Život ide dalje. Ljudi su se navikli na srušeno. Obrezuju se voćke. Proljeće afirmira rast. Ne pita. Zemlja nakon zime mora biti okopana, u formi napadnuta da bi mogla podržati novi rast sjemenja i mladica. Možda se proživljena devastacija može gledati i na taj način. Ono staro, dotrajalo i koje ne može podržati budućnost mora dati mjesta novom. Gubici su veliki. Plaćeni su životima. Materijalnim, emotivnim i psihološkim raspadom. Svaka osoba koja je to proživjela, osobno, kao oštećenik, ili posredno, dolascima u preglede, procesuira to na svoj način. Baš svakoga je dotaklo. Neke se veze ne mogu ignorirati. Ova, između Gline i mene, kratka je, ali intenzivna. Nabijena emocijama, ulogama i odnosima koje nisam očekivala da ću imati u životu – kaže Vanja Marčina, arhitektica koja se s brojnim kolegama stavila u službu obnove života na razrušenom području.
Nakon dva mjeseca od potresa, silnog angažmana stotina i stotina ljudi, potresom pogođeno područje ušlo je u neku svoju dnevnu rutinu. Ta rutina podrazumijeva da su ljudi u koliko-toliko toplim uvjetima, da imaju osiguranu hranu za one kojima je to potrebno, ali i da se ništa prevažno ne događa u smislu ozbiljnijih zahvata u prostoru. Sada nam predstoji sustavni pristup planiranja vraćanja života u te krajeve. Brzina rješavanja gorućih problema obnove i izgradnje oštećenih zgrada, vraćanje ekonomskih aktivnosti, uključujući i one koje se odnose na proces obnove i izgradnje, kako bismo zadržali ljude na ovom prostoru, na kojem je život bio vrlo težak i prije potresa. Arhitektonska je struka pokazala volju, energiju i znanje kojim možemo biti vrlo efikasni u ovom sustavnom pristupu vraćanja života u punom smislu u ovu napaćenu regiju naše zemlje.
– Deset minuta nakon drugog od dva jaka potresa koja su se dogodila dan za danom, (28. i 29. prosinca 2020.), kolegica, prijateljica i suradnica građevinarka s kojom sam bila u pregledima nakon zagrebačkog potresa čule smo se i u minutu dogovorile kada idemo. U Glini smo shvatili da smo doslovno prvi od svih volontera koji su se tamo pojavili. Nas četvero zajedno smo pregledali dvoranu i školu. Podijelili smo zone u školi na one koje su „žute“, koje smo ogradili vrpcama i namještajem, te na „zelene“, koje su sigurne za korištenje, pa je Igor Sušilović došao na ideju da se tu organizira stožer i mjesto okupljanja za preglede u području Gline. Uskoro je došlo još nekoliko timova mlađih kolega, a mi smo krenule u centar Gline na najviše goruće lokacije. Tu počinje emotivno adrenalinsko putovanje u gotovo ispražnjen centar grada. Zgrade napuštene, neke zaključane, a neke s ostavljenim širom otvorenim vratima stanova. Sa svom svojom intimom, ogoljenom, ostavljenom na milost i nemilost bilo kome u svoj svojoj ranjivosti i u bijegu da se spasi vlastiti život. Ulazili smo u stanove bez vlasnika u blizini, u stanove čiji su vlasnici čuli da smo stigli pa su požurili doći da budu prisutni i da na vlastite uši čuju rezultate trijaže „mrtvih i ranjenih“zgrada koje smo pregledavali. U još nesavladanu šoku što su tako nasilno i eksplozivno izbačeni iz trajektorije dosadašnjeg života, grčevito su i čeznutljivo vapili za osobnim kontaktom, da ih se vidi i čuje i da im se prizna njihova nesreća. Da im se prizna postojanje načina života koji je sada naprasno nestao. Mi smo došli, dali im „naljepnicu“te su formalno i emotivno imali odrađen prvi korak u jednom dugom i nepredvidljivom procesu oporavka. Teško je na jasan način predočiti težinu bivanja u okolini koja je u tako teškom stupnju devastirana. A još teže je procesuirati gusto poslagane susrete s ljudima ozbiljno uzdrmane psihe i emocija koji su se iznenada našli u situaciji da im je golo preživljavanje dovedeno u pitanje – prisjeća se Vana Marčina. I nastavlja da su dolazili često.
Nekoliko dana zaredom, dandva odmora, pa opet u preglede. Svaki dan bio je novi izazov. Neki put opasna potkrovlja, uzdrmani ljudi ili cjelodnevno hodanje po kiši na temperaturama oko 0.
