Vjerojatno će se zbog virusa smanjiti očekivano trajanje života

Prof. dr. Ozren Polašek profesor je na Katedri za javno zdravstvo Medicinskog fakulteta u Splitu. Pripada u elitnu skupinu od jedan posto najcitiranijih znanstvenika na svijetu i član je Vladina znanstvenog savjeta za borbu protiv koronavirusa. Razgovarali smo o tome što nas sve tišti u ovom koronavremenu: što nas čeka na jesen, o rizicima početka školske godine, zaštitnim maskama, cijepljenju, ukidanju ljudskih sloboda, prosvjedima, psihozi, pretjerivanju, kao i najizglednijim rješenjima situacije u kojoj smo se neželjeno našli.

Treba li nas uznemiravati rast broja novozaraženih?

Ne jako. Zasad nam sam broj novozaraženih nije veliki problem jer se oni u manjem dijelu prelijevaju u zdravstveni sustav, a ono čega se najviše bojimo vezano za koronavirus je zagušenje zdravstvenog sustava.

Zbog čega je bolest danas blaža? Je li virus oslabio ili smo mi ojačali ili mu jednostavno toplo vrijeme ne odgovara?

Vrlo vjerojatno se virus nije promijenio toliko da bismo mogli reći da su promjene virusa uzrok sadašnjoj povoljnijoj situaciji, nego jednostavno  naše sluznice bolje reagiraju ljeti, više smo vani, više je UV zraka i virusu je teže preživjeti izvan domaćina, odnosno našeg tijela.

Je li moguće da na jesen simptomi opet budu ozbiljniji, kao što je bilo proljetos?

To je drugo najvažnije pitanje vezano uz ovaj virus koje nas muči. Zasad na njega još ne možemo pouzdano odgovoriti. Procjene idu od toga da je virus sam izgubio svoju virulenciju i da će na jesen biti bolje, što je jako optimističan scenarij. Nekakva realistična varijanta kaže da nam sve zarazne respiratorne bolesti budu teže tijekom jeseni, zime i ranog proljeća. To je, uostalom, sezona gripe, a ovo je također virus dišnog sustava, tako da je najizgledniji scenarij da će se situacija pogoršati. Ali, jako je važno to što smo dosad dosta naučili o virusu i sigurno ćemo u jesen ući spremniji.

Video: Ivan Đikić: "Ne smijemo ignorirati virus. Treba povećati broj cijepljenja protiv gripe."

Može li se svatko od nas pojedinačno pripremiti kako bismo bili otporniji?

Cijepljenjem protiv gripe, da smanjimo rizik za nju, ali i za istodobno obolijevanje od obje bolesti. Možemo raditi na općem poboljšanju svoga zdravlja, ali, na žalost, nemamo specifičnih alata protiv koronavirusa sve do pojave cjepiva. I to je glavna podloga naše borbe protiv virusa – sa što manjim brojem zaraženih doći do trenutka u kojem ćemo moći cijepiti dovoljno ljudi da zaustavimo ovu situaciju.

Koliko je znanost blizu pronalaženju cjepiva?

Pojavu cjepiva čekat ćemo od nekoliko mjeseci do godine dana. Šest cjepiva je trenutačno u zadnjoj fazi istraživanja i računamo da će početkom sljedeće godine neka od njih biti registrirana i spremna za primjenu. Onda će doći na red pitanje kako osigurati dovoljan broj doza cjepiva, kako i koliko brzo ih možemo primijeniti, kao i najvažnije pitanje: tko će se sve htjeti cijepiti. U svakom slučaju, 2021. godina bit će nam obilježena cijepljenjem.

Je li to dovoljno razdoblje da se cjepivo ispita kako bismo bili sigurni da neće imati nuspojave koje su možda teže i od korone?

Nije idealno. Obično nam za razvoj takvog proizvoda trebaju godine, ali sada smo sve moguće kapacitete na svijetu usmjerili na ta istraživanja. Možda se dogodi da neće proći ni godina dana od prve pojave ovog virusa do plasmana cjepiva što svakako nije dovoljno u konvencionalnim okvirima da se dobro istraži.

Je li opasnost od koronavirusa baš toliko velika da treba uzimati nedovoljno istražena cjepiva?

Ne bih se baš zaletio i rekao apsolutno da, ali ako pogledate što nam je taj virus napravio od zdravstvenog sustava i ekonomije, ne vidim u budućnosti drugi način kako ga se možemo riješiti. No, cjepivo mora biti propisno testirano.

Jesu li ljudi koji su preboljeli koronu imuni?

