Košić '94. pravoslavcima čestitao Uskrs, hrvatska prognanica: Da ste mi bili blizu, zadavila bih vas

Biskup sisački Vlado Košić je crkveni dostojanstvenik koji svojim dnevnopolitičkim izjavama često uzbuđuje javnost. Njegovo pravo da komentira recentne političke događaje ne treba dovoditi u pitanje premda je to neobično budući da u svakoj pastvi pa i u njegovoj ima vjernika svakovrsnih političkih opredjeljenja.

Košić je rođen 20. svibnja 1959. u Družbincu, mjestu desetak kilometara od Varaždina. Odrastao je u Družbincu, u općini Petrijanec. U kući u kojoj je odrastao su, kako kažu, „furt dolazili zetovi“. Naime, u relativno bogatoj kući stalno su rađane kćeri jedinice. U posljednjih stotinjak godina na istoj adresi živjele su i žive generacije četiri prezimena – Žiher, Dombaj, Košić i Ružmarić. Danas u toj kući živi biskupova majka Marta (1936.) i sestra Darinka s obitelji, a njezin sin, biskupov nećak, prvi je muški nasljednik nakon četiri generacije. Košićev otac Ivan (1935.-2017.) ove je godine preminuo.

“Ime mojem djedu bilo je Frano, a njegovu Stjepan, bili su braća. Oni do ove generacije nisu imali muškoga potomka. To je biskupov nećak, sin Darinke, koja ima još dvije kćeri“, kaže Nikola Dombaj, rođak biskupa Košića.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, preci biskupa Košića nisu bili angažirani niti su se borili u nekoj od vojska, međutim, njihovi rođaci jesu.

Potajno išao u crkvu u Rumi

„Moj djed Franc bio je u ustašama, ali ih je napustio, inscenirao je upalu uha, vrelu vodu si je nalio u uho, koje je onda procurilo i zbog toga je dobio otpust iz vojske. Inače je odlikovan željeznim križem jer je na nekoj pruzi spasio neke ljude. Sjećam se priča da je baka krajem rata zakopala uniformu da je partizani ne pronađu“, priča Nikola Dombaj, vlasnik male farme krava na kojoj proizvodi mlijeko. Njegov rođak Vlado Košić odrastao je baš u svom Družbincu a osnovnu školu pohađao je u Petrijancu i, dakako, bio odličan đak.

„Ne znam gdje su te njegove lektire iz osnovne škole, pisane krasopisom. Interesantno, dok smo išli u osnovnu školu sestra moja i ja prepisivali smo njegove lektire. To je bila fantastika, kakve su to lektire bile?! Ja sam tako, prepisujući njegovu lektiru, dobio peticu, a moja sestra Jasna četvorku“, u šali se prisjeća rođak biskupa Košića.

Nakon osnovne škole, Košić je pohađao klasičnu gimnaziju, Interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika, na Šalati. Bio je smješten u sjemeništu. Kad je 1978. završio srednju školu, studirao je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na kojem je 1985. i diplomirao. Vojsku je služio u Rumi, gdje je prilikom izlazaka iz vojarne često potajno išao u crkvu. Tada se sprijateljio s ondašnjim rumskim župnikom. Zaredio se 28. srpnja 1985. Budući da je nakon duljeg vremena netko iz Družbinca postao svećenik, rodbina i suseljani organizirali su veliku svečanost koja je počela svečanom povorkom od njegove kuće do crkve sv. Petra u Petrijancu. Mnogi mještani su bili obučeni u tradicionalne narodne nošnje. U povorci su sudjelovale i djevojke, odjevene u bijelo, tako da je sama svečanost doista bila spektakularna. Međutim, nije sve prošlo kako treba. Povorka je bila trn u očima komunističkih vlasti. Naime, lokalni komunistički moćnik, šef policije, naredio je da se sa „slavoluka“ skine hrvatska trobojnica, zapravo zastava HSS-a s natpisom Vjera u Boga i seljačka sloga. Slavoluk je bio pokraj seoskoga križa, samo stotinjak metara od Košićeve kuće.

„Komunisti su došli i skinuli zastavu“, priča jedan od obiteljskih prijatelja biskupa Košića. „Problem je bio i dolje, u Butini, gdje je također bio jedan slavoluk i na njemu seljačka zastava. Povorka je morala čekati sat i pol jer su skidali zastavu. Nisu nam skidali samo trobojnice oko šešira“, priča Košićev rođak Nikola Dombaj koji je bio u povorci.

A na mladoj misi, održanoj ispred crkve sv. Petra u Petrijancu, okupilo se oko tri tisuće ljudi. Dolazili su čak i vjernici iz Austrije i Njemačke, organizirano, autobusima. Na tiskanoj uspomeni na mladu misu mladomisnik Vlado Košić citirao je svoga mentora, profesora Ivana Goluba: „Jedno je samo potrebno, izabrana blizina, blizina Boga u ljudima“.

