Vladimir Šeks: Aralici bi sada bolje pristajalo ime Varalica

Predsjednik Sabora Vladimir Šeks, nakon što je Ivan Aralica ustvrdio da je osigurao Ivi Sanaderu da postane predsjednikom HDZ-a kako Šeks ne bi došao na to mjesto, govori o povijesti sukoba s Aralicom i o tome tko je koga podržavao u turbulentnim vremenima  za stranku, nakon smrti Franje Tuđmana. Govori i o odnosu s Branimirom Glavašem, tvrdnjama da je bio suradnik Službe državne sigurnosti, obiteljskom životu te neprežaljenom gubitku sina.

VL: Kakav je odnos između vas i Aralice i kako komentirate njegove napade?
– Treba vidjeti što je povod, a što stvarni razlog. Ja nisam kvalificiran da ulazim u prosudbu književnog i umjetničkog stvaralaštva Ivana Aralice. Pročitao sam sva njegova djela, posebno ona iz vremena kad ga još nisam poznavao, Okvir za mržnju, Graditelj svratišta, Psi u trgovištu. U tom dijelu stvaralaštva zaista sam ga doživljavao kao vrsnog pripovjedača. No, taj dio mora se odvojiti od Ambre, Fukare, romana s ključem, gdje je posrijedi osvetničko spisateljstvo koje je daleko ispod razine. Aralica je 1990. godine bio politički neistomišljenik Franje Tuđmana i HDZ-a.
Procijenio je da je za njega manje riskantno biti na listi Koalicije narodnog sporazuma. Neću govoriti o tome kako se odjednom pojavljuje u HDZ-u i kako je predsjednik Tuđman u njega imao veliko povjerenje. U političkom smislu riječi on je bio osoba koja nije bila osobito politički prepoznatljiva. Zanimljivo je, kad se već gospodin Aralica poziva na etička načela, kako to da pristaje biti imenovan za potpredsjednika HDZ-a, a u isto vrijeme zataji predsjedniku te stranke da uopće nije njezin član. U nekoliko intervjua u medijima negdje 2001. godine on to i priznaje. Bilo bi mi vrlo zanimljivo da gospodin Aralica to objasni.

VL: Odakle nesnošljivost i zašto vas je Aralica “sprečavao” da postanete predsjednikom HDZ-a?
– Nakon trećesiječanjskih izbora i poznatoga ishoda, u HDZ-u nastaje  politički krvoločno vrijeme. Stranka na svim razinama traži političku glavu cijelog Predsjedništva. U takvo teško vrijeme, kada nitko iz Predsjedništva nije imao hrabrosti preuzeti križ i odgovornost, ja sam nominiran da budem taj kišobran, da sav taj gnjev uzmem na sebe i ja sam to prihvatio. Postao sam v.d. predsjednika i Aralica je, kao član Predsjedništva, time bio jako zadovoljan. Tada sam u bezbroj prigoda stavio “urbi et orbi” do znanja da ne pretendiram na mjesto predsjednika jer objektivno nosim golem dio odgovornosti za pad rejtinga.

Struja kojoj je pripadao Ivić Pašalić, koji je znao jako dobro da nema šanse biti predsjednik, istaknula je kao svog kandidata Ljerku Mintas-Hodak. Nitko se drugi nije bio spreman prihvatiti uloge kandidata, osim Ive Sanadera. Od mene je tražio potporu i ja sam mu je dao. Nisam ja njega “instalirao”, nego sam mu dao punu potporu, ne samo verbalnu nego i u stranačkim tijelima i javnosti sam vrlo precizno i jasno to isticao. Nasuprot tome, Ivan Aralica, u ovom trenutku možda bi mu bolje pristajalo, uza sve ograde, Ivan Varalica, favorizira i forsira onu drugu struju, gđu Mintas-Hodak. To nije činio, kao što nikada ništa nije činio, potpuno razgovjetno i jasno, ali to se može dokumentirati time što je poslije potpuno stao uz tu struju. Dakle, to što Aralica tvrdi dvostruka je neistina jer, prvo, ja sam jasno najavljivao da se ne kanim kandidirati, pa me nije mogao ni trebao sprečavati. Drugo, on uistinu, osim svojom pukom tvrdnjom, nije bio za Sanadera. Bio je protiv njega  jer je bio za gđu Mintas-Hodak. Nakon izbora Sanadera za predsjednika, Aralica se potpuno udaljuje od nečega čemu nije ni pripadao, od HDZ-a. Postaje jedan od članova HIP-a.

