Nakon zvučne pljuske koje su im glasači opalili na izborima, vladajući su osim fantomskih crnih labudova i unutarnjih neprijatelja i sabotera, posebno prozvali sindikate, koji su, a gle čuda, odabrali najbolniji trenutak za protuudar, te novinare, koji, eto, danima trube o ministarskim afericama, a nitko ne ističe ono što je navodno dobro u državi Hrvatskoj.
Tako mi se jedan ministar požalio da nikome nije bila vijest uzlet BDP-a u prvom tromjesečju, te da je svima važnija kvadratura nekog ministarskog stana. Naravno, to baš i nije istina, Večernji je taj dan kao udarnu na naslovnici donio baš tu vijest o iznenađujućem uzletu BDP-a, no, priznat ćete, tu istu vijest nije mogao donijeti i dan poslije. Vijesti o aferama doista pristižu mnogo brže od dobrih vijesti iz gospodarstva.
A u njemu trendovi općenito gledajući – nisu negativni. Moglo bi se čak reći da vlada generalno u tom smislu vozi krivudavo, ali u ispravnom smjeru.
Ono što je ključno pitanje je – vozimo li dovoljno brzo kako bismo uhvatili priključak s onima koji godinama prije nas jure u petoj brzini?
Analitičari su ugodno iznenađeni, jer doista dobro zvuči da je Hrvatska s 1,8 posto u cijeloj EU imala najveći rast BDP-a u odnosu na zadnji kvartal 2018., te da je godišnji rast dosegnuo čak 3,9 posto. No, to i dalje ne znači da smo ikoga pretekli, tih 3,9 posto uopće ne označava brzinu, nego tek međuubrzanje na jednoj dionici puta, i to u odnosu na isto razdoblje prije 12 mjeseci. To bi možda moglo značiti samo da je Hrvatska konačno prebacila iz prve u drugu brzinu! A to što konačno naziremo zadnje u eurokoloni ne znači da za njima ne kasnimo nekoliko krugova.
Kad bi se na godišnjoj razini održao takav rast – a i u samoj Vladi kažu da neće – to bi već mogao biti razlog za umjereni optimizam, jer bi to bilo osjetno iznad onog prirodnog rasta koji novoj članici Europske unije dolazi gotovo sam od sebe.
Rast BDP-a činjenica još od zadnje godine Milanovićeve vlade. Zakasnili su najmanje dvije godine, no, sve da smo nakon Milanovića ostali samo na autopilotu, ukupni učinak ne bi bio mnogo slabiji. Činjenica je, rast izvoza roba i usluga osjetan je još od 2012. godine a dodatno je ubrzao nakon 2015., no, ukupan doprinos tog rasta nakon sedam gladnih godina ne može biti dovoljan kako bi građani to osjetili na kvaliteti svojeg života.
Ministar gospodarstva Darko Horvat, koji je bio najavljivao rast BDP-a na razini 5 posto, kaže da bismo to već dostigli, da nije jamstava Uljaniku. No, tu bi već valjalo citirati poslovicu o babi i djedu.
Uzlet robnog izvoza nažalost korelira i s onim izvozom koji će nam doći glave – izvozom radne snage.
Najmanje četvrt milijuna Hrvata napustilo je domovinu. Koliko milijardi eura nas je stajalo samo njihovo obrazovanje? A odlaze nam i mladi, izravno iz školskih i studentskih klupa, oni koji su trebali biti naša budućnost. U odnosu na to – brodogradnja je sitniš.
Ta seoba Hrvata također je krenula još u vrijeme Milanovićeve vlade, no podatak da je na glasačkim mjestima u Irskoj aktualna vladajuća stranka dohvatila jedan jedini glas može imati dva logična objašnjenja.
Prvo, manje vjerojatno, jest da je HDZ-ovim glasačima u prosjeku toliko dobro da nisu ni išli u Irsku. Drugo je da je Andrej Plenković svojim nečinjenjem u očima nacije već preuzeo i grijehe Zorana Milanovića. To je tako, ako neka vlada već u prvoj godini ne poduzme sve nužne reforme, preuzima ne samo odgovornost, već i grijeh svojih prethodnika.
Istina, Plenković je spriječio da Agrokor za sobom povuče gospodarstvo, no, to mu nitko neće javno priznati. Umjesto toga, sad se svim trikovima mora služiti da mu povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa ne zalijepi istu naljepnicu kao i njegovom prethodniku na čelu stranke.
Inu još nije vratio u hrvatske ruke, dapače amenovao je gašenje rafinerije u Sisku u koju se donedavno zaklinjao, dopalo ga je i da zabode glogov kolac u Uljanik. U zadnjoj godini mandata, spektakularno predsjedanje Europskom unijom i smanjivanje PDV-a neće moći sakriti ukupan dojam nezadovoljstva s desna i s lijeva.
Vlada jest provela poreznu relaksaciju, no, cjelovita porezna reforma ipak je izostala. U programe zapošljavanja slijeva rijeku europskog novca, Projekt za Slavoniju dugoročno će ublažiti rane demografski poharanog područja, no, posve je propustila nužne vatrogasne mjere za stotinjak tisuća ugroženih obitelji, ništa nije napravila na sustavnom rješenju problema blokiranih građana, nije razmontirala ni kriminalni sustav u kojem FINA s računa hrvatskih tvrtki i dan-danas skida milijune bez ikakve obavijesti ovršeniku.
Bilo koja vlada koja to ne riješi već u prvoj godini mandata nije zaslužila postojati – bez obzira koji bio njezin ideološki ili stranački predznak.