Slali ga u najgore župe

Na mladu misu je, dakako, došao i župnik iz Rume s kojim se Košić sprijateljio dok je služio vojsku. Na misi su rođaci i župljani Košiću donosili simbolične darove, a rođak Nikola Dombaj mu je poklonio „barilček“ (bačvicu) s domaćim vinom, koju je mladomisnik blagoslovio.

„To sam ja na slici, barilčeka nesem“, s ponosom se prisjeća Nikola Dombaj.

Nakon mlade mise, u dvorištu ispred kuće Košićevih u Družbincu bilo je oko 700 gostiju na ručku i oko 500 na večeri.

„Kako je noć uoči mlade mise padala kiša, bilo je nevrijeme, ceradama su sve pokrili, kompletno dvorište bilo je pokriveno. Žene iz sela su sve pripremale. Samo se meso nije peklo doma“, priča Ivka Dombaj, majka Nikole Dombaja.

Kad je postao svećenik, Košić je postao kapelan u karlovačkoj župi Dubovac gdje se zadržao od 1985. do 1988., a potom u Španskom do 1990.

„Gdje mladi svećenici nisu mogli izdržati po dva mjeseca, on je izdržao po dvije-tri godine. On je dugo bio kapelan, slali su ga u razne župe, ne znam zbog čega, e sad je li taj visoki kler imao nešto protiv njega, ne znam. Nikako nije mogao dobiti svoju župu, on je furt služio najgore župnike“, dodaje Nikola Dombaj.

Nakon ređenja, u godinama prije rata Košić je često dolazio u rodno selo.

„Dok je s nama, on se ponašal kak i mi, znali smo popevati dok su fešte, bilo je zafrkancije ovakve i onakve, viceva... Gitaru je svirao. Bio je veliki govornik. Doktorata dva ima i pet jezika govori. Videlo se da je čovjek stvoren za nekaj više“.

Košić je kao mladi svećenik stekao jaka i čvrsta prijateljstva po cijeloj Hrvatkoj. Često je prijatelje s mora, iz Dalmacije, iz tamošnjih župa, dovodio u Petrijanec te ih smještao u svoju kuću i kuće rodbine. Konačno, Vlado Košić je 1990. dobio župu sv. Bartola u Hrastovici, povijesnom mjestu na Banovini sedam-osam kilometara udaljenom od Petrinje. Njemu je to bila prva župa. Stoga, kad je imenovan župnikom, njegovu entuzijazmu nije bilo kraja. Kao mladi župnik, htio je odmah mijenjati stvari.

„On je sve nas jako motivirao, osobno se uključivao u radne akcije, sjećam se da je odmah počeo obnavljati crkvu u Hrastovici. Zbog građe za crkvu išao je s dečkima u šumu i rušio drva. Organizirao je i zbor u crkvi, a ja sam jedno vrijeme svirala harmonij, tog čovjeka nitko nije mogao odbiti“, priča gospođa Nina Panjan iz Hrastovice.

Međutim, kako su Srbi aktivirali velikosrpski program stvaranja velike Srbije, počeli su teroristički napadi i sveopća nesigurnost, a JNA se stavila na srpsku stranu.

„Od svibnja 1991. naši dečki čuvali su straže po noći u Hrastovici, s tandžarama, lovačkim puškama itd. U srpnju se već počelo pucati sporadično s brda, iz srpskih sela, raznim projektilima. Onda su iz kasarne Vasil Gaćeša iz tenkova pucali po Hrastovici. Sjećam se da je uoči Bartolova, u noći 23. kolovoza 1991., crkva pogođena prvom granatom. Obnova crkve bila je gotova, trebala je za Bartolovo 1991. biti svečanost povodom završetka radova“, priča Nina Panjan, koja je odrasla i živi u kući udaljenoj pedesetak metara od crkve sv. Bartola.

Jedan od lokalnih Srba je za vrijeme obnove crkve nudio čak 2000 maraka onome tko skine hrvatsku zastavu s crkvenog tornja. Međutim, nije pronašao dobrovoljca. Zanimljivo, Košić je bio toliko otvoren da je dio obnove crkve sv. Bartola u Hrastovici povjerio Srbinu, tadašnjem banijskom poduzetniku Stanku Divjakinji Ćanetu. Njegovi radnici, uglavnom Muslimani, govorili su da SDS znači „Stranka Divjakinje Stanka“, međutim, biskup Košić nije u to vjerovao. Desetak godina poslije, Košić se silno iznenadio kad je saznao da se taj isti Stanko za vrijeme rata odmetnuo u četnike i da je osuđen u Sisku na robiju od deset godina, u odsutnosti.

