Grad nikada nije bio ljepši, ali od zidova se ne živi

Vukovar. Svidjelo se to nekome ili ne, ali u Hrvatskoj nema grada ili sela koje u zadnjih više od četvrt stoljeća izaziva toliko emocija. Na sam spomen Vukovara otvaraju se brojne rane, vraća u prošlost, prisjeća suboraca, prijatelja i svih drugih koji na bilo koji način imaju veze s ovim gradom koji leži na obalama moćnog Dunava. Taj vulkan emocija posebno se osjeti tijekom studenoga, kulminira 18. tog mjeseca i tradicionalnom Kolonom sjećanja koja se kreće od dvorišta bolnice do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata. Svakoga 18. studenoga Vukovar već godinama uspijeva ujediniti cijelu Hrvatsku, bez obzira na to radi li se o lijevima i desnima. S takvim razmišljanjima i osjećajima Vukovar i Vukovarci i ove godine dočekuju goste iz cijele Hrvatske i inozemstva kako bi se još jednom prisjetili stradanja grada. Ponovno će ulicama grada hodati cijeli državni vrh, ministri, državni tajnici, sportaši, poslovni ljudi, obični građani i svi drugi.

– Sve to stoji,ali činjenica je da svi oni napuste grad i nas tada prepuste svim problemima s kojima se suočavamo. Velika većina njih već na izlazu iz grada zaboravi sve što je ovdje vidjela, čula ili znala o Vukovaru i njegovu stradanju. Da to nije tako, slika grada bila bi drugačija i grad ne bi bio poluprazan kao što jest – kaže mi prijatelj Josip dok sjedimo u središtu grada na jednoj od klupa i razgovaramo o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Bez previše polemiziranja, složili smo se kako nam je prošlost svima dobro poznata, sadašnjost takva kakva jest, ali da nam je zato budućnost više nego neizvjesna. U prilog tome govori i poluprazan grad koji je iz dana u dan sve prazniji. Porazno je za sve što iz Vukovara danas odlaze ne samo nezaposleni nego i zaposleni koji daju otkaze i u državnim tvrtkama, gdje imaju sigurne poslove i za slavonske prilike odlične plaće, i odlaze trbuhom za kruhom. Upravo je ta “bijela kuga”, s kojom se suočava cijela Slavonija, trenutačno najveći problem grada.

Video: Miranda Čikotić/PIXSELL

U prilog tomu govore i podaci prema kojima je Vukovar 1991. godine imao oko 45.000 stanovnika, dok je nesređeni Popis stanovništva iz 2011. godine pokazao da u gradu živi nešto više od 27.000 stanovnika. Danas, šest godina poslije i 26 godina od te ratne 1991., u Vukovaru živi manje od 20.000 stanovnika. Nekada prepune škole danas su postale poluprazne. Osnovni razlog tomu gospodarstvo je koje se nije oporavilo od rata. Borovske hale koje su zapošljavale više od 20.000 radnika danas su prazne ili razrušene. Vuteksa više nema, Vupik zapošljava nekoliko puta manje radnika nego nekada i tako redom. U takvim uvjetima teško je očekivati kako će se mladi zadržati u svom gradu koliko god ga voljeli. Nedavno je i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava glasno poručio kako je Vukovaru pomoć neophodna sada jer bi uskoro moglo biti kasno.

– Pogriješilo se odmah kod povratka. Dobili smo obnovljene kuće, ali od zidova se ne može živjeti niti platiti račune. Tek smo nekoliko godina poslije postali toga svjesni. Sada sve to dolazi na naplatu, a pitanje je kakav će račun na kraju biti – kaže mi moj Josip.

I pogledi na Vukovarce koje smo viđali s naše klupe govore o njihovu raspoloženju, kako žive u sadašnjosti i koliko se boje budućnosti. Osim srednjoškolaca, koji nisu toliko opterećeni svakodnevicom, teško je u gradu vidjeti osobe koje se smiju, razgovaraju opušteno, planiraju putovanja ili slično. Najčešće se na ulici viđaju tmurni pogledi ljudi suočenih sa svakodnevnim problemima i koji strahuju za budućnost svoje djece. Što uostalom i očekivati od obitelji kojima su djeca morala otići trbuhom za kruhom i od kojih se većina njih nikada neće vratiti živjeti u svoj grad?

