'Vučić se ponaša kao privatni vlasnik Srbije od koje je napravio dioničarsko društvo'

U pregovorima Srbije za pristup Europskoj uniji vrlo se često govori i o (ne)slobodi medija kod naših istočnih susjeda. Na taj problem upozoravaju i predstavnici srbijanske oporbe koji tvrde da u Srbiji ne postoji sloboda medija i da su oni gotovo svi, osim nekoliko izuzetaka, pod kontrolom vladajućeg SNS-a i Aleksandra Vučića. O medijskim slobodama u Srbiji razgovarali smo s Dragoljubom Petrovićem, glavnim urednikom dnevnika Danas, a za koji kažu da je jedini dnevni list u Srbiji koji nije pod kontrolom vlasti.

U intervjuu za Danas predsjednik Vanjsko-političkog odbora i izvjestitelj za Srbiju u Europarlamentu David McAllister prošloga je tjedna poručio da bez slobode medija nema članstva u EU?

McAllister je bruxelleski birokrat koji je jednom bio kod nas u redakciji i rekao nam da duboko vjeruje u slobodu medija, a odmah iz redakcije otišao je na službenu večeru s Vučićem gdje je isto to rekao i njemu. Zapravo je drukčije. Nismo primijetili da se u našoj redakciji ni na srpskom medijskom nebu išta promijenilo nabolje osim što smo svjesni te fraze da on duboko vjeruje u slobodu medija. McAllister i Bruxelles vrlo dobro znaju da je Vučić ugušio medijske slobode, ali zbog toga ga ne pritišću, nego se to daje naslutiti nekom takvom njihovom generalnom izjavom, čisto da ga upozore da će, kada obavi posao zbog koga ga podržavaju, a to je sveobuhvatan sporazum o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, morati srediti i katastrofalno stanje na unutarnjem planu vladavine gdje se ponaša kao privatni vlasnik Srbije od koje je napravio dioničarsko društvo. EU je na primjeru medijskih sloboda u Srbiji pokazao da će podržavati svakoga tko pristane biti njezin potrčko pa makar taj njezin potrčko bio bivši Šešeljev potrčko.

Postoji li sloboda medija u Srbiji danas?

U Srbiji, to je, čini mi se, pravi odgovor, vlada poplava Aleksandra Vučića u medijima i inflacija mogućnosti da u najutjecajnijim elektroničkim medijima kažete: “Car je gol”. Možete reći samo: “Car je ON”. To jest Vučić! Demokracija je uređenje u kojem 51 idiot može nadglasati 49 genijalaca. Ne samo to, 51 idiot može kreirati TV program, a budući da su srpski medijski tajkuni poput Željka Mitrovića, vlasnika Pinka, zapravo profesionalni stilisti za idiote, takav nam je i TV program. Takav nam je i tisak. Informer, najtiražniji tabloid u Srbiji, zapravo je Biblija za idiote i on spaja sve što vole glasači Vučićeve stranke – predsjednika, starlete i tekstove koje ne bi pristao potpisati ni Barun Münchhausen.

Stoji li tvrdnja mnogih da je dnevni list Danas jedini neovisni dnevni list u Srbiji?

Danas je opstao 21 godinu zagovarajući sve ono što je takoreći bilo nekomercijalno, a u većini situacija i nepametno – pisali smo o ratnim zločinima kada se u Srbiji smatralo da su se “time bavili” samo “oni s druge strane”; o Slobodanu Miloševiću, ali ne kao o “dječaku sa zlatom lipe u kosi”; naposljetku i o Vučiću, ali ne kao o “lideru demokratskih promjena”. Za razliku od srpskog medijskog menadžerstva, čije je vlasništvo najčešće izgubljeno u crnoj rupi na liniji politika – tajkuni – NN, vlasnici Danasa bili su i ostali novinari. U vrijeme Miloševićeva i Šešeljeva zakona o informiranju, koji je revnosno krajem devedesetih provodio Vučić, Danas je, uz Ćuruvijin Dnevni telegraf i Glas javnosti, bio najviše kažnjavani list, pa nije ni čudo da se 13 godina poslije Vučić pojavio u posjetu redakciji Danasa kao prvi potpredsjednik Vlade, valjda želeći time simbolički naznačiti da je u pitanju neki novi čovjek.

