Optimistična očekivanja hrvatske Vlade da će u drugom krugu privatizacije za naših šest na prodaju ponuđenih škverova stići ponude više ozbiljnih ulagača splasnula su kad se, unatoč tome što je otkupljeno 15 ponudbenih dokumentacija, stigle tek četiri ponude za kupnju triju brodogradilišta "po kunu", uz obvezu novog vlasnika da u troškovima restrukturiranja sudjeluje sa 40 posto. Nije pomoglo ni to što je procijenjena vrijednost pomorskog dobra, čime su umanjene obveze škverova, narasla na osam milijardi kuna. Rezime drugog kruga su dvije ponude za Brodotrogir, jedna za riječki "3. maj" i jedna za Brodosplit. Za ostale Vlada će, i sami škverovi izradom održivih planova restrukturiranja, "smisliti" plan B, moguće i C. Ključno je da škverovi u budućnosti posluju bez sadašnjih državnih potpora i jamstava za kredite, prema pravilima EU, za što je nužno njihovo restrukturiranje.
Više daju nego uzimaju
Očekivati više i bolje za naše škverove bilo je zapravo nerealno jer se za privatizaciju izabralo najgore moguće vrijeme – globalna kriza teško je pogodila upravo brodogradnju pa članice EU zajedničkim mjerama pokušavaju spasiti svoje prekapacitirane škverove, svjesne da im je jedina šansa graditi tehnološki zahtjevnije brodove s većim stupnjem inovacija jer je Daleki istok preuzeo, kao na traci, proizvodnju standardnih brodova. Zato radnici u našim škverovima javno kažu da ne vjeruju u dobre EU namjere za hrvatsku brodogradnju, a Vladi zamjeraju da zbog završetka pregovora zanemaruje svoju stratešku granu.
Unatoč tome što se gubici i kreditna zaduženja hrvatskih škverova procjenjuju na vrtoglavih 12 do 15 milijardi kuna, dok rade, postoji realna šansa da će sami vratiti kredite za koje im je jamčila država. Likvidacija bi bila mnogo skuplja, u cijeni je 12 tisuća izgubljenih radnih mjesta u brodogradilištima i još dvadesetak tisuća u pratećoj industriji. K tome, nižu argumente brodograditelji, njihov udio u izvozu je od 12 do 15 posto, multiplikativni faktor brodogradnje je tri, a kroz sustav poreza, PDV-a i ostalih davanja brodogradnja i prateća industrija izdvajaju više nego što uzimaju. I na kraju, pitaju ima li Hrvatska ijedan drugi svjetski priznati proizvod osim broda.
Najglasniji zagovornici očuvanja hrvatske brodogradnje su u riječkom "3. maju". Tvrde da je, unatoč tome što je njihov potencijalni kupac stranac, austrijski A-tec, na djelu "privatizacija na hrvatski način" kojom se prikrivaju stvarne namjere – prenamjena brodogradilišta za proizvodnju termoenergetskih postrojenja.
Krava muzara za sve
Dok drugi više-manje šute, trećemajci glasno prozivaju državu kao neodgovornog vlasnika koji je, umjesto pravodobne sanacije, škversku nelikvidnost rješavao jamstvima za skupe kredite na kojima se bogate banke. Sada su, primjerice, kamate na kredite veće nego godišnja bruto plaća svih radnika "3.maja". Usto, nedavno su ponovno podsjetili Roland Sušanj i Nikša Moreti, radnički predstavnici u nadzornim odborima brodogradilišta, "3. maj" je škver u kojem su se uprave i nadzorni odbori mijenjali kao na traci, a "podobna" uprava od 2006. do 2008. godine, u vrijeme pomame naručitelja za navozima, nije ugovorila gradnju nijednog broda pa su sada u Knjizi narudžbi samo četiri broda. Država je politički postavljala uprave, radnici su upozoravali na loše poslovne odluke i makinacije u poslovanju s kooperacijom, vrhunac je bio kad im je u Nadzornom odboru, uime države, sjedio najveći kooperant, Mato Markanović. Taj je moćni poduzetnik nedavno osumnjičen za utaju gotovo 90 milijuna kuna poreznih i drugih davanja državi, iz firmi koje su u "3. maju" godinama bile privilegirane.
– "3. maj" je godinama bio krava muzara od koje su mnogi imali neusporedivo više koristi nego radnici, a najviše našom zaslugom ta je krava muzara preživjela – poručila je predsjednica Radničkog vijeća brodogradilišta Nada Jelinić-Starčević onima koji sada odlučuju o sudbini brodogradilišta i potencijalnog kupca smatraju ozbiljnim, a radnike koji su ponudili svoj koncept nazvan "3. maj - trećemajcima", koji je prerastao u Program restrukturiranja uprave, ignoriraju. Oštru reakciju izazvala je najprije informacija – koja je procurila neslužbeno jer članovi povjerenstava za privatizaciju ne smiju govoriti o ponudama – da vlasnik grupacije A-tec Mirko Kovats nije dao valjana jamstva ni za natječajni polog ni za vlastito ulaganje u restrukturiranje, nego je kao jamstvo za budući kredit nudio dionice "3. maja".
Navodno su valjane garancije ipak stigle, ali potom je škver potresla vijest da je Kovatsev Program restrukturiranja prepisani Program restrukturiranja "3. maja" iz 2008. godine, samo ažuriran novim podacima. Kako je dospio u njegove ruke, ne zna se, ali, tvrde, to je krađa poslovne tajne. Sušanj i Moreti zatražili su od predsjednika NO-a "3. maja" Lea Begovića da se ustanovi je li došlo do neovlaštenog otkrivanja poslovne tajne, ali u ovome trenutku za "3. maj" mnogo je važniji nastavak proizvodnje, na što su, kažu, upozorili nadzornike. Odgovora nema. Bez jamstava za treću tranšu kredita stat će gradnja ugovorenih brodova za domaće naručitelje, država šuti i na molbe da im se odobri nastavak pregovora i jamstva za gradnju asphalt tankera za Šveđane, pa je izvjesno da će proizvodnja koja je sada u "polupraznom hodu" do jeseni postati "hladni pogon", uz dnevni trošak, gubitak, od 100 tisuća dolara, a radnici će ponovno na čekanje. Stoga na trećemajskim navozima zaključuju da Vlada vodi škver u "tihu likvidaciju" – da bi ga za kunu isporučila industrijalcu koji nema namjeru graditi brodove.
Najjednostavnije rješenje je (po mojim saznanjima) predati sve Uljaniku, oni imaju model kako brodogradilište dobro radi, i Bog te veseli.