Sve o ratnim zbivanjima Vlado Košić objavio je 1999. u svojoj knjizi „Župnik na prvoj crti“. Knjiga je lišena svake politike, ona je potresno svjedočanstvo četničkih zločina nad njegovim župljanima i rušenju i paljenju Hrastovice i ostalih mjesta. Bartolovo 24. kolovoza 1991. prošlo je mirno, ali su četnici sljedeći dan opet pogodili crkvu. Početkom rujna ubojstva i granatiranja Hrastovice se nastavljaju, a mjesto su doslovce branila tri branitelja, naoružana lovačkim puškama različitog kalibra.

„Mala je Gospa. To je prva obljetnica moje službe hrastovačkog župnika. I prva nedjelja na koju ne slavim svetu misu u Hrastovici“, piše Vlado Košić koji je na Malu Gospu slavio misu u crkvi sv. Lovre u Petrinji. Točno 400 godina nakon što su Hrastovicu opustošili Turci, došli su novi Turci. Povijest se, dakle, ponavlja. Dana 10. rujna 1991. pala je i Hrastovica, a tri dana poslije je zapaljena.

„Mi smo pobjegli, a Hrastovica je cijela izgorjela, spaljena je bila svaka zgrada, sve kuće i štale. Nakon okupacije, četnici ne samo da su crkvu sravnili sa zemljom nego su između naše kuće i crkve prokopali cestu iako su okolo imali gotovu cestu“, priča Nina Panjan.

Nakon pada Banovine, Kuharić, nadbiskup zagrebački, Košića je 25. listopada 1991. poslao u župu Stupnik-Lučko, s time da je ostao i župnik Hrastovice. U kolovozu 1992., dekretom kardinala Kuharića, Vlado Košić preuzeo je Župu Petrinja u progonstvu. Tako je u Mošćenici bilo sjedište dviju župa u progonstvu, petrinjske i hrastovačke. Obje župe u progonstvu vodio je Vlado Košić, a misu je govorio u kapeli sv. Jakova. Iz toga perioda ostat će zapamćen njegov humanitarni rad. Potaknut idejom ekumenizma, Košić je 29. travnja 1994. preko radija čestitao Uskrs pravoslavnim vjernicima parohije sv. Spiridona u Petrinji, nakon čega mu je jedna hrvatska prognanica, koja je sve izgubila u ratu, rekla: „Da ste mi bili nadohvat ruke, bila bih vas zadavila“.

Unatoč svim teškoćama i mogućnosti da ne bude u Hrvatskoj za vrijeme rata, Vlado Košić nije napuštao svoje župljane s prve crte. Iizabrao je Mošćenicu pod granatama umjesto Rima, rizik i mukotrpan rad umjesto lagodnoga akademskog života u Vječnom Gradu. Sprijateljio se i saživio s hrvatskim braniteljima. Bio je, primjerice, prijatelj s legendarnim i hrabrim zapovjednikom Predragom Matanovićem.

Nekoliko puta bio je gost u emisijama novinarke Jadranke Kosor, koja je vodila radijsku emisiju za prognanike. Nazvao ju je „anđelom tješiteljem prognanika“. Poslije Oluje, Jadranka Kosr je pak pred Košićem izjavila da je poslije oslobođenja Hrvatske doživjela osobnu satisfakciju jer su joj mnogi za vrijeme okupacije dijela Hrvatske govorili da prognanicima podgrijava lažnu nadu.

Nakon završetka Domovinskog rata, umjesto u Rimu, Vlado Košić nastavio je studij u Zagrebu gdje je istodobno izabran za asistenta prof. Ivana Goluba. Papa Ivan Pavao proglasio ga je 1998. pomoćnim biskupom Zagrebačke nadbiskupije, nakon čega je bio generalni vikar Nadbiskupije i biskupski vikar za sisačko područje.

Imenovao ga papa Benedikt

Godine 2009. papa Benedikt XVI. imenovao je Vladu Košića prvim sisačkim biskupom. Kod mentora Ivana Goluba doktorirao je na temu rada Franje Pejačevića, poznatog hrvatskog teologa iz 18. stoljeća koji se, uz ostalo, bavio vezama srpskih svetaca i Katoličke crkve. U HBK bio je predsjednik Vijeća za ekumenizam i dijalog. Povremeno, komentirajući aktualne političke događaje i procese, Vlado Košić izaziva žučne rasprave.

„Kak gledimo preko tih medija, interneta, raznorazni novinari sve napucavaju bez veze. Taj čovjek nikada nije rekao laž. Možda je nešto na krivom mestu napomenul, ali uvijek i samo istinu. Ova izjava da HNS i HDZ ne idu skup, pa i ne idu. Jedni idu u koloni Korak za život, a drugi u gay paradi. Oni, kakti, skupa vlast dele. Ljudi, o čemu se to spominjemo?!“, zaključio je Košićev rođak.