Subota 11. svibnja
Bi li vatikanski poglavar svecima proglasio četnike?
Ako netko nekoga naziva velikim, naziva ga takvim po njegovim djelima i riječima. Pa ako papa Franjo kaže kako je patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, kojeg smatra velikim, “morao zamoliti za pomoć” dok odlučuje o kanonizaciji kardinala Stepinca, jer ga “zanima istina”, onda je i za njega istina da je Stepinac bio “ustaški vikar” i “nacistički suradnik” koji “ništa nije napravio da zaštiti srpski narod u NDH”. Također, papa dijeli mišljenje “velikog patrijarha” da je presuda Mladiću u Haagu “vražje djelo”.
Pa bi i on posjetio štand Vojislava Šešelja na sajmu knjiga, pokazao ravnodušnost prema stradanju Vukovara, a i za Franju je Srbija “gdje god žive Srbi”. Te bi i on, vatikanski papa, da je bio u prilici, svetima proglasio četničke zločince Milorada Vukojičića Macu i Slobodana Šiljka, kao što je prije petnaestak godina učinio SPC koji vodi Irinej. Napokon, pravoslavni bi Božić čestitao kao i “veliki Irinej” četničkim pokličem “Za krst časni i slobodu zlatnu”. Hrvatska katolička crkva mora se suočiti s tom činjenicom, živjeti u poslušnosti onome tko je stao na stranu velikosrpske, četničke politike i propagande. I odreći se svojih vjernika, žrtvovati narod, kao što su ga u prošlosti često žrtvovali vlast, pojedinci i institucije. Ništa lakše!
Pogledajte videokomentar Silvija Tomaševića o papi i Stepincu:
Nedjelja 12. svibnja
Dalija Orešković slavi 45. srpsku diviziju
Sporeći se sa Zlatkom Hasanbegovićem o izjavi Brune Esih da je 8. svibnja 1945. Zagreb “pao”, Dalija Orešković, velika nada ljevice, a sve se više pokazuje da je riječ o ekstremnoj ljevici, reče: “Kada je državni vrh odustao od temeljnih vrijednosti na kojima počiva naša država, onda je država pala”. Što će reći da su za nju “temeljne vrijednosti” srpski partizani koji su “oslobodili” Zagreb, a među kojima su bili mnogi preobučeni četnici, zatim masovna ubojstva koja su učinili i nezapamćeni teror.
Za nju su “temeljne vrijednosti” to što su se pripadnici 10. zagrebačkog korpusa, spriječeni da prvi uđu u Zagreb, kako svjedoči general Ivan Šibl, “osjećali poniženo i jadno”. Ona se u društvu partizansko-četničkih koljača ne osjeća “poniženo i jadno” nego su joj temelj na kojem počiva njezin svjetonazor i karijera. Ona s njima “ulazi u Zagreb” da ga “oslobodi” ustaša koje vide samo ona, Beljak, Markovina, Vučić... Da oslobodi Zagreb i Hrvatsku Plenkovićeve vlasti kojoj “ne smeta politizacija Bleiburga jer među ustašofilima vidi dio svog biračkog tijela”, da je oslobodi Kolinde koja je “nula”, SDP-a koji je “iznevjerio socijaldemokraciju”, i svih koji s njom ne slave ulazak u Zagreb 45. srpske divizije 8. svinja 1945. godine.
Ponedjeljak 13. svibnja
O koljačkoj promenadi u Beogradu šute i Zagreb i EU
Vijest kaže: “Pokret obnove Kraljevine Srbije (POKS) organizirao je u Beogradu skup nazvan ‘Prva monarhistička i antifašistička šetnja – u slavu Draži’, a nekoliko stotina pristaša monarhije i ravnogorskog četničkog pokreta Dragoslava Draže Mihailovića prošetalo je pješačkom zonom u središtu grada”. Što reći o tom četnikovanju središtem glavnog srbijanskog grada? Budući da Plenković tvrdi kako “put Srbije u EU vodi i preko Zageba”, možda četnici šetnju prema Bruxellesu produže zagrebačkim Trgom bana Jelačića. Zacijelo bi to izazvalo manje zgražanja medija i političara nego kad bi središtem Zagreba prošetali ustaše u slavu Ante Pavelića.
Nismo pročitali da je u političkoj eliti u Zagrebu ili u EU bilo reakcija na koljačku promenadu u Beogradu, i to nije prvi pokazatelj da se četništvo u Srbiji doživljava kao normalna pojava. Normalna je pojava i za hrvatske političare koji ga prešućuju kad govore o uvjetima koje Srbija treba zadovoljiti da bi imala hrvatsku potporu za EU. A zapravo je glavni uvjet tradicionalno podaništvo Zagreba Beogradu, kojeg u ovoj vlasti ima napretek.