To je sada prvo i najvažnije pitanje vezano uz virus, trajnost imuniteta. Na neke viruse imate doživotni imunitet, jednom dobijete vodene kozice i nikad više do kraja života. Drugi virusi su poput gripe, imaju sezonalne promjene pa ih je malo teže predviđati, ali su cjepiva ipak učinkovita. Za neke viruse nisu pronađena cjepiva, poput HIV-a. Što se koronavirusa tiče, neka istraživanja govore da imunitet neće trajati dugo, ali ta istraživanja temelje se na analizi protutijela. Možda će stanični odgovor biti dovoljan da imunitet bude dugotrajniji. Trenutačno još ne znamo. Također, pojavljuju se izvještaji da su se neki ljudi ponovno zarazili. Možda su to izolirani slučajevi, a možda su to ljudi koji imaju tzv. primarne imunodeficijencije zbog kojih ne mogu razviti dobar imunološki odgovor. Odgovor ćemo dobiti na jesen, a najbolje ćemo ga vidjeti u Švedskoj koja se otvorila, opustila i njihov pristup počiva na ideji dugotrajnog imuniteta. Ako se ondje počnu ponovno razbolijevati u većoj mjeri, to će značiti da je odgovor imunološkog sustava kratak i da ćemo se morati ili sezonski cijepiti ili cjepivo neće biti otkriveno. To je također opcija. Neki virusi se mijenjaju, za neke imunološki odgovor nije dugotrajan.

Što će se u tom slučaju dogoditi?

U tom slučaju postoji scenarij da će neka od cjepiva, možda ona koja se temelje na novoj tehnologiji korištenja nukleinskih kiselina, moći izazvati snažniji imunološki odgovor. Dakle, ni tad nije sve izgubljeno. A ako stvarno ne budemo imali ništa, onda se bojim da nas čeka neugodan scenarij u kojem će ljudi koji imaju povećan rizik stradavanja “nestati” iz populacije.

Je li moguće da korona nestane kao što je nestala španjolska gripa?

Moguće je. To je onaj najoptimističniji scenarij. SARS je bio s nama tri sezone i onda je jednostavno nestao. Ponekad se virusi mijenjaju tijekom epidemija, tako da na kraju epidemijskog vala mogu biti puno blaže kliničke slike nego na početku. Moguće je da virus toliko oslabi da dođe do razine da zaista bude obična prehlada, što koronavirusi uglavnom i jesu.

Je li moguće da se to već sada događa i da se ne pojača na jesen. Ili je to preoptimistično?

To je vjerojatno preoptimistično. Ja se tome od srca nadam, ali bojim se da nije jako izgledno.

Šteta. Nastava počinje sutra, kolika je epidemiološka opasnost za djecu i članove obitelji? Liječnici obiteljske medicine žale se da su zatrpani zahtjevima roditelja da im djeca prate nastavu online.

U podlozi toga je ljubav roditelja prema djeci koja se manifestira pokušajem roditelja da zaštite djecu. Početak školske godine uistinu nam je jedan veliki konceptualni upitnik jer ne znamo kako ćemo reagirati na razini cijele populacije. Vrlo je izgledno da se djeca mogu zaraziti, još je izglednije da djeca nisu u rizičnoj skupini što znači da će nam se zaraza najvjerojatnije pojavljivati, ali vjerojatno neće voditi do nekih ozbiljnijih ishoda. Međutim, za razliku od Švedske koja je sebi mogla dopustiti famozni “švedski model” i držati virus pod kontrolom iako kruži u populaciji, kod nas često imamo zajednička domaćinstva u kojima živi više generacija, dakle ima starijih ljudi, kroničnih bolesnika za koje bi taj virus mogao biti problem. Iz puke stručne, ekstremno radikalne perspektive, škola je rizik. Kako to na najbolji mogući način riješiti, doista ne znam. Ne možemo škole zaustaviti jer onog trena kada zaustavimo škole, zablokirali smo cijeli sustav, roditelji će morati ostati kod kuće, gospodarstvo, koje već ima problema, imalo bi još većih problema. Jednostavno, moramo početi i vidjeti što nam se događa, i biti spremni brzo reagirati kada shvatimo imamo li problema.

Otac ste troje djece, od kojih je dvoje u školi a jedno u vrtiću. Brinete li se?

Ne mogu reći da se ne brinem, ali sa svojom djecom vježbam. Redovito peru ruke, obećali su mi da će u školi stalno nositi masku i rezervu i rezervu rezerve. Međutim, jako mi je žao što će tu školsku i tinejdžersku populaciju ovaj virus najviše psihološki koštati. Toliko danas slušamo o koronavirusu, na djecu to ostavlja traga. Djeca gledaju roditelje, slušaju stalno o koroni i nisu u stanju sama emotivno razriješiti taj problem. Mislim da moramo misliti više o toj dimenziji epidemije.

