Na krajnjim točkama društvene lepeze moći nalaze se znanje i zdravlje. Ono što se događa između uglavnom je fašizacija svakodnevice, što je ujedno odgovor na prilično nemaštovito pitanje ima li fašizma u Hrvatskoj ili u bilo kojem drugom društvu.
Zanimljivost koja četvrt stoljeća uglavnom promiče potpuno nezapaženo jest najprije postojanje, a onda i sudbina intelektualnog proletarijata. S njime traje tih ali planski obračun i on je izravna brana dovođenja društva u stanje notorne unakaženosti, a time lakoupravljivosti. Zemlje kapitalizma već 250 godina kontinuitet buržoaskom plemstvu osiguravaju ekskluzivitetom školovanja. Fakulteti su profitni regrutni centri za elitne jedinice korporativno-političkih krvnika. Znanje je doslovno postalo ovisno o novčanom cenzusu, što znači da ili ti pokradeno obiteljsko blago osigurava pristup najboljim školama ili te se natjera da postaneš dužnički rob ako poželiš kakvu takvu diplomu. U svakom slučaju riječ je o upravljačkom, najužem sloju ljudi na kojem počiva kontinuitet sustava. Ostala većina je zatupljena i obrazovno obespravljena, bez formalnih kvalifikacija i mogućnosti za uključivanje u bitne društvene tokove. Podatak koji je još prije 20 godina objavio Carl Sagan, da je 95 posto Amerikanaca "znanstveno nepismeno", odgovarao je postotku nepismenih afričkih robova prije Američkog građanskog rata. Sagan napominje da su u to doba postojale stroge kazne za svakoga tko je roba pokušao opismeniti. Kada pak govorimo o Hrvatskoj, u njoj, dakle, još postoji intelektualni proletarijat kao brana žestokom društvenom intelektualnom masakru. Riječ je uglavnom o generacijskim repovima sustava koji je omogućio svima da, kad se očisti od ideoloških imperativa, do vrlo širokog spektra znanja i to već u srednjoj školi, dođu lako i besplatno.
Iz tako postavljene ideje izlazile su ekipe koje i danas kvare idiličnu sliku najgoreg mogućeg oblika društvenog fašizma – neznanja. One se nalaze po školskim zbornicama, fakultetskim predavaonicama, uredima, sve češće i u zasluženim mirovinama i, naravno, nalaze se u apsolutnoj defenzivi i manjini. Čak i takav, materijalno upropašten, sveden na razinu socijalnog, kontejnerskog samonepoštovanja, devastiran i obeshrabren intelektualni proletarijat Hrvatske i dalje predstavlja opasnost za kapitalistički užas koji se opravdano boji svakog onog tko je kadar razmišljati svojom glavom, tko ima pretpostavke da postavi ne pretjerano bezobrazna, ali logična pitanja i tko zna zbrojiti dva i dva, a da ne mora za to guglati. On je i pretpostavka za pozitivnu društvenu promjenu i on duboko u sebi zna da je nacija samo jeftina kurva kapitalističkom svodniku. Sve su to razlozi zbog kojih je kod nas na djelu pažljivo diskreditiranje pa onda i uništavanje obrazovnog sustava i njegovo stavljanje u službu proizvodnje kadrova za nižerazredna i slabo plaćena zanimanja. Znanja, a time i kvalifikacije uskoro će biti dostupne isključivo bogatim, kao što će se, uostalom, to dogoditi i sa zdravljem.
I dok traje zastrašujući proces pretvaranja društva u kastinski koncentracijski logor, da bi bio uspješan, u Hrvatskoj je oformljena široka ekipa kapitalu podobnih idiota koji nameću teme što se svode na premisu kako ova zemlja još nije izašla iz jugoslavenskih kandži i da joj prijeti sva sila neprijatelja na tom putu formalne, političke realizacije. Intelektualni proletarijat je svjestan istine da Hrvatska doista nije politička činjenica, ali ne zbog nacionalne zapjenjenosti, nego civilizacijske nedovršenosti. On zna da si zastavu i himnu umjesto na jarbol možemo nabiti na onu stvar, ako na stvarni suverenitet, pravo da, od razine svojih obitelji pa do posla i politike, autonomno donosimo odluke za koje mislimo da su za nas najbolje, nemamo pravo. Temeljno pitanje na koje kao društvo nismo odgovorili jest – kakvo društvo doista želimo biti? Mogu li neobrazovani odgovoriti na to pitanje, mogu li takvi sudjelovati u bilo kojem obliku formiranja nacionalne politike ili, još radikalnije, mogu li uopće donositi kvalitetne odluke o vlastitom životu? No, to im ionako nije ni namijenjeno.
Njima će ionako manipulirati nacionalne hijene koje će raspravu o tome kakva bi ova zemlja trebala biti odvesti u neartikulirano lajanje prepuno mitova, laži i civilizacijskih opstrukcija. Ispada da bi sustavnoj dezintegraciji obrazovanosti hrvatskog društva jedina brana mogla biti uspostava nove, moderne Socijalističke Republike Hrvatske. U čijem školskom programu neće biti ni marksizma ni vjeronauka jer, kao što Marx nije bio marksist, tako ni Isus nije bio demokršćanin, a još manje katolik. Ono što ih povezuje jest da su obojica bili Židovi, ali to nemojte glasno govoriti, mogli biste ugroziti hrvatsku samostalnost.
>>Predsjednik države u kojoj bih htio živjeti bio bi Emil Cioran