Utorak 14. svibnja
Nema te nevolje za koju Vlada ne nađe utjehu
Nema te nevolje koja se može dogoditi u Hrvatskoj a da vlast ne nađe riječi utjehe koje su zapravo ispiranje vlastitih grijeha. Osam mjeseci radnici Uljanika nisu primili plaću, a sada će nakon stečaja na ulicu, ali mediji pišu da je predsjednik Vlade Plenković “ocijenio kako odluka o otvaranju stečaja nije kraj nego da slijedi nova faza, najavivši za desetak dana dolazak kineskog izaslanstva u Hrvatsku, u ponovni posjet brodogradilištima.” Takvih obećanja premijera i njegovih ministara bilo je napretek, no na kraju će ostati upamćeno i zapisano da je Uljanik propao u vrijeme ove Vlade, da mu je država koju je ta Vlada vodila bila suvlasnik te da je ona grobar hrvatske brodogradnje, kojom smo se nekad ponosili. Ostat će zapisano da je temeljni kamen za Uljanik položila carica Elizabeta, a da je poslije više od stoljeća i pol uglavnom blistave tradicije taj kamen izmaknula sadašnja hrvatska vlast. Za Uljanikom će žaliti radnici, cijela Istra i Hrvatska, a možda najviše savjetnici kakvi su bili u Agrokoru gdje ih je posredno imenovala vlast preko svoga povjerenika Ramljaka, jer nisu uspjeli maznuti više od pola milijarde kuna. Agrokor i Uljanik – što se isplati otimaju, što su sami doveli do ruba provalije, u provaliju gurnu.
Srijeda 15. svibnja
Od 12 demografskih mjera ostvarene - dvije
Čitamo gotovo svaki dan o demografskoj politici hrvatske vlasti, rekao bi čovjek – hajde, bude valjda nešto od te silne brige, a onda novinari ustanove da nije učinjeno gotovo ništa. U programu nazvanom Vjerodostojno ima 12 mjera od kojih će u mandatu ove Vlade biti ostvarene samo dvije – sufinanciranje kamata na stambene zajmove i produženje radnog vremena vrtića i dnevnih boravaka. Ostalih je deset – nestalo. Tako roditeljska naknada neće biti izjednačena s punom plaćom, za novorođeno dijete neće se isplaćivati 7500 kuna, roditelji četvero i više djece neće imati status roditelja odgojitelja, nije uvedena jedinstvena naknada kao zamjena za porezne olakšice na djecu, nije donesena obiteljska politika ni novi obiteljski zakon i tako dalje. I jedna sramotna usporedba: samo je u Hrvatskoj od država bivše Jugoslavije ukinuto pravo roditelja na punu plaću tijekom 12 mjeseci nakon rođenja djeteta.
Četvrtak 16. svibnja
Velered Franje Tuđmana danas nitko ne zaslužuje
Pričali su zatvorenici Stare Gradiške iz 70-ih godina proteklog stoljeća kako su u slavnom zatvoru dvadeset i nešto “preodgajatelja” bili redom Srbi – osim jednoga. A da se ne povesele oni koji misle kako je jedan ipak bio Hrvat, napomenimo – jedini nesrbin bio je Čeh. Da se danas obnovi Stara Gradiška, zacijelo bi među zatvorskim osobljem bilo nešto više naših sunarodnjaka jer taj kadar nije toliko zanimljiv inozemstvu da bi se posve odselio i vjerojatno bi ga se našlo i među Hrvatima pa bi ga uz Rumunje, Indijce i druge useljenike bilo dovoljno. Tako bi ovodobnim zatvorenicima bilo lakše nego Budiši, Gotovcu, Čičku i drugima poslije Hrvatskog proljeća. A tko bi ti zatvorenici bili?
Prijedlog ima slavni ratnik, admiral Davor Domazet Lošo, koji komentira zamisao predsjednice o uvođenju novog odlikovanja – Velereda Franje Tuđmana, te među ostalim kaže: “U ovim današnjim vremenima nitko ga i ne bi dobio, a tko bi i mogao? Pa političare bi od 2000. godine sve trebalo pozatvarati jer su doveli Hrvatsku u ovakvo stanje”. I što bi im tamo nedostajalo!? Mogli bi se igrati, osnovati Sabor, Vladu, ministarstva, zasjedati i donositi odluke. A ni hrvatski građani ne bi bili zakinuti, svejedno im je donosile se odluke u Staroj Gradišci ili u Bruxellesu.
Petak 17. svibnja
Kako je zbog Tita Zorici Kondži propao Eurosong
U povodu Eurosonga mediji podsjećaju na nevolje pjevačice Zorice Kondže i glumca Josipa Gende, pobjednike na Jugoviziji u Splitu. Eurosong je bio 4. svibnja 1985., na dan Titove smrti, a pjevanje je na taj dan bilo zabranjeno pa nisu nastupili. Novim će se naraštajima to učiniti nevjerojatnim, kao što bi im se učinili i mnogi drugi izrazi i načini obožavanja jedne osobe jedinstveni u povijesti čovječanstva. U komunističkoj Jugoslaviji postojao je samo jedan čovjek, u usporedbi s njim svi drugi ljudi bili su nedostojni pozornosti i mogli su zbog njega biti maknuti i smaknuti.
Kao on bila je nedodirljiva i njegova Jugoslavija pa i njezin najveći mit “bratstvo i jedinstvo” koji je uglavnom značio – ni zucnuti protiv Srba i njihove svevlasti. Postojala su dva nosiva stupa bivše države – Tito i Srbi. Kad je jedan nestao, drugi je preuzeo državu i vojsku, i skupa s njima se srušio. Nije mu pomogla ni zabrana nastupa na Eurosongu zbog sjećanja na mrtvaca s kojim je pokopana i njegova država koja se i mrtva nastojala održati. Srbi su u zločinačkom pohodu ratovali za mrtvu državu, što ih je činilo još okrutnijim, ubijanjem i rušenjem osvećivali su se osjećaju da se bore za vukodlaka. Kao što se vukodlak štitio i zabranom nastupa na Eurosongu.
VIDEO Najveći skandali i rekordi Eurosonga:
Silvije tomasevic muljas sve!