Maske izazivaju dosta polemika. Vaš stav što se nošenja zaštitne maske tiče mi je jasan, nosite je, ali kako objašnjavate što su nas dr. Capak i dr. Buljević na početku pandemije uvjeravali da maske ne štite, a danas tvrde potpuno drukčije.

Kao prvo, dosta stvari oko ovoga virusa ne znamo i improviziramo. Vrlo često smo morali odluke donositi s djelomičnim podacima i spoznajama, pa tako na početku nije bilo jasne informacije jesu li maske dobre ili ne. Dio nas je bio stava da ako imaš nešto na licu, onda ćeš se i malo mudrije ponašati, ali sada nam je prilično jasno da će maska smanjiti mogućnost da se zarazimo jer će spriječiti sitne kapljice da se šire dalje. Dakle, preporuka je nosite maske kako bismo spriječili dodatno širenje virusa. Treba naglasiti da je rizik zaražavanja aditivan, tj. svaka aktivnost koja smanjuje rizik je poželjna.

Šef splitske infektologije dr. Ivo Ivić predlaže kažnjavanje za ljude koji ne nose maske gdje je to propisano. Što vi mislite o tome?

Kažnjavanje je opasno. Izaziva otpor, a u ovoj situaciji smo svi zajedno i ovo je utakmica na duge staze, nije sprint. Ali, njegov stav potpuno podržavam i razumijem jer njemu dolaze najteži bolesnici, u vrlo teškom stanju, a neki od njih i umru.

Ugrožavamo li svoj imunitet i zdravlje ako osam sati ispod maske udišemo zrak koji izdišemo kao što tvrde oni koji se protive nošenju maski?

Apsolutna glupost! U izdahnutom zraku ima dovoljno kisika. Maska je neugodna za kožu, ali njezinim nošenjem ne dolazi do manjka kisika niti do moždanog udara kao što se spominje. Da je tako, svi bi nam kirurzi poumirali, oni ih nose svaki dan.

Što je s održavanjem razmaka? Nedavno je dr. Capak izjavio kako “udaljenost ne znači jako puno, maska znači jako puno”. Je li to točno?

Teško je jednostavno odgovoriti na to pitanje. Povećanje razmaka će sigurno smanjiti šansu zaražavanja, ali sve ovisi još o puno stvari: strujanju zraka, količini kapljica i koncentraciji virusa druge osobe, spremnosti sluznice, imunitetu osobe. Jako je teško dati matematički precizan model je li dosta 1,5 ili 2 metra, ali ono što svakako želimo je na što nižu stopu staviti osobni rizik za zarazu, a to uključuje i maske i udaljenost.

Prof. Đikić je nedavno izjavio kako brojke opterećuju pučanstvo i predlaže tjedne izvještaje. Što vi mislite, treba li svaki dan izvještavati o broju novozaraženih?

Brojevi su nam presudni za dobivanje odgovora i oblikovanje mjera. Treba reći i da se stalno mijenja obrazac epidemije, mijenja se i naša percepcija kako se boriti s virusom. Možda doista ne bismo trebali svaki dan ljudima servirati te brojke, možemo ih objaviti na internetskoj stranici pa koga zanima, neka pogleda. Svima nam je već dosta korone.

Zašto se objavljuje samo broj zaraženih, a ne koliko je od toga broja bolesnih?

To bi samo bilo još više brojeva, a ionako smo pretrpani informacijama. Broj novozaraženih nam je zanimljiv jer nam pokazuje koliko nam se bolest širi. Bilo bi idealno da taj broj počne padati jer su nas neke zemlje stavile na crvenu listu, a to stvara problem gospodarstvu.

Možda bi psihoza bila manja.

Slažem se da je psihoza velika, nedavno sam za medije rekao da neću više ništa izjavljivati što nije optimistično, u svakom trenutku treba naći pozitivnu stranu. Kinezi imaju istu riječ za opasnost i priliku i ja cijelo vrijeme sebe uvjeravam da je ovo ta priča, da nam je ovo prilika da postanemo bolji, da izađemo jači i na kraju zaključimo da je sve ovo ipak imalo nekog smisla.

Video: Alemka Markotić objasnila koliko se često maske trebaju mijenjati

Osim psihoze, rađa se i nepovjerenje prema struci, politici, restriktivnim mjerama. Mislite li da bi se prosvjedi koji su započeli mogli povećavati?

Da. Ako se stavite u poziciju mlade osobe koja je izgubila posao, a spada u dobnu skupinu za koju je sve ovo “glupa prehlada”, ja razumijem da se mora zapitati: “Zar sam ja zbog prehlade ostao bez posla?!” Ali, to je jako uskogrudno stajalište jer nismo sami. Društvo se sastoji od mladih i starih, zdravih i bolesnih. Kada počnemo zanemarivati starije i bolesne onda smo na tankom ledu i pitanje je koga ćemo sljedećeg zanemariti.