VL: Postoji li i neka druga pozadina te netrpeljivosti?
– Njegov stvarni razlog je novac koji se našao na računu Zaklade Hrvatskoga državnog zavjeta, a koji je iseljeništvo uplaćivalo za obranu Hrvatske. Nakon Tuđmanove smrti ja sam govorio da to nije novac HDZ-a, nego hrvatske države i da ga treba uplatiti u proračun, a to je u internim razgovorima prihvatilo i Predsjedništvo stranke. Ravnatelj Zaklade je Pašalić, a članovi Zakladne uprave su Aralica i Ante Beljo. Nakon kriminalističke obrade, početkom 2003. godine Pašalić i Aralica tvrde da je na temelju dogovora Račana, Šeksa i Sanadera pokrenut kazneni postupak protiv njih. A zapravo je bio pokrenut zbog toga jer je Zakladna uprava donijela odluku o trošenju kamata, za koje je Pašalić tvrdio da su potrošene na tekuće troškove, struju, vodu i sl. Aralica je ustvrdio da sam ja osobno podnio kaznene prijave protiv njih. Tada počinje animozitet. U odgovoru na moje pitanje, državni odvjetnik Bajić naveo je da je prijavu podnijela PU zagrebačka. Tu je taj vrag, ta jedna fiksacija koju je Aralica utuvio sebi u glavu, da sam ja podnio prijavu.

VL: Kada ste se zadnji put sreli i razgovarali?
– Nakon tih tvrdnji i demantija iz 2003. nismo se susretali. On i njegova skupina meni ne mogu oprostiti nešto drugo. Ja sam bio ta osoba koja je odigrala ključnu ulogu da Sanader postane predsjednik stranke i oni to jako dobro znaju. Ne može mi oprostiti što sam stao na stranu Sanadera, a ne na njegovu. Bilo je pokušaja kojima je ta zlopatija koja je otišla iz stranke mene molila  da rušim Sanadera. Mogao sam, ali nisam htio jer nisam smatrao da je to pametno.
A tu su i te priče da smo Sanader i ja gori nego što je udruženo djelovanje Račana, Vesne Pusić i Mesića jer progonimo konzervativce. Ne znam samo koga mi to progonimo. To što imamo  kritički otklon prema grupaciji u kojoj se nalazi i Aralica, to je nešto drugo, a ne progon. Nije stvar u konzervativizmu, nego u procjeni da je to  protueuropska politika, koja Hrvatskoj ne nosi dobro, a mazanje očiju da je to zdrav konzervativni svjetonazor koji proganjamo Sanader i ja otrovna je floskula. Najbolji protuargument je gubitak bilo kakve vjerodostojnosti protagonista takva svjetonazora na svim izborima. Da je ta opcija pobijedila na izborima, od Europe ne bi bilo ništa.

VL: Možete li opisati kako je došlo do sukoba s Glavašem?
– Glavaš je od mene tražio da se kandidiram za predsjednika stranke dok sam bio v.d., a ja sam to odbio. On se onda okreće Hebrangu i pokušava s takozvanim barakašima nagovoriti njega da bude kandidat za predsjednika. Hebrang je to na kraju otklonio. Tada Glavaš od Miljenka Žagara, koji je skupio potrebnih 150-200 glasova za kandidaturu, uzeo papir s potpisima, precrtao njegovo ime i stavio svoje te tako postao kandidat.

Na 7. saboru, gdje su kandidati bili Pašalić i Sanader, Glavaš se stavlja na stranu Sanadera. Na posljednjim lokalnim izborima dogovorili smo strategiju za kampanju po kojoj je tamo gdje je HDZ na vlasti trebalo naglašavati što se dobro učinilo, a tamo gdje nismo na vlasti postojeću vlast trebalo je kritizirati kao nesposobnu. Glavaš je u to bio jako dobro upućen kao predsjednik županijskog odbora stranke.

Ni ja ni Sanader nismo imali spoznaje da se neće postupiti kao što je bilo dogovoreno. Nakon povratka sa službenog puta zove me Sanader jer je netko skinuo s interneta nacrt za osnivanje Udruge demokratskog sabora Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema koji je potpisalo nekoliko stotina ljudi. U njemu se govori o podjeli Hrvatske na pet regija po uzoru na Italiju i Španjolsku, čije regije imaju svoje parlamente. To bi značilo da bi u mnogim područjima regije donosile zakone, iz čega bi bio isključen Hrvatski sabor, pa bi zato bila potrebna promjena Ustava. Bez ikakve konzultacije s vodstvom stranke, ni sa mnom koji sam u Slavoniji stvarao HDZ, netko sebi uzurpira pravo da ide s projektom kojim bi se mijenjao teritorijalni ustroj i Ustav.

 Ja ni dandanas ne mogu objasniti razloge zašto je s time išao potajno, bez ikakve konzultacije, a stvarao je privid da je to rađeno u suradnji sa Sanaderom i sa mnom. Mnogi koji su potpisali tu inicijativu bili su uvjereni da je to politički dogovor i da će stranka tako nastupiti na lokalnim izborima. Taj način izvedbe  mene je jako pogodio i emocionalno i ljudski, jer nisam to mogao razumjeti.
Danas se pak priča o decentralizaciji i transregionalnoj suradnji, što je sasvim prihvatljivo. Što je ostalo od tih tvrdnji i teza o podjeli na regije s tim ovlastima?

