Štitim slabe i pomažem im da ojačaju. Moj glas je glas istine i razuma u mraku. Tražim ono najbolje u drugima i sebi. Držim obećanja. Svoje štićenike branim vlastitom čašću. Nisam ničije vlasništvo i ne posjedujem nikoga. Ispravno djelovanje važnije mi je od mojih želja i strahova. Pravila su to iz starog samurajskog kodeksa kojih se drži Varaždinac Nebojša Buđanovac (46), bivši svjetski prvak u kategoriji tradicionalne forme s oružjem, psihoterapeut, pisac, prevoditelj, humanitarac, ravnatelj županijskog Crvenog križa u Varaždinu, u sklopu kojeg vodi i Tim za krizna stanja... Čovjek je to koji je dosad, kako tvrdi, više od stotinu ljudi odgovorio od toga da dignu ruku na sebe. Prošle je godine u Hrvatskoj samoubojstvo počinilo oko 650 osoba, pet posto više nego godinu prije.
- Bilo je vrlo različitih situacija, od telefonskih razgovora, pa do izravnih sprečavanja osobe u samom pokušaju. U svakoj od tih situacija vrlo je važno da kao stručnjak ostanete pribrani i pokušate shvatiti razloge koji su tu osobu doveli u takvu situaciju, te upotrijebite prave riječi. Također, morate biti posve iskreni prema osobi koja stoji ispred vas jer bilo koja neistina ili muljanje mogu u trenutku dovesti do tragičnog ishoda - kaže.
Rođen je 1973. u Varaždinu, no prvih 15 godina živio je u Lepoglavi, gdje mu je otac bio direktor Kazneno-popravnog doma Lepoglava, a majka odgajateljica koja je također radila u toj ustanovi.
- Osnovnu školu u Lepoglavi završio sam kao odlikaš, i pamtim je po vrlo lijepim stvarima. Općenito, razdoblje u Lepoglavi zapamtio sam kao najljepše u životu. U srednjoj školi, današnjoj 1. gimnaziji u Varaždinu, imao sam vrlo šarolika iskustva u prva dva razreda, ali treći i četvrti imao sam sjajne nastavnike koji su mi puno pomogli s daljnjim izborima. Pohađao sam Fakultet za defektologiju u Zagrebu i diplomirao na smjeru socijalna pedagogija. Imao sam vrlo intenzivna iskustva tijekom mladosti, i lijepa i teška, ali moram reći da mi je obitelj uvijek bila velika podrška, kao i dobri prijatelji - veli Nebojša koji je dobio i Rektorovu nagradu za priručnik za primjenu projekta prevencije maloljetničke delinkvencije na osnovnim školama.
Od 1988. živi u Varaždinu. Osim socijalne pedagogije i psihoterapije, oduvijek ga je zanimala književnost, pa je 1991. zamalo upisao taj studij. Proučava i vojnu povijest. Najveći uzor u životu bio mu je deset godina stariji brat Aleksandar, Saša kako su ga zvali, koji je radio kao profesor na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu i bio majstor nekoliko borilačkih vještina. I on je pisao, no najobimniji roman "Putujući ratnik" nije stigao dogotoviti, iako je na njemu radio desetak godina. Obolio je 2008. od raka debelog crijeva, a iduće godine i preminuo. Roman je dovršio Nebojša.
- Bili smo izuzetno jako povezani i ta smrt me jako pogodila, kao i smrt oca koji je umro prošle godine - kaže. Kao ljude od kojih je puno naučio izdvaja i socijalnog radnika Antuna Ilijaša Tonija, psihijatricu dr. Biserku Koren i Dobroslava Jakovljevića, dragog mu prijatelja i učitelja aikidoa. Životne priče ljudi koje je spasio mogu, kaže, biti vrlo potresne i čovjek nekad više, a nekad manje, suosjeća s njima.
- Ponekad, kad se radi o sekundama ili malim detaljima koji čine razliku između života i smrti, nakon što sve završi, ostanu mi posljedice u vidu drhtanja ruke ili nečeg sličnog. Tijekom ovih 25 godina vjerojatno sam i sam razvio određenu vrstu posttraumatskog stresnog poremećaja, ali nosim se zasad s time - veli. U javnosti se često misli da oni koji govore i najavljuju da će izvršiti samoubojstvo to neće učiniti, a oni koji šute, hoće, no to je, upozorava, jedan od mitova.
- Zapravo, samo pet posto ljudi koji se ubiju spadaju u skupinu koja nije najavila samoubojstvo. Svi ostali pričaju o tome barem neko vrijeme. Zato svaku najavu suicida treba shvatiti vrlo ozbiljno. Društvo i obitelj najviše mogu pomoći tako da pažljivo osluškuju potrebe pojedinaca, osobito mladih, i reagiraju na svaki poziv u pomoć. Članovi obitelji najbolje znaju jedni druge, mogu uočiti kad se netko u obitelji počinje ponašati neobično, i reagirati. Najviše poziva u pomoć za spašavanje potencijalnih samoubojica dobio sam upravo od članova obitelji i prijatelja - napominje. Traženje stručne pomoći još je kod nas tabu tema.
