Čak 56 konflikata danas se vodi u svijetu, najviše od kraja Drugog svjetskog rata. Isto tako, 92 zemlje uključene su u ratove izvan svog teritorija. Velik broj manjih sukoba povećao je šansu za izbijanjem onih velikih. Primjerice, sukobi u Etiopiji, Ukrajini i Gazi još 2019. bili su klasificirani kao manji sukobi, i na kraju su eksplodirali u ogromne, industrijske ratove. To je sve pokazao Globalni mirovni indeks (GPI) koji je ove godine objavio međunarodni trust mozgova Institut za ekonomiju i mir, sa sjedištem u Australiji. Dakle, ne samo da je broj ratova najveći u posljednjih skoro 80 godina već bi i njihov broj mogao i rasti. No, osim što svijet strahuje od mogućih budućih ratova Sjedinjenih Država i Kine oko Tajvana ili pak izravnog rata SAD-a i Rusije u Ukrajini, postoji još nekoliko potencijalnih žarišta koja bi mogla prerasti u ozbiljne političke sporove i tenzije. Među zemljama koje strahuju od mogućih budućih sukoba, pa makar niskog intenziteta, nalaze se i one u hrvatskom susjedstvu, poglavito Kosovo, a možda i Bosna i Hercegovina. No, političke tenzije mogle bi izbiti i između današnjih saveznika, a nedavni razvoj događaja na relaciji Teherana i Moskve to donekle pokazuje. Ili pak dugoročni trendovi u odnosima Kine i Rusije koje bi se potencijalno mogle razići zbog pitanja čiji je Sibir.
Stručnjaci su se fokusirali na nekoliko različitih područja u kojima bi mogli izbiti neki budući sukobi – sjeverni dio Južne Amerike, Bliski istok, istočna Europa, Kavkaz, Tajvan, Južno kinesko more te, poglavito, veliki broj zemalja u Africi.
U Južnoj Americi svi strahuju od mogućeg imperijalnog ponašanja koje bi mogao pokrenuti ekstremno lijevi režim predsjednika Venezuele, Nicolása Madura, i to prije svih prema Gvajani čiju većinu teritorija svojata. Odnos Izraela s neprijateljskim zemljama koje ga okružuju najveća je prijetnja miru na Bliskom istoku, a nad regiju se nadvila stalna prijetnja mogućeg sukoba te zemlje s Iranom, zemljom koja kontrolira najvažnije grupe protiv kojih Izrael ratuje, palestinski Hamas i libanonski Hezbollah.
VEZANI ČLANCI:
Najveći je problem u istočnoj Europi moguće širenje ukrajinskog rata. To ne uključuje samo mogućnost apokaliptičnih scenarija izravnog sukoba SAD-a i Rusije, ili pak izravno uključivanje francuskih trupa na ukrajinskoj strani već i moguće sukobe koji bi uključivali i manje zemlje, poput Moldavije. Ta zemlja praktički sada potpuno ovisi o tomu hoće li Kijev moći dugoročno braniti obližnji ukrajinski grad Odesu ili pak će Rusija, potencijalno, na ukrajinskom teritoriju stvoriti teritorijalni koridor do Pridnjestrovlja, regije u Moldaviji koju Moskva već kontrolira od rata koji je izbio otprilike kada i Domovinski u Hrvatskoj. Na Kavkazu mnogi strahuju od mogućeg novog rata Armenije i Azerbajdžana, ovog puta baš na teritoriju Armenije, a ne više u regiji Gorski Karabah koja se nalazi u Azerbajdžanu. Istok Azije obilježen je teritorijalnim sporovima u Južnom kineskom moru, ali još više toga pitanjem Tajvana. Ovaj otok svojata Narodna Republika Kina, a glavni mu je saveznik SAD te zbog toga mnogi strahuju od mogućeg izravnog sukoba Pekinga i Washingtona. Analitičari su Tajvan odavno nazvali "najopasnijim mjestom na Zemlji".
