Htjeli mi to ili ne, Hrvatska je postala zemlja jeftine radne snage. Od ulaska u EU u našoj zemlji otvoren je niz pozivnih centara u kojima mladi, obrazovani ljudi rješavaju potrošačke nevolje europskih kupaca, jeftino prevode na strane jezike ili izrađuju web-stranice i do desetak puta jeftinije nego što bi te usluge strani poslodavci platili kod kuće.
Tom padu domaće cijene rada nije kumovala samo recesija, nego i država koja je nekim svojim mjerama srušila cijenu rada. Jedna od njih je i stručno osposobljavanje, koje je dvije-tri godine u jeku najžešće krize imalo pozitivne efekte jer je mladim ljudima dalo priliku da steknu iskustva i lakše nađu drugi posao. No, čim se otkrilo da država osigurava besplatne radnike, presahnuli su normalni ugovori, i tko nije htio raditi za minimalac ili nije mogao živjeti od njega, išao je van.
Odjednom se mimo stručnog osposobljavanja ili studentskog servisa nije moglo naći mjesta ni u bankama, ni kod javnih bilježnika, odvjetnika, kozmetičara i niza drugih profesija koje odlično stoje na tržištu i mogu birati radnike i ponuditi im dobru plaću. Bez veze se nije moglo “stručno osposobljavati” ni u javnom sektoru, kao da je bila riječ o dobitku na lutriji. Na pritisak mreže mladih i sindikata mladi bi se od iduće godine konačno trebali zapošljavati i kao pripravnici te im se daje mogućnost da zarade i više od minimalca. Koliko više, ovisi i o mjerama koje bi danas trebao prihvatiti Zavod za zapošljavanje jer, prema prijedlogu, uz djelomično subvencionirano pripravništvo, stručno osposobljavanje i dalje ostaje u masovnoj upotrebi pa bi skuplje pripravnike mogli zapošljavati samo oni koji ne iskamče besplatne “sorovce”, ili bi se moglo dogoditi da na istom poslu jedna mlada osoba radi za minimalac, a druga za bolju pripravničku plaću. Hrvatska za zapošljavanje nezaposlenih izdvaja velik novac – 1,6 milijardi kuna – i nema razloga da se taj novac doista ne usmjeri prema ljudima koji bi bez poticaja teško ili nikako našli posao umjesto da tvrtkama budu izvor jeftine radne snage.