- Moglo bi se reći da mnogi ljudi još uvijek zaziru od toga, i smatraju to nekakvom sramotom, no vrlo je važno educirati širu javnost o psihičkim poremećajima i psihičkim bolestima, kako bi se shvatilo da se radi o nečemu što nije nikakva sramota. Ne sramite se kad dobijete gripu, zašto biste se sramili ako imate depresiju ili anoreksiju? - ističe N. Buđanovac koji se bavi i problemom sekti. Svojim istupima ostvario je, kaže, primarni cilj jer su roditelji mladih diljem Hrvatske, pa i šire, upozoreni na postojeću realnu opasnost koja prijeti od sekti, i to ne samo sotonističkih. Dobio je i veliku potporu dijela stručnjaka, no rijetki o toj temi govore u javnosti.
- Neki ljudi smatrali su da izmišljam, da želim stvoriti senzaciju i prigrabiti slavu, neki su smatrali da se o tome iz nekog razloga ne bi smjelo govoriti, kao da je riječ o nekakvoj tabu temi, neki su me optuživali da vršim crkvenu propagandu, dok su neki krugovi iz crkve s velikim uvjerenjem i bez ikakvih stvarnih informacija i uvida tvrdili da sam i ja na neki način povezan sa sektama, i da zapravo tako vrbujem mlade ljude. Naravno, postojali su i oni kojima sam izravno ugrozio posao novačenja mladih ljudi u sekte, pa je za vjerovati da su me upravo takvi najagresivnije napadali. Sekte, na žalost, postoje i danas, i malo je vjerojatno da će biti iskorijenjene. Uostalom, svatko može vjerovati u što god želi, a nisu sve sekte jednako opasne i destruktivne. No, ipak sam uspio senzibilizirati javnost, pa i institucije društva, osvijestivši činjenicu da je riječ o realnoj društvenoj opasnosti koja pogađa prije svega mlade ljude, pa bih se usudio reći da su svi ti napadi i pritisci kojima sam bio izložen godinama ipak na koncu rezultirali nečim pozitivnim. Na žalost, osobe odgovorne za neke smrti mladih još uvijek nisu otkrivene i kažnjene, pa na tome i dalje radim - kaže.
O Nebojšinoj samozatajnosti i skromnosti svjedoče i njegovi prijatelji. U "baroknom gradu" nazivaju ga "dobrim duhom Varaždina". - Sjećam se točno u detalje kako smo se upoznali. Došao je na predavanje u moju školu i čitavo se to predavanje svelo na razgovor između nas dvojice. Istog se trena desilo "pobratimstvo lica u svemiru". Uzeo me pod svoje. Mene, tužnog i usamljenog dječaka koji nije imao nikog i koji je mislio da je cijeli svijet protiv njega. Pričali bismo satima i satima, i nikada se ne bismo mogli zasititi tih razgovora. On je u meni prepoznao pjesnički dar i pomogao mi da ga definiram. Nisam bio svjestan toga prije njega. Naše je prijateljstvo prošlo kroz razna iskušenja, ali je samo sve čvršće i čvršće. Nebojša je istinski heroj. Spasio je stotine života, nerijetko riskirao svoj. Čitav je svoj život posvetio službi čovječanstvu.
Zadesile su ga strašne tragedije, u životu se nagledao takvih stvari kakve mi ostali možemo vidjeti samo u filmovima. Ali, uvijek je ostao vedar, s potpuno neiskvarenim osmijehom i djetinjom čistoćom u očima - govori o njemu prijatelj Benedikt Matanović. Unatoč tome što ima malo slobodnog vremena, Nebojša ima i brojne hobije. Brine o psima koje obožava, piše... Dosad je napisao četiri knjige - dva romana i stručnu knjigu, a posljednju, o psima, još nije objavio. Slaže makete aviona, bavio se japanskim mačevanjem, prevodio s engleskog i na engleski, i kao prevoditelj potpisao 180 knjiga. Prevodio je Marka Twaina, Wilbura Smitha, Clivea Cusslera, Roberta Kiyosakija, Jefferya M. Smitha, kao i neka od izdanja Guinnessovih svjetskih rekorda.
- Puno čitam, osobito fantasy, volim putovanja, a najvažniji mi je odnos sa sinom Natanielom, koji ima 15 godina i već je sada mnogo pametnije, mudrije i bolje ljudsko biće od svog starog. Imam i pokćerku Jovanu, koja živi i radi u Zagrebu, izuzetno je uspješna u svojem poslu fizikalne terapeutkinje i peterostruka je prvakinja države u boksu. Na oboje sam neopisivo ponosan - veli varaždinski humanitarac.
Sad će se javiti pro life aktivisti i napasti čovjeka da utječe na volju pojedinca. To je njihovo tijelo, mogu raditi što hoće. Pa će se javiti pravobraniteljica za ravnopravnost spolova kako je to maltretiranje i da se ne smije približavati pojedincima. Jer je to kao ljudsko pravo. Ovo je do sad bila ironija. Uočiti sličnost s moliteljima koji spašavaju nerođene. Tamo je spasiti ljudski život zločin.