Što kažete na sve glasnija prozivanja da nam se ukidaju temeljne slobode?

To je takav paradoks, teško se prema njemu postaviti. Ja bih prvi želio svoju slobodu nazad, ali isto tako razumijem da uz slobode nužno ide i odgovornost. Ne možemo sada biti slobodni pljuckati jedni po drugima pa tko se zarazi – zarazi. Ne može. Moramo biti spremni na ustupke, a to je nezaražavanje drugih, nošenje maski, a sloboda je pokušaj pronalaženja balansa da uz virus uspijevamo opstati. Ignoriranje virusa i ove situacije bilo bi okidač da nam se epidemija otme kontroli. Gdje će onda biti naše slobode?

Hoćemo li uspjeti izbjeći ponovno zaključavanje?

Svi se nadamo da hoćemo. To je zadnji alat, ali u proljeće je bio apsolutno potreban. Potpuno stojim iza toga. Nismo znali s čime se borimo. Slične bolesti imaju i do 40% smrtnosti i da se proširila na 10.000 ljudi sa stopom smrtnosti od 40% to bi bila katastrofa. Morali smo štititi zdravlje, tu nema sumnje i to ne treba propitkivati. Sada želimo djelovati lokalno, djelovati na skupine pod povećanim rizikom. To je primjer ograničavanja vjenčanja i rada teretana. Najrizičnija mjesta su zdravstvene ustanove i starački domovi. U drugim državama često posežu za testiranjem zaposlenika svaki tjedan. Ako nam se epidemija zadrži na ovim razinama, o tome ćemo morati razmišljati.

Hoće li cijepljenje biti obvezno?

Mislim da neće, ali ne znam. Znam samo da ću se, kada cjepivo prođe obvezna klinička testiranja, ja odmah cijepiti, zato što želim nazad svoju slobodu koju sam imao. Želim više ne slušati o virusu i ne misliti o njemu.

Koliko je javno zdravlje ugroženo zbog pojave koronavirusa? Ljudi sve manje idu na preventivne preglede, a kronični bolesnici na kontrole?

To je veliki problem. Kada bolesni od korone zaguše kapacitete, onda liječenje i dijagnostika drugih bolesti dolaze u drugi plan. I prije dolaska virusa imali smo sustav zdravstva koji je imao organizacijske probleme i duge liste čekanja, a sada je nemoguće osigurati dobru skrb bolesnika s koronom i kroničnih bolesnika istodobno.

Znači, te posljedice još ne znamo.

Neizravne posljedice ovog virusa bit će puno veće od izravnih ako održimo epidemiju na ovoj razini. Vjerojatno ćemo na razini cijele populacije vidjeti i smanjenje očekivanog trajanja života, što nam se nije u takvoj mjeri dogodilo od Domovinskog rata.

Zbog čega je zaraza najviše pogodila Splitsko-dalmatinsku županiju? Ima li to veze s genetikom, što smo mogli čuti?

Ne bih se usudio tako razbacivati. Definitivno, kao i za svaki drugi virus različita je genetska podloga: neki ljudi su osjetljiviji, neki manje osjetljivi. U našoj županiji vjerojatno se više radi o tome da smo primili turiste, reportaže su pokazale da se, na žalost, ne pridržavamo mjera koliko bismo trebali, to je najvjerojatnije posljedica toga. Bude li idućih dana broj zaraženih padao, onda je to bilo zbog turizma i okupljanja na događanjima. Međutim, sve proširenije nepridržavanje mjera daje podlogu i za nepovoljnije scenarije, koje obilježava održavanje broja novozaraženih na većim razinama.

Na kraju, odmaknimo se malo od korone. Voditelj ste projekta 10.001 Dalmatinac. Malo nas podsjetite o čemu se radi, do kojih ste otkrića došli?

Projekt 10.001 Dalmatinac započeo je još 1999., pokrenuo ga je prof. Igor Rudan. Ideja je bila razviti resurs kojim ćemo moći istraživati genetske i okolišne odrednice zdravlja i bolesti. Dakle, kako naši geni i naš okoliš utječu na pojavu bolesti. Projekt još uvijek ima neke aktivne krakove. Došli smo do dosta zanimljivih rezultata, uspjeli smo Hrvatsku staviti na pozitivnu stranu svjetskih top-lista znanstvene produktivnosti i naučili dosta o tome kako naši geni utječu na zdravlje. Ono što je jasno, na našu žalost, to je da smo puno složeniji nego što smo u početku mislili i da nam jednostavni genetski pristupi koje smo dosad koristili neće biti dovoljni da objasnimo zdravlje i bolest. I dalje je teren otvoren. Imamo još puno za naučiti.