Vukovar svake godine na jedan dan, na obljetnicu pada grada heroja, postaje neslužbeno središte Hrvatske, barem prema pažnji koja mu je tada usmjerena. No, problemi i potrebe Vukovaraca, kao i njihovi uspjesi, tu su 365 dana u godini – u njih sam se posljednji put uvjerila u kolovozu, kada sam sa suradnicima bila u Vukovarsko-srijemskoj županiji, a o njima svjedoče i pritužbe Vukovaraca, koji nam pišu ili dolaze u naš Područni ured u Osijeku kako bi zaštitili svoja ljudska prava.
Tada upozoravaju na tešku financijsku situaciju, pritužuju se na rad pravosuđa, ovršne postupke, diskriminaciju, mirovinsko i zdravstveno osiguranje, obnovu i stambeno zbrinjavanje, prava koja bi trebali ostvarivati kao hrvatski branitelji. Problema je uistinu mnogo, a jedna od posljedica je iseljavanje, na koje se odlučuju i mladi, obrazovani ljudi u potrazi za poslom, ali i oni koji već imaju sigurna, stabilna radna mjesta.
Posljedice rata još su svježe i teške. Obitelji više stotina nestalih Vukovaraca još uvijek ne znaju što se s njima dogodilo, a “Vukovarske majke” iskreno opisuju kako sve traume iznova i snažno proživljavaju sa svakim pozivom na sud ili novim svjedočenjem.
Značajan je i broj civilnih žrtava rata koje ne ostvaruju nikakva prava, iako nema dvojbe o potrebi da se o njima brine, kao ni o nužnosti kažnjavanja odgovornih za ratne zločine, a nema ni konstruktivnog dijaloga o dvojezičnosti. Sve to tek je dio prepreka za toliko nužno smanjenje međuetničkih napetosti. Kako mi je jedna gospođa slikovito opisala: “Ovdje nema suživota, mi samo živimo jedni pored drugih.” Sigurna sam da ima primjera koji govore suprotno, no dok politički predstavnici većinskog hrvatskog naroda i srpske nacionalne manjine ne uspostave suradnju koja bi bila primjer svim građanima Vukovara, do promjene nabolje, bojim se, neće ni doći. S pozitivne strane, Vukovar sam doživjela kao jedno veliko gradilište – rade se ceste, šetnica, obala, kanalizacijska i vodovodna mreža.
Velik je i broj udruga, a one zasigurno imaju značajnu ulogu u podizanju kvalitete života, organiziranjem različitih kulturnih, obrazovnih i sportskih aktivnosti te pružanjem podrške najranjivijima u društvu. No, ni nove ceste ni kulturni programi nisu dovoljni za zaustavljanje iseljavanja i podizanje kvalitete života. Najočitiji i temeljni način je gospodarsko jačanje, ali važno je i podizati razinu zaštite ljudskih prava – na rad i zaradu dovoljnu za dostojanstven život, na zdravlje, socijalnu sigurnost, pristup pravosuđu i drugo, a mlade i njihove obitelji potrebno je snažno podržavati u podmirivanju troškova studiranja, posebice one slabijeg imovnog stanja. Zato je iznimno važno da gradovi i općine ojačaju kapacitete za ostvarenje ljudskih prava svojih sugrađana, ali i da budu uključeni u donošenje odluka koje se na njih odnose, poput zakona i strategija. To je tek dio onoga što je potrebno za vraćanje snage Vukovaru, na čemu svi trebamo raditi zajedno, strateški i u dijalogu, sve dane u godini.
lakse je jedikovat i ici putem manjeg odpora , otici robovat u tudjinu negoli ostat u lijepoj Domovini i borit se za bolji zivot. Zivila Hrvatska !