Vladine smjernice ekonomske i fiskalne politike 2014. – 2016. uvjerljivo pokazuju besperspektivnost vođene gospodarske politike. Vlada nastavlja s nesmanjenim i ničim opravdanim optimizmom projicirati rast bruto domaćeg proizvoda iako on pada već petu godinu. Opetovane prenapuhane službene projekcije i na međunarodnom su planu i u širokim ekonomskim krugovima prepoznate kao živi pijesak dobrih želja na kojemu se zasnivaju umirujuće nerealne projekcije javnih financija, posebice na prihodnoj strani. Jedna od možda najvećih zasluga članstva u Europskoj uniji jest da ono iziskuje da se te projekcije sada sustavno iskazuju više godina unaprijed, čime se u našem slučaju dodatno dokumentira izgubljenost jedne politike. Budući da nije sigurna u narav strukturalnih problema koji opterećuju hrvatsko gospodarstvo, ta politika nastavlja nastupati kao zaštitnik goleme i neučinkovite javne uprave, čime ojačava umjesto da uklanja razloge domaće krize.
Konkretno, umjesto da učini toliko očekivani zaokret prema fiskalnoj konsolidaciji, Vlada predviđa ne samo šok povećanja javnog deficita 2014. sa 3,5 posto BDP-a na 5,5 posto nego i nastavak na gotovo jednako visokoj razini i idućih godina. Šok zapravo i nije iznenadio, on je već godinama potpuno predvidiv: bilo je jasno da će sve lošije javne financije i opći gospodarski problemi Hrvatske povećati troškove kamata javnog duga, a bila je sasvim poznata i veličina drugog značajnog dodatnog troška, članstva u EU. Odgovorna država to uzima u obzir i na te se izazove priprema na vrijeme. Dapače, da se Vlada tako vladala, zemlja je možda mogla i izbjeći pogoršanje međunarodnog rejtinga.
Ono što ona (ne) namjerava sada poduzeti da spriječi širenje gangrene velikih tekućih deficita i sve snažnijeg kumulativnog vrtloga dužničke krize proizlazi iz najava rashodnih planova. Prevelika državna birokracija za Vladu je ponajprije proračunska stavka, a ne instrument kojim upravlja da bi bio učinkovit u svojim uslugama građanstvu i provedbi državnih politika.
Pojedinci bez inicijative
Iz objavljenih konkretnih mjera uštede može se zaključiti da se npr. namjerava obustaviti isplata materijalnih prava zaposlenika, ali da će rashodi za plaće i dalje rasti. U javnim prezentacijama Smjernica spominjala se i ambicija da se upravni aparat pojeftini privatiziranjem nekih najjednostavnijih internih uslužbenih funkcija, poput menza i uzdržavanja lokala, čime se proračunski teret uz određenu uštedu prebacuje s jedne stavke na drugu. Ta vrsta outsourcinga daleko je od onih dubinskih zahvata bez kojih se ne mogu postići znatne uštede u načinu rada države, a posljedično i njenih poduzeća, koja još uvijek čine polovicu hrvatske ekonomije.
Vlada ne pokazuje, naime, ni najmanje istinskog razumijevanja potrebe da javnu upravu reorganizira i učini profesionalnijom, kompetentnijom i funkcionalnijom tako da u brojčano skromnijem izdanju obavlja svoje zadaće učinkovitije, promišljenije i odgovornije. Bez takvog pristupa ostaje joj strana već sama pomisao na dublje zahvate, definiranje okvirnih prioriteta, decentraliziranje odlučivanja, uvođenje administrativnog reda, pojednostavnjenje rutina – ukratko, ostaje joj strano sve ono što karakterizira suvremenu administraciju.
Kada se itko zapitao zašto se npr. niz prije podržavljenih institucija i agencija ne bi mogao vratiti u svoje prijašnje interesne ili zadružne okvire uobičajene u većini zapadnoeuropskih zemalja? Zašto se kod nas država mora (slabo) brinuti o uzgoju domaćeg goveda, a ne interesne uzgojne zadruge i savezi kakvi postoje po cijeloj Europi i kakvi su postojali i kod nas prije 100 godina kada smo imali tri puta više goveda nego danas? Suočena s istinski egzistencijalnom krizom koja prijeti uvođenjem međunarodne stečajne uprave, Vlada ne nalazi snage da snažno suoči svoju javnost s težinom situacije i pripremi narod na potrebu velikih odricanja i nakon već pretrpljenih pet gladnih godina koje su Hrvatsku smjestile pri samom dnu razvijenosti u Europskoj uniji. No, budimo realni, i sâm naš čovjek u mnogočemu još uvijek razmišlja – i ponaša se – kako je naučio u prilikama kad su svjetske sile velikodušno prikrivale sve nedostatke i pogreške političke diktature jer je ona odgovarala njihovim potrebama na ovim prostorima. Te se sile nisu imale razloga previše brinuti o tragu koji ta diktatura ostavlja na sjeme napretka: osjećaj slobode, odgovornosti i inicijativnosti pojedinca. Oni koji i u današnjoj situaciji očekuju rješenja ili spasonosni diktat izvana moraju sami sebi razjasniti zašto bi od spomenutih sila sada trebalo očekivati da im to bude na pameti više nego nama samima.
Austrija ostavlja seljaku PDV
Suočeni smo zato s golemim izazovom. Vlast već jednom mora naučiti upravljati ograničenim resursima koji joj stoje na raspolaganju i uključiti sve raspoložive snage u izgradnju novog društvenog i gospodarskog modela. Ona mora sići s pijedestala samozadovoljne nadute bahatosti: na svakom koraku ona mora služiti građanima omogućujući im da pokažu što znaju i mogu. Ona ih u tome mora štititi i poticati umjesto da se inati da cijelu zemlju premreži fiskalizacijskom hobotnicom. Dok npr. Austrija ostavlja seljaku PDV koji je naplatio za svoje proizvode, a Mađarska ga oslobađa poreza pa jedna i druga poljoprivreda postižu izvanredne rezultate, hrvatska vlast čak i od kumica na tržnicama, ribara i sitnih obrtnika traži da budu operateri računalne hobotnice. Slavodobitno se iskazuju povišeni utršci poreza, ali – kojeg li čuda! – porezni prihodi u konačnici padaju. A kapital uzmiče pred zemljom koja ne razvija u novim mirnodopskim uvjetima osjećaj onog zajedništva, društvene odgovornosti i solidarnosti kakav smo iskazali za vrijeme Domovinskog rata, već se troši u obrani birokratske svevlasti koja se nada da će joj probleme riješiti strani diktat.
>> Gospodarstvo ne može podnijeti državu koja troši 131 milijardu kn