Prije 26 godina nakon herojske, teške, ali i pogubne borbe pao je grad Vukovar. Uz monstruozne urlike četničkih strvinara: „Brate Slobo šalji salate, bit će mesa klat' ćemo Hrvate' te zavijanje srpske pevaljke na tenkovima ušli su u hrvatski Vukovar i krenuli s istrebljivanjem nevinih civila i zarobljenih branitelja koji su branili svoje obitelji i kuće.
Do dana današnjeg, ne priznaju krivnju za agresiju, nisu se ispričali, kune za ratnu odštetu nisu platili, a na čelnim državnim pozicijama imaju umivene sljednike iste zločinačke politike, pred kojima EU i svjetske sile i danas zatvaraju oči i maze ih pozivajući ih pod svoje skute.
A gdje smo mi danas? Rat smo dobili, Vukovar više – manje obnovili, ljudi su se vratili. Postoje gradovi kojih se također itekako moramo sjećati, koji neopravdano nisu prošli obnovu i zaradili pijetet kao što je Vukovar. Pakrac, Petrinja, Daruvar, Lipik, Nuštar…
Redom su gradovi puni stradalnika koji i danas nose vidljive rane na kućama, a što je još gore, postali su gradovi duhova gdje još uvijek nema mladih, nema zaposlenja i nema normalnih uvjeta za život.
I, dok su neki ginuli na bojišnici diljem zemlje, drugi su počeli s ranjavanjem tek nastale države iznutra zbog kojeg tranziciju iz bivšeg sustava još uvijek nismo završili. Na saborskom istražnom povjerenstvu za Agrokor svi svjedoci redom potvrdili su kriminal koji se dogodio za vrijeme prijetvorbe i privatizacije. Mesić, Manolić i svi ostali redom su, namjerno ili slučajno, potvrdili kako su pojedinci bliski državnom vrhu bogatili sebe i svoj uski krug ljudi, dok su branitelji, mahom ljudi koji su kao dobrovoljci napustili svoje obitelji i kuće krvarili pred naletima velikosrpske agresije.
I isti ti ljudi šutjeli su preko 25 godina dok se sustav nije približio neodrživosti, dok Agrokor kao simbol štetnog državnog petljanja u privatni biznis nije prokazao svu ljagu koja stoji iza prijetvorbe na način kako su je provodili. Pojedinci su se tek u 2017. svega sjetili i priznali da se za to vrijeme dogodio kriminal. A u međuvremenu su obnašali sve najveće državne dužnosti, uživali na teret poreznih obveznika i nikada javnosti nisu obznanili što se događalo devedesetih godina po pitanju prelaska na tržišnu ekonomiju.
I isti ti ljudi godinama u Koloni sjećanja na Vukovar odaju počast stradalima u obrani grada i Hrvatske sa saznanjem da se na njihova mrtva tijela iz Zagreba pljuvalo zbog vlastite pohlepe i interesa. Isti ti ljudi godinama dozvoljavaju da se male ljude spremne da se zdravom konkurencijom bore za razvoj gospodarstva i zaposle ljude, ne pomiču s mrtve točke jer su neki koje je politika stvorila privilegirani na ovakvom tržištu i pred zakonom.
Isti ti ljudi godinama su proganjali hrvatske generale i okretali im leđa da bi danas s njima zajedno koračali u koloni u slobodnom Vukovaru.
Gdje smo danas? Danas smo u slobodnoj Hrvatskoj koja kaska za svim državama Europske unije, u kojoj se malo i srednje poduzetništvo gazi prevelikim porezima, gdje se godinama provode pogrešne politike povlađivanja sindikatima, gdje je jezičak na vagi održavanja parlamentarne većine etnobiznismen koji surađuje s gore spomenutim umivenim zlotvorima iz Beograda…
Zapamtite Vukovar, i Pakrac, Petrinju i sve druge stradale i heroje, ali nemojte da jednog dana moramo održavati kolonu sjećanja na Hrvatsku…
Siniša Glavašević u ratu je napisao: „Grad to ste vi“, je li vrijeme da u miru kojeg su nam podarili branitelji političkim elitama poručimo: Hrvatska, to niste vi!?
Sjajno napisano. Jedan od boljih novinara u VL.