– Guralo nas je znanje da proces ozdravljenja za taj kraj i za ljude neće moći započeti bez tog prvog koraka, koji izgleda mali u odnosu na budući proces, ali je ključan. I svi smo imali isti motiv i ista nas je ideja gurala. Napraviti ljudima pregled, dati „naljepnicu“koja nekom znači da će spasiti glavu, nekom da neće morati spavati u autu, a svima da su dobili svoj početak oporavka. Oporavka koji će dugo trajati. Naši ljudi navikli su se da se svaka pomoć dugo čeka. Da nije nešto na što se mogu osloniti jer žive u uređenoj socijalnoj zemlji za čije funkcioniranje izdvajaju cijeli život. Sustav je do sada jedva funkcionirao samo zbog velike izdržljivosti vrijednih i talentiranih ljudi iz struke, koji su još od fakulteta navikli na težak rad, višestruke pritiske i veliku odgovornost. To su ljudi koji bi svoju veliku energiju trebali usmjeriti u arhitektonska postignuća, a ne puko preživljavanje u iznimno degradiranom sustavu javne uprave, koja izrazito slabo funkcionira upravo u našem sektoru – upozorava V. Marčina.
Reći će i da su, na žalost, “u maloj mjeri ovi nesretni događaji pridonijeli tome da se uvidi važnost i vrijednost naše struke. Ponovno se pokazalo da bez vrijednih ljudi dobrog srca, velikog znanja i nesebične volje ništa od ovoga do sada napravljenog ne bi bilo moguće. Na ovom gotovo samopokrenutom globalnom zamahu temelje se odluke Vlade i raznih ministarstava kako da se riješe posljedice ove prirodne nepogode. Pojedinačno, svakog volontera na terenu stradali prepoznaju kao predstavnika budućeg rješenja te je on opterećen svim emotivnim, financijskim i socijalnim ranama koje su stradalnici skupili tijekom života i koje su sada jednostavno izbile na vidjelo. Svaki volonter stavljen je u situaciju da se bori s krivim percepcijama i da bude gromobran za sve frustracije stradalih ljudi. Ljudi koji su radili preglede ostavljeni su da se sami nose i budu krivi za to što ne mogu odgovoriti na pitanja o nastavku procesa, da budu krivi za politiku, uhljebe, za sve. Svakodnevno. I svako tko je bio na pregledima i ponovno se vratio odlučio je sve to zanemariti i jednostavno ponovno otići pomoći ljudima, podnijeti tu rijeku kanaliziranog nezadovoljstva i donositi promjenu među ruševine ljudskih života. Takvih je bilo 1500”, upozorava V. Marčina.
Razorni potres koji je krajem prošle godine pogodio Baniju, dijelove Pokuplja i Pounja, unio je velike promjene u život naših sugrađana na potresom pogođenim područjima. Nefunkcioniranje države u prvim danima i silni entuzijazam hrvatskih ljudi iz svih krajeva zemlje označili su prve i najteže dane nakon potresa. Entuzijazam se vidljivo pokazao i u rijetko viđenoj sinergiji građevinskih inženjera, arhitekata, ali i ostalih inženjera srodnih struka koji su među prvima priskočili u pomoć i nesebično pružili svoje znanje, iskustvo i vrijeme. Slično kao u Zagrebu, u režiji Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo, na brzinu oformljeni timovi za brze preglede izašli su na teren. Iskustva zagrebačkog potresa bila su djelomično primjenjiva i u organizaciji timova za pregled, no kako se ovdje ipak radi o rijetko naseljenom geografskom području, tako je bilo pregršt logističkih poteškoća, kojima se trebalo prilagođavati na dnevnoj bazi. Do sada je bilo prijavljenih više od 1600 inženjera, od kojih arhitekata više od 160. Pritom treba imati u vidu da se, uz štetu od potresa, radi i o zapuštenom, a rekli bismo i o zaboravljenom prostoru naše države.
– U srcu sam jednostavno osjetila poziv i nezaustavljivu želju da odem u Petrinju i dam svoj doprinos. Trenutačno radim od kuće na „čišćenju“baze podataka, koje se konstantno pune prijavama i pregledima, te se u hodu pojavljuju razne pogreške, koje su u ovako složenim poslovima normalna pojava. Radi se o više desetaka tisuća prijava i pregleda, koji su u nemalom broju slučajeva, što zbog pogrešaka pri upisu, što zbog neusklađenosti službenih katastarskih adresa s onima s osobnih dokumenata, netočni ili nepotpuni. Nelogičnosti u podacima prvo se uspoređuju s podacima iz katastra, no najviše ipak pomaže direktan kontakt s prijaviteljima, budući da iza svake prijave stoji osoba. Te su osobe često preplašene, nedovoljno informirane, usamljene i često ne znaju što trebaju sljedeće učiniti – kaže nam Ivana Gregurec, rođena Koprivničanka, majka troje djece.