Imamo svoju prepoznatljivu uređivačku politiku i ostat ćemo to što jesmo ma kakva persona u impresumu bila potpisana kao glavni i odgovorni urednik. Takva uređivačka politika u Srbiji uvijek je bila otežavajuća okolnost, uteg koji vas vuče prema dolje. Teško je raditi u listu koji na naslovnici nema krvi do koljena ni preciznu dnevnu evidenciju snošaja u reality showovima, koji piše i o srpskim ratnim zločinima, a ne samo o tuđim.

Ima li još medija koji nisu pod kontrolom vlasti?

Vlast forsira tu podjelu po sustavu: tko nije s nama, taj je protiv nas. Vučić je napravio atmosferu u kojoj se normalni mediji podcjenjuju. A kad tako kao on podcijeniš medije, oni postaju rigidni. Vučića ne zanima publika koja čita Danas, Nedeljnik, Vreme ili NIN, ili koja gleda TV N1, Vučić zna da birači SNS-a konzumiraju medijsko blato – Informer, Srpski telegraf, Alo, Kurir, TV Happy, TV Pink... Vučić nikada, otkad je na vlasti, nije kritizirao gomilu baljezgarija Informera, Srpskog telegrafa ili Pinka, ali bezbroj je puta napadao uređivačke poteze N1, NIN-a, Vremena ili Danasa.

Kako se u Srbiji izvještava o osjetljivim temama kao što su Kosovo, prosvjedi u Beogradu?

HTV je imala profesionalnija izvješća o prosvjedima u Beogradu nego srpski javni servis. Vi danas na čelu javnog servisa Srbije imate sasvim uplašene ljude koji u tri mjeseca prosvjeda, svake subote, u jednu jedinu debatnu emisiju uživo nisu pozvali nekoga od organizatora prosvjeda. Ta je vrsta ignoriranja stvarnosti užasna. Zato se Srbi koji su protiv Vučića često moraju informirati o događajima u svojem glavnom gradu na HTV-u, a ne na RTS-u, čija je zgrada jedna od redovnih točaka prosvjednih šetnji svake subote. A opet, kada HRT profesionalno izvijesti o prosvjedima, onda Vučićeva propagandna mašinerija kaže: “Aha, Hrvati se raduju što žele srušiti Vučića”.

Mogu li u srbijanskim medijima proći neke prozivke vlade, SNS-a, Vučića, Brnabić?

U Srbiji postoje četiri slobodne televizije: dvije su kablovske – N1 i TV Naša, dvije su lokalne – TV Šabac i KTV iz Zrenjanina. Nijedna televizija s nacionalnom frekvencijom nije slobodna, sve služe Vučićevoj propagandi ili tako što linčuju Vučićeve protivnike ili jednostavno ne izvještavaju balansirano. Nijedan srpski predsjednik nije naredio televizijama da izravno prenose njegove konferencije za novinare, presijecanja vrpca za nove tvornice… Čak ni Milošević.

Imate li informacija postoje li nekakvi napuci kako pisati o vlasti, a kako o oporbi, kako o SAD-u, Rusiji, Hrvatskoj i drugim zemljama u okruženju?