Zašto je na svijetu toliko ratova? Prošle je godine 162 tisuće ljudi stradalo u konfliktima, i bila je to druga najsmrtonosnija godina u posljednjih 30 godina, prema spomenutom GPI-ju. Mnogi vjeruju da je tomu tako zbog pada američkog utjecaja. Za razliku od 1990-ih, kada smo živjeli u unipolarnom svijetu pod američkom dominacijom, sada je na planetu više moćnih vanjskopolitičkih središta, uključujući Kinu, Rusiju, Europsku uniju, Tursku, Indiju i SAD. Krah američke premoći za neke je pomogao svjetskom miru, a oni ističu kako je SAD napadao Irak, Afganistan, SR Jugoslaviju te je uzrokovao nestabilnosti u drugim dijelovima Zemlje... No, ima i onih koji smatraju da je pad američke moći tek otvorio Pandorinu kutiju sukoba u različitim dijelovima svijeta, i da zemlje samo iskorištavaju izostanak svjetskog policajca, šerifa iz Teksasa.
No, vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić dovodi u pitanje samu tvrdnju da je pao utjecaj Washingtona, ali smatra da Americi ne ide u prilog pad što joj je na čelu lider za kojeg svi znaju da će uskoro biti bivši.
– U SAD-u je na vlasti odlazeći predsjednik. Volim spomenuti anegdotu kada je Bill Clinton bio na kraju svog drugog mandata. Pokvarila se limuzina koja ga je vozila i morao je čekati nekoliko sati njezin popravak. To je prikaz kako to izgleda s odlazećim predsjednicima na unutarnjopolitičkom planu u SAD-u, ali jednako tako postupaju i vanjski partneri. Bidenov je utjecaj na Bliskom istoku, u kontekstu Izraela i jednogodišnje ratne situacije i krize, zapravo slab. S druge strane, koliko je SAD i dalje važan, govori u međunarodnom kontekstu i to što je u nizu sukoba, uključujući Izrael, Gazu i Ukrajinu, svi iščekuju koja će biti nova politika Washingtona nakon izbora. Neke promjene u američkoj vanjskoj politici došle su, isto tako, zbog manjeg interesa Washingtona prema tim područjima – rekao nam je Denis Avdagić.
Zanimljiv je odnos Kine i Rusije. Dvije su zemlje zapravo višestoljetni geopolitički suparnici, još od 17. stoljeća. Sovjetski Savez i Kina vodili su rat na granici prije malo više od pola stoljeća, 1969., a u drugoj polovici perioda hladnog rata odnosi su Moskve i Pekinga potpuno potonuli. Nedavno su procurili dokumenti koji su pokazali da se Rusija pripremala i za mogući scenarij nuklearnog rata protiv Kine još 2014. godine. Mnogi ruski analitičari strahuju da je Kina bacila oko na određene dijelove Sibira koji su još u 19. stoljeću bili dio kineske države. Primjerice, Vladivostok je dio Rusije postao tek 1860. godine. Dvije su zemlje nakon hladnog rata postale partneri, a nedavno su potpisale sporazum o "prijateljstvu bez granica". No, ta konstelacija snaga ne mora trajati zauvijek, a Rusija sve više postaje ovisna o svojim prijateljima. S druge strane, Kina je dosad uglavnom pokazivala suzdržanost u vanjskopolitičkoj orijentaciji, no pitanje je kako će se ponašati kako joj u budućnosti bude rasla moć.
Avdagić misli da je posve jasno da Kina nastoji postati al pari SAD-u, a možda dugoročno i glavna sila, no smatra da to trenutačno nije realno. Nuklearno naoružanje promatra se kao stratešku komponentu koja će ograničiti ponašanje svih koji imaju bilo kakve teritorijalne pretenzije prema nuklearnim silama.