Ivana Haničar Buljan dodaje kako je mislila da nema kompetencije ići u brze preglede sa statičarima, no uvjerila se na terenu da itekako može pomoći kao arhitektica. Od tada do danas svaki je vikend na terenu, a povremeno i tijekom tjedna.
– Uglavnom se radilo o pregledu obiteljskih kuća s pripadajućim gospodarstvom. One koje su dobro održavane i obnovljene gotovo da i nisu imale oštećenja od potresa. Stradale su kuće koje su bile loše održavane i loše obnovljene nakon Domovinskog rata. Zgrade s nepovezanim armiranobetonskim serklažama, nepovezanim drvenim konstrukcijama s nadozidima i neukrućenim rogovima u potkrovlju nisu bile pripremljene za potres te jačine. Veliki problemi su i u tlu i temeljenju. Cijeli je prostor prilično zapušten, a više od polovine ljudi i prije potresa živjeli su u oskudnim uvjetima – otkriva stanje na terenu. Među statičarima se prepričava šala s terena: „Ove godine volio bih da mi kuću blagoslovi statičar prije svećenika“, što je bio i odraz na terenu.
– Ljudi s oštećenim kućama danima su spavali u autu ili u gospodarskim objektima sve do pregleda statičara, premda im je kuća bila upotrebljiva. Volonteri na pregledima i svojevrsna su psihološka pomoć. Potencijal daljnjeg razvoja vidim u definiranju tipa izgradnje koji slijedi tradiciju gradnje na ovim područjima. Kako je do sada slučaj da po jedna ili dvije osobe žive u velikim kućama, tako se javlja spremnost prihvaćanja tipske izgradnje prizemnice manjeg formata. Katnice isto tako mogu slijediti tradicijski tip, u kojima je prizemlje zidano, a kat drven – predviđa.
Otkriva nam i da su sve povijesne građevine jako stradale, jer su izvedene bez protupotresnih ojačanja, loše održavane i obnovljene nakon Domovinskog rata. Sada je potrebno izraditi konzervatorske studije s valorizacijom i prijedlogom smjernica za obnovu. Ivana, rođena Osječanka, sudjelovala je u mnogim terenskim akcijama arhitektonskog snimanja povijesne arhitekture i stava je da će se sve povijesne građevine, koje su jako oštećene, morati srušiti i izvesti faksimilna građevina.
– Potencijal obnove, kao i gradnje općenito, sa smanjenim apetitima za površinom, koji se rijetko kada dovršavaju i još teže održavaju, sve u korist manje, a potresno sigurnije gradnje – recept je koji predlaže Višnja Kljajić, koja ima vlastitu projektnu tvrtku. Rođena Osječanka dodaje da se veliki potencijal uočio čak i u zimskom krajoliku. Kuće jesu oštećene, ljudi žive skromno, ali uz malo više političke volje život bi tamo mogao biti idiličan. Dojmovi obilaska terena takvi su da vraćaju smisao života na osnovne ljudske potrebe i donose zahvalnost samom životu.
– Ovo je prilika za društveno resetiranje, s boljim pogledom u budućnost. Ovaj volonterski rad unio je „inventuru“u poimanju rada u struci. Kuća treba biti u službi života, a ne život u službi kuće – poručuje.
Vladimir Ževrnja pak nakon iskustva s prvim terenskim obilascima Zagreba nakon potresa bez dvojbi javio se u Petrinju. Na dan razornog potresa s kolegama je u 8 sati ujutro bio na terenu.
– Stožer u Petrinji već je bio ustrojen te su bili raspoređeni za obilazak zgrada. Sanda Komesar i Dalibor Radonić, građevinski inženjeri, i Dijana Uljarević, geodet, stručnjak za snimanje dronovima, krenuli su u obilazak centra Petrinje. Obišli su dvije kuće i detektirali sličnu štetu kao u Zagrebu, a radilo se o lijepim građanskim stanovima. Tada se obrušio potres jačine 6,2 stupnja po Richteru. Počelo je tako da sam odjednom osjetio kako mi pod tavana skače gore-dolje, gubiš tlo i pokušavaš ostati na nogama. Sve je prepuno prašine i zvukova rušenja tavana. Uhvatio sam kolegicu. Gledaš kako kolega pada. Potpuno nadrealno. Odjednom se sve događa, a ti ne možeš apsolutno ništa – prisjeća se dramatičnih trenutaka.