Postoji samo jedan čovjek koji se ne smije nikako dirati – Vučić. Drugi je njegov brat Andrej, siva eminencija opskurnih biznismena koje je izrodila Vučićeva nova elita. Rusi su u medijima uvijek pozitivci, čak i kad rade izravno na štetu Srbije, Amerikanci su uvijek “bad guys”, osim u kratkom periodu kada im je Trump bio simpatičan, a Hrvati su, naravno – ustaše. Vodeći srpski tabloidi koji podržavaju vlast Hrvate na naslovnim stranama i u tekstovima zovu ustaše. Imate dojam da čitate Miloševićevu štampu iz 1992. Takvo je izvještavanje, naime, bilo samo tijekom rata u Hrvatskoj. Urednik i vlasnik Informera Dragan J. Vučićević, neformalni Vučićev medijski savjetnik, objasnio je da ne misli da su svi Hrvati ustaše, ali siguran je da “ogromna većina Hrvata danas jesu ustaše”. Uz to, on je na svojem Twitteru napisao da “Srbin koji, poslije svega, ljetuje u Hrvatskoj, kupuje u Idei i pije vodu Jana, zaslužuje da opet bude zaklan”. Samo se čeka repriza Vučićeve izjave iz vremena kad je bio Šešeljev potrčko o “ustašama koji su okupirali srpsku zemlju”, premda je predsjednik Srbije u svojem novom proeuropskom ruhu odavno svladao tehnike samokontrole pa često u komentiranju regionalnih pitanja izjavljuje sve ono što iskreno ne misli. Ali tu je uvijek neki ministar ili medij koji će narodu objasniti što treba misliti, a da Vučić pritom ostane regionalno prihvatljiv mirotvorac.

Može li se stanje u medijima i medijske slobode u Srbiji danas usporediti s vremenom Slobodana Miloševića?

U usporedbi s Vučićem Milošević je iz ove perspektive bio zagovornik slobode medija. Istina, njegovi kriminalci i policajci iz hecklera su ubili novinara Slavka Ćuruviju, vlasnika Dnevnog telegrafa, ali Vučić danas slobodne novinare ubija lagano, bez hecklera. On prati Danas 20 godina. Još je 1999. kao zloglasni ministar za informiranje srpske vlade zatvarao dnevni list Danas zato što je pisao ono što on kao predsjednik Srbije danas govori.

Kako u takvim uvjetima jedan dnevni list može poslovati?

Za Danas je uvijek, zbog nevelike naklade, važilo ono „da osobno poznajemo sve svoje čitatelje“, ali pokazalo se u Vučićevo vrijeme da ćemo uskoro upoznati i sve oglašivače, premda neki inzistiraju da ostanu anonimni. Došao sam na ideju da u njihovo ime u parkiću na Vračaru, pokraj redakcije, podignem Spomenik neznanom oglašivaču. Oglašivači su zastrašeni Vučićevim izjavama da je Danas nekakva strana agentura, neprijateljski faktor, pa često ne žele imati problem tako što će dati oglas kod nas iako smo najjeftiniji. Vučić je, opet, izravno naredio pojedinim državnim tvrtkama da se ne oglašavaju u Danasu. On nas pokušava ekonomski ubiti kad već ne može na drugi način.

Mogu li vaši novinari doći do predsjednika Vučića, premijerke Brnabić…?

Ma kakvi! Oni nas bojkotiraju kad god mogu. Ja sam, na primjer, jedan od tri glavna urednika najvažnijih srpskih medija koji nije dobio poziv na Vučićevu predsjedničku inauguraciju. I to mi je osobita čast. Upisujem to u CV.

Što se u takvim uvjetima može napraviti da bi situacija, kada je medijska slika Srbije u pitanju, bila bolja?

Popravit će se slika kada uđemo u EU. Ali problem je što prosječan Srbin smatra da je EU nekakva tvorevina u koju, kao, mi želimo ući, a oni nam, kao, ne daju.

Očekujete li vi da će se nakon McAllisterovih kritika neke stvari promijeniti nabolje i kada bi se to moglo dogoditi?

Bit će promjena ako McAllister, ili bilo tko iz EU, kaže nešto što nije fraza. Recimo: “Vučić ubija sve normalne medije, stegnimo ga za vrat dok ne popusti!” Vjerujte mi, to se nikad neće dogoditi jer su ovdašnji političari uglavnom za jednokratnu upotrebu svijeta i Europe.

Video: Neobična i zanimljiva hrvatska prezimena