– Takve priče koje se gledaju strateški, vrlo dugoročno, nisu realni predmet rasprava. One se tek spremaju, a ovisit će i o tome kako će Rusija završiti agresiju na Ukrajinu. Sada i Rusi sami vjeruju da je to bila velika pogreška, i kaljuža iz koje se ne mogu izvući već ostati u njoj i nadati se da će to za njih najbolje završiti – smatra vanjskopolitički analitičar Avdagić.
Indija je jedna od zemalja kojima očigledno globalni utjecaj naglo raste. Ima peto najveće gospodarstvo svijeta, a nedavno je pretekla Kinu po broju stanovnika te se sada nalazi na vrhu liste najmnogoljudnijih zemlja. No, Indija je isto tako tradicionalno u lošim odnosima s Pakistanom, a i s Kinom ima rivalski odnos.
– Oni su definitivno regionalni takmaci. Ne mislim da će njihov odnos biti dobar u godinama koje su pred nama. Indija želi svoje veliko mjesto pod suncem s obzirom na to da smatra da je veličinom i brojem stanovništva uistinu bitna za globalne okolnosti. Međutim, sadašnji akteri koji diktiraju odnose ne gledaju to na isti način. Vidjeli smo puno rasprava u prošlim desetljećima o Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, govorilo se i bi li Njemačka ili Europska unija mogle postati nove stalne članice Vijeća sigurnosti. Mislim da i Indija smjera u tom smislu. Položaj stalne članice Vijeća sigurnosti pruža veliki dijapazon mogućnosti međunarodnog djelovanja. Vidimo kako to koristi prije svih Rusija, obično u paketu s Kinom, ili kada SAD to radi sa svojim partnerima, Ujedinjenim Kraljevstvom i Francuskom. Svijet je polariziran, ali suština je da je on oduvijek bio polariziran. Poglavito nakon uspostave međunarodne konstrukcije nastale nakon Drugog svjetskog rata i formiranjem UN-a. Stvari se nisu drastično promijenile, ali su se pojavili novi akteri koji žele da ih se percipira kao bitne, za razliku od "umirućih carstava" koja su danas stalne članice Vijeća sigurnosti, tu se misli na Britaniju i Francusku. Rastući dio svijeta smatra da ih je spreman zamijeniti. Svijet se jest promijenio, ne možemo ga uspoređivati s 1945., i Europa će morati predstaviti se ujedinjena prema svim međunarodnim akterima. S godinama će se vidjeti da je najviše izgubila Velika Britanija baš zato što je izašla iz europskog bloka, a kao carstvo nije prisutna – govori Avdagić. Hladni rat obilježio je niz neizravnih sukoba velikih sila preko posrednika, tzv. proxy ratovi. Mnogi i neke trenutačne sukobe vide kao proxy ratove, poglavito kritičari američkih politika tako govore o uključenosti SAD-a u rat u Ukrajini. No, usto su se razvile i teze da je svijet potencijalno možda ušao u novu etapu prethodnog hladnog rata. Analitičari su to nazvali "hladnim ratom 2.0".
To misli i Avdagić koji vjeruje da je trenutačna situacija na jedan način manje opasna nego tijekom prethodnog hladnog rata, ali na drugi je čak i opasnija.
– U periodu smo koji nije zdrav za čovječanstvo, da budem blag. Nažalost, to je očito rezultat težnje kremaljskog vrha, samog Putina, da ostvari rezultate koji će ga učiniti dijelom povijesti Rusije. To su plitka razmišljanja koja nas zbog jedne osobe mogu odvesti u smjeru koji je težak za čovječanstvo. No, to je realnost u kojoj živimo. Ne treba zaboraviti da zapravo moramo biti zahvalni zbog godina sigurnosti u kojima živimo. Čovječanstvo ima jako puno problema. Da nema, ne bi bilo ratova, a oni su nažalost naša svakodnevica diljem svijeta – zaključuje naš sugovornik Avdagić.
GALERIJA Razorni napadi u srcu Bejruta: Izraelski udari sravnili stambenu zgradu, broj mrtvih raste