Najgore je bilo kad nas je zatrpalo, dodaje. Kako dojaviti nekome da si baš na tom i tom tavanu, da te znaju izvući. Kad smo shvatili da smo dobro i manje-više čitavi, uspjeli smo zbijati šale na vlastiti račun, prepričava i kaže da je ozlijedio čelo i natukao leđa, kolegici su pukla tri rebra, a kolega je ozlijedio kralježak i mora nositi korzet još neko vrijeme. Unatoč ozljedi i dalje je aktivan na Baniji, no ne više u pregledima, nego u akciji izgradnje kuće jednoj obitelji, pokrenuo je stranicu https://www.jednakucavise.org/.
– Inicijativa pojedinaca, udruga i humanitarnih organizacija svakako je hvalevrijedna, no ako obnova bude prepuštena takvim inicijativama, ljudi se još dugo vremena neće moći vratiti na svoja imanja, a posljedica toga bit će to da će se odseliti – uvjeren je. Vladimir živi i radi u Zagrebu.
– Otišli bismo u neko selo i tamo bili cijeli dan, dok se ne pregledaju sve kuće ili većina njih, što ih je na kraju dana ispunilo osjećajem da su ipak završili određenu cjelinu – nadovezuje se Tonči Čerina, nagrađivani arhitekt. Sam govori da je dojmljiv boravak u zabačenom selu jer daje priliku da se zaista osjeti atmosfera neke zajednice, njihova međusobna povezanost, način života i naposljetku da se upoznaju uvjeti stanovanja zbog kojih su i došli.
– Veliki doprinos inženjera na terenu je i razgovor s ljudima kojima se objasnilo što se točno dogodilo s njihovim kućama. Čak i nepovoljne vijesti i činjenice da ne bi trebali boraviti u svojim kućama bile su im određeno olakšanje jer su saznali točno kako stvari stoje – objašnjava.
Čerina nakon svega viđenog naglašava da se velik broj inženjera, ponajprije građevinskih pa onda arhitektonskih, geoloških i drugih, odazvao na poziv HCPI-ja za preglede građevina stradalih u potresima. Ponekad je obeshrabrujuće kad se shvati da je cijela zemlja svjesna tromosti državnog aparata pa svi reagiraju promptno i samoorganiziraju se, od: kuhara, alpinista, DVD-a, inženjera i drugih. Smatra da smo poput malodobne djece koja imaju neodgovorne i nesposobne roditelje pa se sami brinu o sebi.
Luka Korlaet uputio se u Petrinju zajedno s kolegama s Arhitektonskog fakulteta nakon drugog potresa s namjerom da, u društvu kolega inženjera konstrukcije (kolokvijalno: “statičara”), obavljaju preliminarne preglede. U stožeru su dobili nezahvalan zadatak: procijeniti na licu mjesta čija je prijava za kontejner (iz prvog kontingenta od njih 30) opravdana.
– Kriterij je bio jednostavan – stupanj oštećenja kuće. Rukovodili smo se isključivo tim egzaktnim kriterijem, no ne mogu zaboraviti stres i strah u očima ljudi čije kuće nisu bile pretjerano oštećene, a koji se nisu usudili vratiti u njih pa su spavali u autima i sasvim razumljivo nas smatrali bezosjećajnima kada bismo im rekli da nemaju pravo na kontejner – kaže. Dok su ga pregledavali, na jednom tavanu zatekao ih je potres manje jačine (3,6), koji je “grunuo” poput omanje bombe u podrumu. Efekt potresa u epicentru sasvim je drukčiji, puno je neugodniji, koncentriraniji i intenzivniji, pa je i taj strah opravdaniji. U tri dana prošli su Baniju u svim smjerovima i stekli uvid u stanje u gradovima, selima i zaselcima.
– Širok dijapazon mogućih tipskih rješenja projekata obnove kuća i gospodarskih objekata dobar je put i bit će prostora za sve: jako oštećenih kuća (označenih crvenom oznakom) čak je 3500 i ne bi bilo dobro da se sve zamijene s dva ili tri tipa ili varijantom istoga. Pri obilasku terena stanovnici ovog kraja kao mantru ponavljali su da ne žele ostavljati svoju perad i stoku, gospodarske zgrade. Obnova o kojoj se sada govori tiče se isključivo stambenih zgrada, no to će biti jalov posao ako ne budu adresirane i ove druge – ističe Luka, koji je diplomirao i doktorirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Na kraju Vana Marčina govori kako se vezala za Glinu, ili Glina za nju, ili oboje. Kaže da vidi priliku da se promijeni pristup projektiranju i obnovi građevina, jer je on na mnogim zgradama bio evidentno krivo postavljen. Pozitivna posljedica ovih traumatičnih događaja i velikog posla koje nas očekuje bit će da se u ljudima razvija svijest o opasnosti građenja i krpanja kuća na svoju ruku raznim dogradnjama – savjetuje na kraju ova Zadranka.