Vrhovni sud je u povodu revizije zauzeo pravno shvaćanje da su sudovi ovlašteni, ne samo u povodu prigovora ugovorne strane, već i po službenoj dužnosti u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (neovisno od žalbenog razloga zbog kojeg je ovršenik upućen na parnicu) procjenjivati valjanost spornog pravnog posla iz solemniziranog ugovora o kreditu na temelju kojeg je određena ovrha. Pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova da se ništetnost solemniziranog ugovora o kreditu koji su tuženici sklopili s bankom može ocjenjivati samo u posebnoj parnici radi utvrđenja ništetnosti, ali ne i u parnici radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena, priopćio je Vrhovni sud.
Vrhovni sud u vijeću kojim je predsjedala Mirjana Magud, a u kojem je izvjestitelj bio Đuro Sessa, te su članovi još Renata Šantek, mr. sc. Dražen Jakovina i Goranka Barać-Ručević, usvojilo je reviziju dvoje tužitelja iz Zagreba koji traže proglašenje nedopuštenom ovrhe njihove nekretnine na zahtjev banke, a određene na temelju ugovora o kreditu. Općinski građanski sud u Zagrebu i Županijski sud u Rijeci odbili su njihov zahtjev, te ih još obvezali na plaćanje 9617 kuna troškova postupka. Ali Vrhovni sud je ukinuo te presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Nižestupanjski sudovi utvrdili su kako nije riječ o potrošačkim ugovorima pa nema mjesta primjeni Zakona o zaštiti potrošača te su iznijeli pravno shvaćanje da su tužitelji mogli osporavati valjanost ugovora o kreditu na temelju kojih je pokrenuta ovrha jedino u posebnoj parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu.
U reviziji se ističe kako ovršne isprave na temelju kojih je određena ovrha sadrže nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pa da su zbog ništetnosti tih odredbi tužitelji čak preplatili svoje obveze prema ugovorima o kreditu zbog čega tuženik u trenutku otkazivanja ugovora nije niti imao dospjelu tražbinu prema tužiteljima. Te su tvrdnje po prvi puta istaknute u reviziji, a nove činjenice stranke mogu iznijeti samo ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti.
Kako tužitelji zbog te bitne povrede nisu pobijali prvostupanjsku presudu ta okolnost predstavlja nedopušteno iznošenje novih činjenica u revizijskom stadiju postupka i ne čini pobijanu presudu nepravilnom i nezakonitom. Točno je da sud na ništetnost pravnog posla ili njegovih pojedinih odredbi pazi po službenoj dužnosti, ali i u tom slučaju samo na temelju činjeničnih navoda stranaka. Zbog toga se na razlog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi revident ne može s uspjehom prvi puta pozivati u reviziji ako odluka o tome zadire u pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenoga činjeničnoga stanja u koje, s obzirom na zakonsko ograničenje iznošenja novota, revizijski sud nije ovlašten ulaziti.
Međutim, učinjena je bitna povreda odredaba čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju je ukazano u reviziji jer presude sudova nižeg stupnja imaju nedostataka uslijed kojih se ne mogu ispitati. Drugostupanjski je sud otklonio kao neutemeljene tvrdnje tužitelja da je prvostupanjski sud pogriješio kada nije dao razloge o istaknutim prigovorima ništetnosti javnobilježničkih akata na temelju kojih je određena ovrha, utvrđujući tek da nije riječ o potrošačkim ugovorima te da tužitelji u ovom postupku ne mogu osporavati valjanost ugovora o kreditu na temelju kojih je pokrenuta ovrha niti se pozivati na žalbene razloge zbog kojih su pravomoćnim rješenjem ovršnog suda i bili upućeni u parnicu radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom. Stoga je našao da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku kada te prigovore nije obrazlagao jer se i prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda valjanost ovršne isprave može osporavati jedino podnošenjem posebne tužbe radi utvrđenja ništetenosti ugovora o kreditu. Međutim, Vrhovni sud obrazlaže da tužitelji osnovano prigovaraju da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka s obzirom da se drugostupanjska presuda ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, tužitelji su prigovarali utvrđenju suda kako sporni ugovor nije potrošački, ali sud nije iznio razloge o tome pa za Vrhovni sud stoga presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Priroda ugovorâ o kreditu o kojima je riječ odlučna je činjenica o utvrđenju koje ovisi i pravilnost pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, treba li primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ili Zakon o obveznim odnosima. Time je ostvaren revizijski razlog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
Osnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava prema kojem se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Točno je da sud odlučuje samo u granicama stranačkih zahtjeva, ali to ne znači da nižestupanjski sudovi nisu ovlašteni ili po prigovoru stranke ili po službenoj dužnosti, a u okviru činjeničnih navoda tužbe, procijeniti valjanost spornog pravnog posla. I to kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Odbijajući tužbeni zahtjev uz zaključak da se tužitelji ne mogu pozivati na žalbene razloge zbog kojih su upućeni u parnicu i zaključujući da se valjanost predmetnih ugovora o kreditu može ocjenjivati samo u posebnoj parnici radi utvrđenja ništetnosti, a ne i u parnici radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena, nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 327. st. 1. ZOO-a, obrazlaže u odluci Vrhovni sud. Zbog toga su odlučne okolnosti za odlučivanje o zahtjevu za proglašenje ovrhe nedopuštenom ostale nepotpuno utvrđene.