Drugi roman Igora Beleša "Listanje kupusa" (objavio ga je Hena com pod uredničkom paskom Krune Lokotara) jedna je od najzanimljivijih knjiga domaće literarne scene posljednjih godina. U "Listanju kupusa" Beleš se bavi, pojednostavljeno rečeno, vukovarsko-borovskom tragedijom koju opisuje očima jedanaestogodišnjaka. Pri tome je uspio napisati i roman za mlade(ž), ali i svojevrsni ratni triler, čiji je epilog čitatelju krajnje neizvjestan do samoga kraja.
Budući da je Beleš rođen 1978. godine u Vukovaru, a djetinjstvo je proveo u Borovu naselju, u "Listanju kupusa" čitamo i štivo koje je na svojim stranicama pohranilo obilje autorovih autobiografskih momenata i sjećanja na predratnu situaciju u hrvatskome Srijemu. U opisu tog još uvijek mirnodopskog Vukovara i njegove bliže okolice Beleš pomalo podsjeća na klasika hrvatske dječje literature Matu Lovraka. I on nas u svoju potresnu i surovu priču uvodi preko družine razigranih osnovnoškolaca u čije ime nam slikovito, šarmantno, povremen i duhovito progovara Zoran, stanovnik Borova naselja koji zajedno s Bojanom, Goranom i Draganom odjednom primjećuje da u njihovu razredu ima sve više praznih školskih klupa.
Između ostalih, nestao je nadareni sportaš Slobodan, navijač Crvene zvezde, fizički dominantan dečko koji je bio neformalni vođa družine iako nije ni znao da je njezin dio. A kada su debeli, klempavi, cvikeraš i kepec primijetili da se broj nestalih djevojčica i dječaka u razredu i u školi frapantno povećava, krenuli su u potragu za njima, što ih je dovelo do prvih spoznaja o nacionalnim, a onda i političkim razlikama među njima o kojima do tada uglavnom nisu znali ništa.
Družini se tada oprezno pridružuje i Zoranova simpatija Nikolina, čiji im brat skupo prodaje stripove koji su mladcima u tom još uvijek asketskom, ali i bezbrižnom jugoslavenskom socijalističkom okruženju vrhunska, opsesivna zabava. Belešovo diskretno, mogli bismo čak reći prilično objektivno zatezanje tog vukovarskog međunacionalnog gordijskog čvora koji od jedne zamrznute situacije u kojoj su svi glavni junaci pasivizirani komunističkom stegom prelazi u tornado najvišega, ratnog stupnja u kojem susjed strahuje od prvog susjeda, jedna je od većih literarnih odlika ovog psihološki snažnog romana.
Autor je vrlo detaljno opisao svakog svog junaka u pripadajućoj mu, mahom destruktivnoj obitelji, objašnjavajući koje su sve obiteljske činjenice utjecale na njihove odluke i ponašanja u trenucima kada se veličanstveni mir pretvorio u neizmjernu agresiju u kojoj je većina maltretirala manjinu, s tim da su se pozicije većine i manjine mijenjale nekada i doslovno u jednom danu. Opisujući nevinost mladosti, Beleš je možda i preveliki idealist, ali mu se ne može poreći uvjerljivost proze i tečnost rečenica i dijaloga, kojima kao da priziva kazališno ili filmsko uprizorenje ovog romana koji će vjerojatno imati i apologete, baš kao i osporavatelje.
Jer, Belešovi Vukovar i Borovo naselje, ali i činjenica da su mladi Hrvati Bojan i Zoran bježeći od rata u Vukovaru utočište našli kod prijatelja srpske nacionalnosti Dragana u vojvođanskom Futogu, dakle kod neprijatelja, okruženi četničkom i velikosrpskom propagandom, tjeraju na dublje razmišljanje o ovom kompleksnom romanu. "Listanje kupusa" stoga to doista i jest. Svaki list otrgnut od cjeline priča je i istina za sebe. Ima jedinstvenu aromu koju je nemoguće iznivelirati.
Isto tako nije moguće crno-bijelom tehnikom, barem što se literature tiče, pisati o događajima u Vukovaru i njegovoj okolici, što Beleš i ne čini, dajući nam univerzalni, a opet iznimno subjektivan pogled na tragediju koja se događala u našem, ali i tuđim dvorištima. Pri tome je stvorio iznimno široku paletu likova (među kojima je ženski rod, zanimljivo, prošao puno bolje od muškog), ali je prema svojim likovima bio i iznenađujuće nemilosrdan, ne želeći ugroziti svoju privilegiranu književničku poziciju nekim iznuđenim, umjetnim i nerealnim amerikaniziranim sretnim krajem. "Listanje kupusa" ima puno slojeva i podtema, a jedna od njih je i taj moćni, šutljivi i valjda nepotkupljivi Dunav koji i u ovom romanu ima važnu ulogu spašavatelja, ali i glasnika sudbine koja nije nimalo ružičasta.