Voda nam je do grla, a mi i dalje divljamo

Poplave i propusi

Priroda je mudra, društveno odgovorna i sklona spinovima. Tako bi se nekako, gledano iz ljudskog rakursa, moglo zaključiti dok u prvim minutama informativnih emisija naše novinarke isprobavaju gumene čizmice baš zgodne. One gacaju po nabujaloj asfaltiranoj prometnici i razgovaraju sa zbunjenim mještanima. Minute cure i dnevnici odlaze u prošlost, voda teče, čizme šljapkaju baš zgodne, novinarke se odmaraju uz ekrančiće svojih ajfona i sve je dobro i lijepo, u nekom kozmičkom ritmu i skladu. Tek u onim minutama kad se dižemo po sendvič ili neko piće, dolaze vijesti iz ljudske stvarnosti na koju nažalost priroda nema velik utjecaj.

Vidimo sjednice Sabora gdje se veleumno dobacuju metaforama o kupnji narkotika, pričaju neke priče kakve i inače pričaju ljudi koji nisu čuli da je izumljena knjiga niti su je ikad u svom životu vidjeli. Za njih je čak i Biblija komad stijene, sve greška do greške. Dojmljivo je čuti kako se jedan drugome ispovijedaju o tome puše li im djeca ili su možda čuli da se netko u njihovu gradu bio drogirao pa je zato bio loše prošao dok je bio mlađi. Baš zgodno. I za takve se ljude pobrinula priroda, odlučila se za drastičnu mjeru skretanja pažnje, jednostavno je poplavila važne minute dnevnika, kao da će poplava zauvijek ostati na cestama, a rijetki će preživjeli dobiti plivaće kožice među prstima.

Dobro je znati i da je priroda, kako rekoh, mudra, teško će netko paliti cigaretu ili džoint dok mu te kožice smetaju i sve je dozlaboga mokro, u tom smislu borba naših veleumova u Saboru, također nije bez odjeka. Dnevnici prenose da je jedna poplavljena mještanka napala premijera da se uzaludno šetka i pokazuje, a da nije napravio nasipe i očistio kanale. Svašta mogu prigovoriti premijeru, ali da je baš on kriv za to što je imovina te gospođe poplivala, teško. U svakom slučaju, siguran sam da ona to ne bi rekla jednom Sanaderu, ali Milanoviću, koji je ionako veleizdajnik, nevjernik, nije zgodan kao doktor Ivo i što sve ne, ona je lijepo stresla u lice što ga ide. I razina vode pala je za pola milimetra. Sve je to malo ludo, voda nam je do grla, a mi divljamo.

Močvara kao organizacija

R. Šimunović: Zoran Pavelić – politički govor je suprematizam

Zoran Pavelić u suvremenu je umjetnost ušao sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kad je u rodnoj Baranji osnovao umjetničku organizaciju koja se zvala Močvara. Tada nije mogao znati da neće trebati dugo da se ta metaforična močvara proširi i na ona mjesta na kojima vode nikad nije ni bilo. Močvara će postati općeprihvaćena imenica za sve mutno što se s ovim društvom događalo. I sukladno tome, močvara je rađala svoje plivače, utopljenike, plutajuće leševe ili punoglavce.

No, Zoran Pavelić upravo je svojim umjetničkim radom i životom uspio ostati na suhom, izvan te zagušujuće močvare u kojoj se sve nekako podrazumijeva, na onaj način na koji se podrazumijevaju najgore ljudske gadosti i zla. On je, baš zato što se usudio biti stopostotnim umjetnikom, na neki način spašen, jedan je od rijetkih koji se referira na radove prijatelja, koji u svom radu jasno otkriva svoje umjetničke ljubavi i koji se i u prostoru vlastitog ega može udiviti i zaljubiti u rad onog drugog. O njemu krasno i pametno piše Ružica Šimunović, zajedno s njim ona dijeli poziciju ljudi koji u močvaru samo tužno gledaju, ne pada im na pamet da u nju i zakorače po svjetovne nagrade.

Isključivost umjetničkog odabira

Tomaž Pengov – nježan, melankoličan čovjek i gitara

Dok sam živio svoj adolescentski život u Rijeci, a bilo je to davno, čak je i nekoliko današnjih ministara tad tek kretalo u vrtić, uživao sam, zajedno sa svojim prijateljima u isključivostima svih vrsta. Mladim godinama pristaje taj tip razonode, anarhičnosti i nepristanka na ono što svi hvale. Budući da smo živjeli u mirnodopskim vremenima, naša se isključivost ticala isključivo naših umjetničkih odabira.

Jednom riječju, mira nije bilo, nismo se mogli složiti ni oko čega, osim oko jedne plave kasete s koje smo slušali ovog magičnog, mirnog i melankoličnog Slovenca, Pengov nas je mijenjao, umirivao i oplemenjivao na način koji dotad nismo poznavali. On je, po definiciji, bio sve što nas ne bi trebalo zanimati, bio je nježan, melankoličan i miran, sjetan i zagledan u drveće i ceste, nekako dovoljan sam sebi i svojoj tuzi. Čisti paradoks, kao i to da je umro prije nekoliko dana, a mi smo, divlja djeca, još tad, znali da je besmrtan.