Vraća se Dan državnosti, ali ne i banke, Ina, Pliva, telekomunikacije...

Subota 22. lipnja

Pljesak za Tita jer je pogazio slobodu i antifašizam

Pobjednička partizanska vojska poubijala je desetke tisuća hrvatskih vojnika i civila u Bleiburgu i na križnim putovima, vlast komunističke Jugoslavije imala je jedan od najneljudskijih političkih zatvora u Europi, na Golom otoku, imala je Staru Gradišku i druge kaznionice za “neprijatelje socijalizma”, njezine službe likvidirale su desetke hrvatskih političkih emigranata, imala je jednopartijski sustav, kult ličnosti nezapamćen u povijesti itd. Te činjenice, karakteristične za fašističke i druge totalitarne države, suprotne su antifašizmu koliko god su se njime kitili partizani i vlast u bivšoj državi. Vodeći “antifašisti” iz rata bili su vodeći i u komunističkim zločinima, pa kako onda slaviti Dan antifašističke borbe, što je danas učinjeno u šumi Brezovici, kad se njime slave i oni? Antifašizam nije postojao kao djelo tih ljudi jer su ta djela bila nedjela, ali je postojao u motivima skupina i pojedinaca koji su u partizane otišli s antifašističkim pobudama ili zaneseni idealima koji nisu značili zločine. Ali na proslavi u Brezovici o tome se šutjelo, a najviše se pljeskalo onima koji slave najvećeg jugokomunističkog zločinca Tita koji je pogazio i slobodu i antifašizam i te ideale.

Nedjelja 23. lipnja

Nagrada EU za silna bogatstva koja su nam oteli

Andreju Plenkoviću najnevjernija je njegova ljubavnica kojoj je on tako vjeran – Europska unija. Dok premijer, ministar Z. Marić i drugi svako malo objavljuju “pozitivne makroekomomske pokazatelje”, iz Bruxellesa neumoljivo stižu podaci o tome da se Hrvatska u mnogim područjima prikovala za dno ljestvica EU ili o tome kako na to dno pada i ondje gdje je bila koje mjesto više. U posljednje vrijeme stigla su dva poražavajuća pokazatelja. Pod nadnaslovom “Ubogi siromasi” čitamo naslov “Eurostat potvrdio: Hrvatska u 2018. godini na dnu po kupovnoj moći u EU”. Također, prema istraživanju GEM-a (Global Entrepreneurship Monitor) poduzetnicima u Hrvatskoj najgore je u Europskoj uniji. Pa se pitam, ako smo “ubogi siromasi”, ako je biznis u Lijepoj Našoj najsputaniji, ako smo na najnižim mjestima u EU i u drugim područjima (osim u korupciji, potrošnji alkohola i cigareta, gdje smo vrlo visoko), čemu i u Bruxellesu i u Zagrebu paradiranje Plenkovićem i Kolindom kao mogućim najvišim dužnosnicima u Uniji!? Kad bi jedno od njih i bilo izabrano, bilo bi to kao da je siromah na čelu udruge bogataša. No možda bi to bila nagrada moćnika EU Hrvatskoj za silna nacionalna bogatstva koja su nam oteli.

Ponedjeljak 24. lipnja

Škoro narodu može dati samo besplatne koncerte

Mnogo se komentira predsjednička kandidatura pjevača Miroslava Škore, ali i u komentarima i u Škorinim izjavama preuveličava se i ta kandidatura i značenje koje ima predsjednik. Škoro se kune u narod, no što bi za narod mogao učiniti kad nema nikakve izvršne ovlasti? Mogao bi mu priređivati besplatne koncerte. Nakana mu je promjenom Ustava koju bi predložio proširiti ovlasti predsjednika, ali kako kad neće imati potporu u Saboru? Ni u najvećim ni u manjim strankama takvih nauma nemaju. Trebao bi pošteno priznati da se kandidira ne da bi pomogao narodu nego da narod pomogne njemu da bude izabran. Zauzvrat bi, bude li izabran, mogao izražavati njegove interese, ali samo to, jer se ti interesi ne bi mogli ostvarivati. Dakle, mogao bi biti bolji ili lošiji tumač narodne volje, u manjem ili većem sukobu s izvršnom vlasti, a to je poslije 2000. bilo jedino zanimljivo u odnosima dvaju zagrebačkih brda, Pantovčaka i Banskih dvora. Bude li Škoro predsjednik, manje-više sve će ostati isto, ionako siromašni narod će i dalje siromašiti. S tom se neizbježnošću njegove nerealne ambicije moraju suočiti, ako se od drugih političara ne želi razlikovati samo po tome što je on popularni pjevač a oni nisu.