Svima im je jasno kako im u dubokoj starosti neće imati tko dohvatiti čašu vode ili odvesti do liječnika. U isto vrijeme niz drugih problema ostao je po strani. Nitko više i ne spominje dvojezične ploče niti zna što se po tom pitanju događa. Da je i to pitanje neriješeno, vidi se tek po nizu institucija na kojima nema natpisnih ploča pa mnogi i ne znaju gdje se što nalazi. Niti građevinski radovi na sve strane i prekopani grad više toliko ne pogađaju nikoga. Mnogi ukazuju na problem odvojenih škola i vrtića u gradu, ali se unatoč tome ništa ne radi po tom pitanju, nego se zadržava status quo. Zato se svako malo, kada se čita po nekim medijima koji nemaju novinare u Vukovaru, stječe dojam da je u Vukovaru i danas aktualan policijski sat, pretrčavaju se ceste i puca na sve strane. Mnogi ne znaju ili neće znati da se i u Vukovaru, kao i svim drugim gradovima, odvija normalan život. Ljudi, normalno koji to žele, druže se međusobno, piju kave, rade, bave sportom i slično bez obzira na nacionalnost. Niz je ljubavnih veza među mladima različite nacionalnosti, pa i brakova. Hrvati i Srbi igraju u istim sportskim klubovima, izlaze na ista mjesta, druže se… Jednom riječju, žive koliko god im se to dozvoljava. Kažem dozvoljava jer jedan od stalnih problema Vukovara su “profesionalni” Hrvati i “profesionalni” Srbi.

I jedni i drugi jako dobro žive od svoga “posla”, pazeći kako se taj suživot ne bi previše rasplamsao u za njih krivom smjeru. Problem su i oni stranački kadrovi koje se nemilice uhljebljava dok stručni nemaju šanse jer nemaju stranačke članske iskaznice. A, kada se gleda vizura grada, Vukovar ustvari nikada nije izgledao bolje. To najbolje znaju sami Vukovarci koji se sjećaju prijeratnog Vukovara, grada koji je bio razrušen i Vukovara danas. U gradu je danas teško naći objekte koji nisu obnovljeni, a na ratne strahote podsjećaju samo još neki objekti koji nisu obnovljeni najviše zbog nesređene dokumentacije. Centar grada ljepši je nego ikada, s tržnim centrom, nedavno otvorenom gradskom tržnicom, Cinestarom… Vukovar se može pohvaliti i jednim od najmodernijih i najboljih zatvorenih bazena u državi. Radi se šetnica uz Dunav, a provodi i niz drugih radova koji će dovesti do još ljepše vizure grada. Tu je i nadaleko poznato Veleučilište, moderno opremljena bolnica, Luka, kruzeri…

Ne treba trošiti riječi o dva muzeja, Hrvatskom domu, knjižnici, rodnoj kući nobelovca Lavoslava Ružičke i nizu drugih objekata. Ali opet treba reći, kao što sam već i naveo, od zidova se ne živi, oni se ne mogu jesti niti će oni platiti račune za bilo koga bez obzira na to radi li se o Hrvatu, Srbinu ili nekom trećem. Vukovarcima, kao i svima drugima, kristalno je jasno da sve ove probleme Vukovara mogu riješiti samo oni koji limuzinama iz Zagreba dolaze u grad. Njih pak sve ovo i ne pogađa previše jer, kao što sam kazao, već kod ploče na izlazu iz grada zaborave sve što su vidjeli, čuli, ali i obećali. Oni, bez obzira na to koje stranačke boje nosili, nikako da shvate da u Vukovaru trebaju biti 18. studenoga, ali i da s Vukovarom i njegovim građanima moraju biti 365 dana u godini, a ne samo u vrijeme izbora. Vukovar i Vukovarci to poslije svega nisu zaslužili.