Propast hrvatske nacionaldržavotvorne ideje bio je neminovan zbog neshvaćanja dviju njezinih osnovnih komponenti – nacije i države. Predodžbi koju smo imali o njima, zbog njezine maloumnosti ne može se ni tepati da je romantična. A bit paradoksa u tome je da je propast ideje kulminirala hrvatskim osamostaljenjem. Nije poštovala činjenicu da su nacija i država danas isključivo – posao.
Niti smo svi jednaki u ovoj zemlji, niti imamo ista prava i obveze, niti smo jedan narod. Podijeljeni socijalnim nepremostivostima, koje i dalje užurbano rastu, ne možemo pronaći spojnih elemenata između kapitalista i izudaranog proleterijata. Hrvatstvo neće potaći kapitalista da bogatstvo, koje je zaradio na ljudima – Hrvatima – s ljudima i podijeli. Rezultat – svatko je prepušten samom sebi. Zato hrvatska država i hrvatska nacija sada uopće ne postoje, bez obzira koliko to nekoga smetalo. Tek od vremena do vremena, aktivira se emocionalna matrica hegemonizacije, kroz ratove, velike katastrofe, sportske pobjede, da bi se probudio lažni dojam zajedništva, solidarnosti i kolektiviteta i da bi se sporo buđenje bijesa kanaliziralo što dalje od njegova notornog izvora. Nacija i država retardirane su kategorije.
Prije 200 godina su i uobličene u još vrijedeću simbiozu samo da bi mogle biti pokrićem poslovno-novčarskim namjerama. U međuvremenu su isprobani mnogi modeli kombiniranja. Zaustavilo se na demokraciji najisplativijem modelu, u kojem većina koja nema ništa izlascima na izbore osigurava legitimitet manjini koja ima sve. Time je većina samoj sebi oduzela pravo na bilo kakav prigovor. Dogodilo se to i u Hrvatskoj, gdje su ljudi možda i željeli romantičnu i nikad ostvarenu bit demokracije, da o nečemu odlučuju, pa su umjesto toga dobili kapitalizam. Nacija u kapitalizmu je, na očigled sviju nas, razgoljena i razgužena, ali se to uporno odbija vidjeti. Ona i država su privatizirane i upotrebljavaju se sukladno poslovnim interesima. Suprotno svim teorijama, najavama, prijetnjama, naciju i državu, koje je kapitalizam izmislio i prokurvao, socijalizam nije dokinuo. Upravo suprotno. Kod nas je baš Jugoslavija, bilo vam pravo ili ne, učinila najviše na očuvanju i afirmaciji nacije. Samo u nadnacionalnom višezajedničkom državnom konceptu nacija je mogla dobiti status “njezina veličanstva”. Da nije bilo SFRJ i socijalizma, hrvatstvo bi bilo dokinuto već vjerojatno 1955. i pretvoreno u poslovno-interesne objekte. Bratstvo i jedinstvo tako su postali ključ za nacionalna žarišta, polazište iz kojeg će buknuti svaki nacionalizam jer u inzistiranju na jedinstvu i glumatanju o bratstvu nacija, kao egoistična i lakoma kategorija u onome što drugi dobivaju, mogla je i htjela vidjeti isključivo ono što ona gubi. Jugoslavenski višerepublički koncept, koliko se god trudio i busao, nikada se nije afirmirao u odnosu na nacionalno i bio je, kad se bolje sagleda, zbog nacije potpuno usran od straha. Neprekidno se povlačio u defenzivne korekcije, činio joj ustupke, da bi svoju nasilnost pokazivao u golom čuvanju vlasti.
Sve se svelo na isto što i danas; raspolaganje moći. Tako je i hrvatska nacionalna ideja u SFRJ neprekidno radila na osvajanju prostora, a ideološka podloga pak napravila je ostalo; uzdigila je naciju do svetosti, iz čega je, kao reakcija, posve logično proizašao hrvatski državni model koji se zasnivao na nacionalnom ekskluzivitetu. Hrvatstvo u njemu postaje jedinim mjerilom stvari čime takav model otvara fenomenalan prostor manipulacijama, zloupotrebama i nasilju i doživljava logičnu propast. Naciju i državu kao posao prvi je u nas ispravno shvatio i, jasno je artikuliravši, prokazao Ivo Sanader, ali je spoznaju primjenjivao previše doslovno. Njemu su i “Bože čuvaj Hrvatsku” i “Hristos se rodi” bili prikladni instrumenti za “malu noćnu muziku”.
Trenutak u kojem Sanader u restoranu daje ceduljicu onom Mađaru, scena je, bez obzira što na ceduljici piše, koja rendgenski slika samu bit države. Zbog toga nakon Sanadera Milanović sa svojom drkicom o poštenju i Karamarko s otužnim nacionalnim retro-steklištvom, zvuče šuplje i besmisleno. Dečki, u ovom sustavu, koji održavate, branite i kojem nas podvodite, poštenje i nacija jednostavno ne idu zajedno. Umjesto da Sanadera slavimo kao genija koji je naciju i državu sveo na pravu i jedino moguću mjeru, na golo ništa, mi smo ga uhapsili i sad se nad njim zgražamo. I dok čami u zatvoru, vani cirkus i dalje traje. Pobjeda na posve besmislenim izborima, na kojima si osvojio tek 10 posto glasova ukupnog biračkog tijela, što znači da ni tvoja šira obitelj nije glasala za tebe, slavi se avansno, radi uzurpacije legitimiteta namjere u krajnjem osvajanju vlasti. Poruka je – dajte mi pravo da vam u četiri godine vladanja ništa ne dam za pravo.