– Ispada da sam nekakav monstrum, ali ja se duboko kajem. S Ljubicom i dalje živim iako možda mislite da je to bolesno, ali tako će zauvijek biti, rekao je pred sudskim vijećem Županijskog suda u Zadru Zoran Sorić (60), optužen da je u noći sa 19. na 20. prosinca 2009. godine ubio suprugu Ljubicu (37), zamotao je u tepih, bacio u kontejner i godinu dana prikrivao istinu.
Iako je, pritisnut dokazima, 4. prosinca 2010. priznao ubojstvo, danas je ponovno tvrdio da se osjeća samo djelomično krivim.
– Te večeri Ljubica me vrijeđala, a onda je udarila moga psa, a to je najgore što je mogla učiniti. Da ga zaštitim, ja sam refleksno reagirao, odgurnuo sam je desnom rukom, pala je i vidio sam samo da je dvaput trznula nogama, da leži nepomično, a iz glave joj teče krv. Bio sam u šoku, sjedio sam i gledao, opipao joj puls na vratu i otišao sa psom u šetnju – prisjetio se događaja kobne noći optuženi Sorić ponavljajući neprestano kako mu je žao jer on inače nikada ne bi dignuo ruku na ženu i uvijek se klonio fizičkih sukoba.
Na pitanje zastupnika optužbe zašto nije pozvao hitnu pomoć, Sorić je rekao da ne zna zašto je tako postupio. Bio je, tvrdi, u šoku i revoltiran njezinim ponašanjem prema psu koji mu je sve na svijetu. Dugo je te noći hodao te donio odluku da će sve prikriti jer je "svome psu htio pružiti priliku da dalje normalno živi". Ipak, savjest ga je izjedala i nakon godinu dana priznao je što se dogodilo, a kada ga je Dubravka Bereković, sestra pokojne Ljubice, pitala gdje je tijelo jer ona "ne vjeruje da ju je on mogao baciti u smeće", Sorić je odgovorio: "Žao mi je, ti i ja najviše smo je voljeli, ali ja ne mogu vratiti vrijeme!".
Dolores Filipović, kći ubijene Ljubice, još je jednom ponovila kako samo želi da se otkrije gdje je tijelo njezine majke te izrazila želju da prije donošenja presude nasamo razgovara s optuženim Sorićem.
Ovom je prije mjesto u ludnici nego u zatvoru. Nije pozvao hitnu da spasi umiruću ženu, nego je otišao prošetati cucka. Jerbo je htio "svome psu pružiti priliku da dalje normalno živi". Normalan čovjek teško može ovakvo nešto smisliti. Ima jako puno bolesnika među nama i krajnje je vrijeme da država poduzme mjere za njihovo PRAVOVREMENO uočavanje i liječenje. Prije nego što ubiju, ako je ikako moguće.