Za bombardiranje je krivac Milošević

Nije prvi put da ruski predsjednik Vladimir Putin zapadnim zemljama, a poglavito NATO-u, predbacuje bombardiranje Srbije 1999. godine. Posljednji put učinio je to ovih dana, kad je u Moskvi ugostio njemačkog kancelara Olafa Scholza. Kancelar je tijekom susreta izjavio: “Za moju generaciju rat u Europi je nezamisliv i moramo osigurati da tako i ostane.” A onda mu je Putin uzvratio: “Zar ste zaboravili, bili smo svjedoci rata u Europi, koji je NATO pokrenuo protiv Jugoslavije? Bila je to velika vojna operacija uz raketni napad na europsku prijestolnicu Beograd. Isto je, samo bez UN-ovih sankcija. Loš primjer, ali se dogodio.”

Putin je već u više navrata tijekom niza godina ovo stavljao pred nos zapadnim političarima i uopće zapadnoj javnosti. Zanimljivo da u kontekstu nezamislivog rata u Europi nikad nije spomenuo što se od 1991. do 1995. događalo na prostoru bivše Jugoslavije, da se nije sjetio Vukovara i Srebrenice, da se nije sjetio i Albanaca na Kosovu... Sve to govori o Putinu i ruskoj vanjskoj politici. Kao da je bombardiranje Srbije tada bilo pogrešno, ničim izazvano, a Slobodan Milošević je bio nevina bebica. To što je Miloševićev režim bio zločinački, kao da nema veze.

Uskoro će se navršiti i obljetnica početka bombardiranja, koje je trajalo od 24. ožujka do 10. lipnja 1999. godine. A zašto je tada bilo potrebno bombardirati Srbiju, možda je najbolje prije nekoliko godina objasnio Knut Vollebaek koji je bio ministar vanjskih poslova Norveške u vrijeme pregovora u Rambouilleteu kod Pariza početkom 1999. godine, gdje je međunarodna zajednica pokušavala spriječiti daljnje sukobe na Kosovu. On je nedugo prije bombardiranja nazvao Miloševića u pokušaju zaustavljanja zračnih udara na Jugoslaviju. Norveška je te godine predsjedavala OSCE-om i Vollebaek je predstavljao tu organizaciju u Kontakt grupi koja je organizirala pregovore u Rambouilleteu.

Vollebaek je tako naveo da su pregovori i pokušaj sporazuma bili u interesu suvereniteta SR Jugoslavije, ali da je službeni Beograd sve to predstavljao kao kapitulaciju bez borbe. I onda je dalje pojasnio: ”Dolaskom u Rambouillete kosovska delegacija zahtijevala je neovisnost, dok je Jugoslavija bila odlučna u tome da se kosovsko pitanje rješava kao potpuno domaća stvar bez međunarodnog uplitanja. Kontakt grupa i međunarodna zajednica zajedno su generalno podržavale autonomiju Kosova unutar SR Jugoslavije uz međunarodna jamstva. Usprkos prisutnosti OSCE-ove misije i Rezolucije Vijeća sigurnosti iz 1998. godine, situacija na Kosovu se pogoršavala 1999. s teškim posljedicama po stanovništvo.

Zločini koji su se dogodili nad dijelom kosovskog stanovništva, u kombinaciji sa stalnim odbijanjem Miloševića da prihvati sporazum nakon što ga je prištinska delegacija napokon potpisala u drugom krugu razgovora u Rambouilleteu, doveli su do zračnih udara. Tijekom razgovora u Rambouilleteu međunarodni diplomati su uložili snažne napore da izbjegnu eskalaciju sukoba, ali, nažalost, bez uspjeha. Moram naglasiti da sam i ja osobno uložio posljednje atome snage da izbjegnemo zračne udare tako što sam zvao Miloševića i tražio prihvaćanje naoružanih međunarodnih promatrača. Prije tog telefonskog razgovora dobio sam uvjerenja Javiera Solane da zračnih udara neće biti prihvati li Milošević takvu ponudu. Nažalost, Milošević je to odbio usput me uspoređujući sa Staljinom i Brežnjevim, protiv kojih se Jugoslavija borila.”

U vrijeme spomenutih pregovora preko noći se dogodio preokret. Naime, kosovska strana promijenila je mišljenje noć prije završetka pregovora i potpisala je sporazum. Vollebaek je izjavio da može samo nagađati zašto su se predomislili. Prema njegovu mišljenju, Albanci su vjerojatno shvatili da je to najbolja ponuda koju su dobili i da su pretpostavili, točno kako je vrijeme pokazalo, da će dobiti podršku međunarodne zajednice, i to kontra protivnika koji se činio nespremnim i pogoršao vlastitu situaciju strategijom koja je podsjetila međunarodnu zajednicu na njezine propuste u sprečavanju masovnih ubijanja u Bosni i Hercegovini.

Svakako je ključno pitanje je li se bombardiranje Srbije uopće moglo izbjeći? Jer je tadašnja američka državna tajnica Madeleine Albright poslije izjavila da bi do NATO-ove intervencije vjerojatno ionako došlo. Vollebaek je na to zaključio:

”Iako je rasla frustracija zbog nepopustljivosti kako jugoslavenske tako i kosovske delegacije, a pojedinci su možda bili i pesimistični što se tiče izgleda za uspješno zaključenje pregovora, postojala je snažna posvećenost zemalja NATO-a mirnom rješenju, i to kompromisnom. Albright nikad nije izrazila takve stavove u mom društvu. Činjenica da je poslala Holbrookea u Beograd nakon sastanka Kontakt grupe u Parizu, kada je delegacija OVK prihvatila prijedlog kao posljednji pokušaj izbjegavanja primjene sile, pokazuje da je ona i dalje vjerovala da je to moguće.

Kao što sam već rekao, bombardiranje je bilo izravna posljedica Miloševićevog kontinuiranog odbijanja prihvaćanja nacrta sporazuma nakon što je kosovska delegacija potpisala. Ne bi bilo razloga za to, a pogotovo ne bi postojala jednoglasna podrška članica NATO-a za pokretanje kampanje da je itko smatrao da postoji šansa za mirno rješenje.” Znači, zaključak je vrlo jednostavan. Jedini i isključivi krivac za bombardiranje je Slobodan Milošević i njegov zločinački režim. Nikakav NATO, nikakav Zapad. Stoga se ni NATO ni Zapad imaju išta ispričavati zbog toga. To su sve činjenice. Kamo sreće da je NATO tako i prije intervenirao oko Srebrenice, recimo, ili oko Vukovara. No jedno je nepobitno, Miloševića je konačno trebalo zaustaviti, razoružati, onemoćati i na kraju ga skinuti s vlasti. Jedino se nije smjelo dopustiti da njegovi puleni zauzmu kormila vlasti. Što se dogodilo u liku Vučića i ostalih.