutačna izolacija najteže pada. Socijalno distanciranje i samoizolacija dođu kao privilegij, i to klasni privilegij. Mjere nisu svima jednako podnošljive, dok je virus dosta komunistički. Ne bira, svima isto. Bez obzira na rasu, spol, religiju, status. Tužno i smiješno da nas jedan mali virus tako uči. No najtužnije će biti ako nas ne nauči ničemu. Skupa bi to škola bila. Optimist u meni se nada da ćemo iz ovoga izaći bolji, makar nam dosadašnji primjeri nisu išli u prilog. Strah me da tržište ima alate kojima brzo sebi prilagođava novonastale situacije (evo primjera preorganizirane proizvodnje i iskorištavanja “tržišta korone”) i u sebi isto tako implementirane metode koje ne dopuštaju promjene koje bi naštetile neoliberalnom načinu funkcioniranja. Ispada da je neoliberalizam u nama, u ljudima. Blještavilo profita kao nagrade se pokazalo, kao načelo, jače od duševnog rasta i spoznaje. Barem kvantitativno. Ja bih osobno bio zadovoljan malim. Povratkom više državnog utjecaja u tržišne, po meni preslobodne tokove, većom regulacijom tržišta te boljom poreznom politikom u smislu njene raspodjele. Da je više socijaldemokracije nego bešćutne neoliberalne. Ovo makroekonomist progovara iz mene.

Vaš filmski i televizijski opus je raznovrstan, ali nekako su zaredale uloge grubih, kriminalnih tipova, od ukrajinskog ubojice u “Fargu” do Mustafe Golubića u “Senkama nad Balkanom”. Je li vam uloga Nikole dobro došla da ne “zaglavite” u šablonskom pretincu?

Mene je samog strah zalaska u ladice. Ne dijelim uloge na tipske, nastojim koliko mogu i u takvima raditi razliku. Prvo sam se na početku bojao romantičnih, nježnih tipova. Sam sam bježao u te grube i zle, da bih i to tražio u sebi. Sad je vrijeme novog mijenjanja. Do sada sam uspijevao. Osjećam da sam daleko od zasićenja, ma što daleko, i dalje se osjećam kao da tek počinjem. Živim od tog goriva. Dobar scenarij i temeljite pripreme uvelike odmah smanjuju opasnost od općih mjesta i trpanja u ladice.

Što je s kazalištem?

Fali mi, ali više nije bilo moguće kombinirati i snimanja i kazalište. Morao sam dati otkaz. Za sada ćemo ovako, pa da vidimo.

Imate tri filma u postprodukciji?

Nina Violić završila je film koji je u postprodukciji. Sama je napisala fantastičan scenarij, režirala i glumi glavnu ulogu. Velika su mi očekivanja od tog projekta. Ne govorim reda radi. Iako joj je to prvi film, osjetio sam sigurnost i vođenje kao kod prekaljenih filmskih redatelja. Drugi projekt u postprodukciji je serija “Močvara” Olega Novkovića za koju je scenarij napisala Milana Marković. Odavno sam htio raditi s Olegom, a Milana mi je, od kada sam prvi put čitao njenu poeziju, a kasnije i drame, bila pisac prema kojem sam gajio divljenje i obožavanje. Da nije bilo svega ovog, vjerojatno bi već bio i gotov film “Concrete Plans” redatelja Willa Jewelsa iz Walesa. Zanimljiv je to mali nezavisni engleski film, inače prvi igrani spomenutog redatelja. No sada ćemo čekati.

Je li vam žao što vas “karantena” nije zapala u rodnom Širokom Brijegu?

Kada je tek počelo, odgovaralo mi je da sam u Zagrebu u svom stanu. Zaželio sam ga se. I da taman malko budem sam nakon niza fizički i emotivno zahtjevnih projekata. Tako da mi je pasala izolacija. Naravno da se nisam nadao da će tako dugo trajati i volio bih da sam dolje za Uskrs. Ali u ovakvim ludim vremenima možda je licemjerno kukati za ičim, osim dobrim zdravljem. Kad sve završi, otići ću do svojih u Široki.

Što će biti s ovogodišnjim West Hercegovina Festom?

Što će biti sa svime? Tako i s WHF-om. Spremni smo zapeti u zadnji čas. Dat ćemo sve od sebe da ga održimo, naravno u skladu sa zbivanjima u cijelom svijetu.

Još uvijek ima onih koji ne mogu u srcu Hercegovine zamisliti takav festival. Susrećete li se još uvijek s predrasudama o Hercegovcima?

Čuj, još uvijek. Uvijek će i biti tako. I neka ih. I jednih i drugih. Nemam ja vremena baviti se tim stvarima, daj mi nešto konkretno na što mogu djelovati. Samo ovo pitanje daje opravdanje i snagu tom problemu. Ne kažem da je pitanje loše. Dapače. Nego smatram da je čvrst stupanj angažmana najbolje oružje protiv svih takvih napada. Radimo svoje, radimo dobro i neka to bude svjetlo koje će ili privlačiti ili bosti oči. Nekada bi me to možda pogađalo, a sada me samo može pogoditi to da ja ne dajem sve od sebe ili da ne radim dobro. Dopustiti sebi da nas takve stvari nerviraju rasipanje je snage koju treba usmjeriti u samo jedan cilj ako želimo biti najbolji. Čuj to, Hercegovci kao kategorija predrasuda? Zar ih nema već previše? Rasnih, rodnih, nacionalnih? Pa u Hercegovini između grada i grada, pa na razini sela? Smiješno je do kuda se to može dalje cijepati. Gledajte, ne smatram to uopće stvarnim. Mislim da je to već urbana legenda ili neki nesvjesni trik dokolice. Ili, još istinitije, ne mislim o tome.

Jeste li religiozni i jeste li imali kakvih ozbiljnih reakcija i razgovora o filmu “Agape” i svojoj svećeničkoj ulozi u njemu?

Vjernik jesam, religiozan više-manje. Volim tu tradiciju koja je u meni ostala utkana od djetinjstva i nastojim sve religijske blagdane slaviti skupa s mojom obitelji. Sad kad razmišljam o ovom pitanju, kontam, da sam mlađi, ušao bih možda u neku diskusiju. Sadašnji osjećaj, a i hvala Bogu da se mijenja, jest da mi izaziva neku vrstu umora. Ne vaše pitanje, nego moja priča o tome. Odmah se osjetim licemjernim. Što bih o tome pričao? To je toliko intimna stvar. Sama riječ kad prijeđe barijeru usana kao da umanji ljepotu te intime. Intima, kada je bučna, isprlja se, prostituira. Ne zauzimam tu ni jednu ni drugu stranu, jednako me smaraju. Ne mogu se oteti dojmu, kada se svoja uvjerenja pokazuju, da se to čini da bi se prokazalo. Ja sam za propitivanje. To mi je u duhu Uskrsa.