VL: U bivšoj državi bili ste proganjani, a poslije su vam spočitavali  da ste bili suradnik bivše Službe državne sigurnosti. Kako se to dogodilo?
– U političkom ratu frakcija u HDZ-u dio obavještajnog podzemlja, koje je tada zapravo bilo nadzemlje, napravio je jednu krivotvorinu i počeo plasirati da sam ja bio suradnik SDS-a. Ja, koji sam bio prvi u komunističkom svijetu koji je lansirao istragu protiv SDS-a 1971. godine. Spominjala su se različita kodna imena kao Sova, Kolega, Dejan, Srećko i slično... U toj krivotvorini napravili su pogrešku. Naime, u spisima se uvijek navodi na koji je način netko postao suradnik. Kraj moga imena navedeno je da sam to postao na temelju obavijesnih razgovora, a svi zapisnici o svim obavijesnim razgovorima mene ne prikazuju kao suradnika, nego kao neprijatelja broj 1.

Neke od formulacija kojima su mene karakterizirali u tim zapisnicima bile su: “pričao o općepoznatim stvarima, koje znaju i vrapci na krovu”, “odbija bilo kakvu suradnju” i “njega treba da se procesuira”. Izravno sam za tu krivotvorinu optužio tadašnjeg predsjednikova savjetnika za sigurnost Markicu Rebića. On je to opovrgavao. To se vrtjelo u medijima svih ovih godina i ponekad se ponovno pojavljuje.

VL:  Ima li danas frakcionaštva u HDZ-u i eventualnih spavača, možda Pašalićevih?
– Ne. Ne mislim da ima u središnjim tijelima. Došlo je do takvih promjena da je teško zamisliti da je ostao netko s takvim simpatijama. Ali ako je takvih bilo, mogli su vidjeti da je takva politička opcija unutar HDZ-a definitivno izgubila jer je na praktično svim izborima ostala na krajnjoj margini od jedan do dva posto. Tako se najbolje pokazuje koji je utjecaj te frakcije.

VL: Što je utjecalo na to da se odlučite baviti pravom i koji su vam politički uzori?
– Presudni utjecaj da zavolim pravo bili su veliki rimski pravnici i oratori poput Cicerona, Tacita i Ulpinijana, s čijim sam se djelima susreo već u gimnaziji. Tu sam imao jedan uzor o značenju pravde, prava. U politici su to bili ljudi različite političke i socijalne klasifikacije, nositelji velikih ideja koje su pokretale svjetsku povijest. Nisam imao nekakav specifičan, jedini uzor. Za mene su bili fascinantni francuski revolucionari, francuski racionalisti. Na domaćoj sceni prilično sam se napajao i na političkom djelovanju Starčevića, Supila, Trumbića, ali i Krleže.

VL:  Prije dvije godine oženili ste se drugi put, a nedavno ste tragično izgubili sina. Kako se s time nosite?
– Sa suprugom se dobro razumijem u svakom smislu i pogledu. Brak je samo rezultat dugotrajne veze...
 Ne mogu nikako prihvatiti da je moj sin Domagoj, prema svim informacijama koje imam, izgubio život nasilnom smrću. Uza sva moguća nastojanja, ne mogu doći do stvarnoga motiva toga čina. Sve dosadašnje istrage otklonile su bilo kakvu verziju koja bi upućivala na to da nije riječ o nasilnoj smrti. Cijela skupina indicija upućuje upravo na taj zaključak, a istraga je još otvorena.

DATUM i MJESTO ROĐENJA
1. siječnja 1943., Osijek
OBITELJ
supruga Anica, kći Zrinka
POLITIČKA KARIJERA
1990.-2003. Hrvatski sabor, izabran za zastupnika u svih pet saziva, u tri saziva potpredsjednik Sabora. 1992. javni tužitelj RH. 1992.-1994. potpredsjednik Vlade za unutarnju politiku
PROFESIONALNA KARIJERA
1970.-71. sudac Općinskog suda u Osijeku. 1971. zamjenik općinskog javnog tužitelja u Osijeku. 1972.-81. odvjetnik
PUBLIKACIJE
Knjige: Delikt mišljenja, Ogledi o slobodi savjesti, Opasna vremena, Zatvorska sjećanja. Dvadesetak stručnih i znanstvenih radova
HOBI
literatura, kazalište, film, nogomet
ZA PODSJETNIK
predsjedao tajnom sjednicom Sabora u Ininoj zgradi 8. listopada 1991. kad je RH raskinula državno-pravne veze sa SFRJ

Anica Resler-Šeks kod svoga supruga, s kojim je u braku dvije i pol godine, najviše cijeni intelektualne vještine i duhovitost, no otkriva nam da prvi dojam nije bio tako dobar.
– Upoznali smo se preko zajedničkih znanaca i moram priznati da mi se ispočetka činio nekako čudnim. No popričali smo i vidjela sam da je pametan i duhovit, a najviše me se dojmilo to što može govoriti o gotovo svakoj temi – kaže gđa Šeks. Kao manu svoga supruga navodi to što “nije upotrebljiv za praktičan život”, poput pomoći pri odlasku na plac ili mijenjanja žarulja u kući. Uz takvog čovjeka, kaže, treba biti strpljiv, ali suprug to nadoknađuje pažljivošću i nježnošću.