Utorak 25. lipnja

Tuđmanov poklik kao vjesnik detuđmanizacije

Dojmila me se čestitka predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za Dan državnosti, u kojoj je i Tuđmanov poklič – “Neka nam živi naša jedina i vječna Hrvatska!” Možda trenutačno u Hrvatskoj nitko kao predsjednica “nema pravo” poistovjećivati se s Tuđmanom i smatrati se njegovim političkim baštinikom. No paradoks je u tome što su i Kolindina čestitka i Tuđmanov poklič objavljeni na Dan državnosti nametnut u najsramotnijem političkom projektu u samostalnoj Hrvatskoj, u takozvanoj detuđmanizaciji. Na prijedlog Ive Škrabala iz koalicijskog HSLS-a u Račanovoj Vladi promijenjeni su datumi najvažnijih državnih blagdana, pa je 25. lipnja proglašen Danom državnosti. Bio je to dio obračuna s Tuđmanovim državotvornim nasljeđem, koje je novoj vlasti i u Banskim dvorima i na Pantovčaku bilo nepodnošljivo. Bilo je to i vrijeme odricanja od hrvatske države koja je bila zagušena obožavanjem Europske unije te vrijeme rasprodaje nacionalnih bogatstava – banaka i velikih državnih tvrtki. Sada se najavljuje povratak Dana državnosti na 30. svibnja, ali, na žalost, neće se vratiti ni ekonomska ni financijska suverenost, ni banke, telekomunikacije, Ina, Pliva... ni suvereno odlučivanje o nacionalnoj sudbini.

Srijeda 26. lipnja

Normalno je da se ministar obogati i brine o svojima

Na pitanje kako s 44 godine ima tako vrijednu imovinu, ministar Lovro Kuščević je odgovorio da je “radio najteže poslove kao student” te “radio i zarađivao čim je završio fakultet i odslužio vojsku”. Kaže kako je zaposlena bila i njegova supruga te da su u “20-ak godina uspjeli zaraditi za pristojan život”, ali napominje da mu je imetak “znatno manji” od devet milijuna kuna, koliko se izračunava u javnosti. Pa ako mu imetak i vrijedi “znatno manje” nego što se pretpostavlja, ipak je riječ o milijunima. Stotine tisuća ljudi prošli su put kao ministar i njegova žena, ali su daleko od Kuščevićeva bogatstva, mnogi na rubu siromaštva ili su otišli u inozemstvo. Ministra “opravdava” prilično rašireno mišljenje u narodu po kojem se očekuje i smatra normalnim da se političar obogati, da vodi brigu o sebi i svojima. Da nije tako, kojeg bi se vraga uopće bavio politikom!? No tako je zapravo Kuščević samo stao u red mnogih kolega ministara o čijoj su imovini pisali mediji – Gorana Marića, Tomislava Tolušića, Gabrijele Žalac, Milana Kujundžića..., i drugih dužnosnika – Dubravke Šuice, Gordana Jandrokovića itd. I svi su sve što imaju stekli legalno! U tome i jest paradoks – da su to stekli protuzakonito bilo bi razumljivo!

Četvrtak 27. lipnja

Kujundžić desnici ne donosi ni ugled ni birače

Ministar zdravstva Milan Kujundžić nije podupro Kolindu Grabar-Kitarović u nadmetanju za predsjednički tron nego je rekao – treba vidjeti što će tko ponuditi, pa neka narod izabere. A za razliku od nekih članova Vlade koji su protiv promjena Ustava, ne misli da je Ustav Sveto pismo te da se ne može mijenjati. Mediji su, naravno, s veseljem na istaknutim mjestima objavili taj stranački “neposluh”. Bit će da je tako Kujundžić ponekoga podsjetio na predsjedničke izbore 2014. na kojima je bio posljednji, a Kolinda pobjednica, pa s pravom može reći – neka narod izabere. Inače je narod oduševljavao izjavama po kojima će ga povijest pamtiti. Kad bude izabran, govorio je, premjestit će spomenik banu Jelačiću sa središnjeg zagrebačkog trga i tamo postaviti spomenik Tuđmanu, a u Mostaru je Hrvate uvjeravao kako im je nepotreban treći entitet te vjerojatno od svih sunarodnjaka u BiH dobio potporu samo jednoga – Željka Komšića. Mediji pišu da Kolindi prijeti opasnost i od HDZ-ove desnice, no ako je Kujundžić, koji je na riječima uvijek bio desno, primjer za tu opasnost, nema straha. Jer, on je i primjer desničara koji svojim postupcima i riječima desnici ne donosi ni ugled ni birače.

Petak 28. lipnja

Komadić zemlje izabran za čistu majčinsku ljubav

Ovaj tjedan bio je i u znaku Međugorja koje slavi 38. obljetnicu Gospina ukazanja. Došlo je na tisuće hodočasnika iz svijeta, a prigoda se koristi i da se istakne sve veća briga Vatikana za to svetište, koje se priprema za službeno priznanje. Pripadam onoj vrsti vjernika i međugorskih hodočasnika koje nije puno zanimalo ni to priznanje, ni odnos Vatikana prema Međugorju, ni sporovi i osporavanja, nego ih je tamo upućivao osjećaj da idu u susret nečemu svetome. I doista, u Međugorju se čovjek osjeća kao u Gospinu boravištu i kao da s mnoštvom ljudi vidi i dijeli taj dar Božji. Ta lica ozarena u doticaju sa svetim nemaju ništa zajedničko s ovakvim ili onakvim mišljenjem iz crkvene hijerarhije, vjernici su tamo oslobođeni zemaljskih granica, ograničenja i posredovanja i u izravnom su sjedinjenju s Bogom. U tome je nevažno što o Međugorju govore papa i njegovi izaslanici, pa i kad ga Vatikan posve preuzme, hodočasnici će dolaziti pozvani ni od koga doli od Gospe koja se tamo ukazala otišavši iz njihovih domova-svetišta diljem svijeta da ih na komadiću zemlje koji je izabrala sve zajedno primi u svoju majčinsku ljubav.