Za gradnju potrebno pet dana, a garancija traje 50 godina

Pet radnih dana potrebno je da se na Banovini napravi jedna kuća – zvuči kao fantastika u vrijeme dok obnova na ovom području nije ni počela, no to ipak nije SF. Desetak kuća je već sagrađeno ili se gradi, a riječ je o trajnim montažnim drvenim kućama. I grade se nevezano uz planiranu državnu obnovu. Svaka od njih znači novi temelj ostanka jedne obitelji na ovom području, a planirano ih je stotinjak. Gradi ih organizacija “Poljoprivrednici pomažu poljoprivrednicima” iz Salzburga materijalom specijaliziranih tvrtki iz BiH.

Brzina gradnje bila je filmska

Bračni par Ljudevit i Franjka Vujnović i dandanas ne vjeruju da su im dobri ljudi napravili novu kuću u Dragotincima kod Petrinje. Kuća na početku sela u kojoj su živjeli dosad ima crvenu naljepnicu, ispunili su zahtjev za njezinim rušenjem i pomirili se s time da ih čeka život u stambenom kontejneru. Mogli su otići izvan sela, u neki privremeni smještaj. Franjka je u mirovini, a Ljudevit radi u Osnovnoj školi u Jabukovcu, ne bi mu bio problem iz Petrinje ili Siska putovati na posao. No imaju poljoprivredno gospodarstvo, brinu se o oko 300 kokoši nesilica i opcija je bila samo ostanak u Dragotincima. I tada se dogodilo nešto što nisu očekivali. Na jednom sastanku mjesnih odbora s gradonačelnikom Petrinje potegnulo se pitanje gradnje montažnih drvenih kućica. Donatori su htjeli sagraditi oglednu drvenu kućicu. Prijavio se samo Ljudevit.

– Mi smo prije rata imali drvenu kuću. Prekrasnu, sagradili je četiri godine pred rat, a i tadašnji Večernji list je pisao o toj kući jer je bila netipična za ovaj kraj. Uglavnom su ovdje zidane kuće. Tražili su gdje bi gradili oglednu kuću i ustao sam i rekao da mogu kod mene graditi. Javio sam se samo ja – nisam znao ni gabarite, no kako sam nekoć živio u sličnoj kući, javio sam se jer znam da su one sasvim dobre, nemam predrasude kao mnogi – kazuje nam Ljudevit. I nije prošlo ni nekoliko dana, stigla je kolona vozila, odabrali su lokaciju na bratovoj zemlji, koja je i puno bliže prostoru gdje Vujnovići drže kokoši nego što je bila stara kuća. Za dva dana došla je druga ekipa, postavila temelje, a zatim i šleper s građom.

– Majstori su otvorili palete, raspodijelili građu i prvi dan napravili donju etažu i zidove. To je išlo kao na filmu, ta brzina. Znaju kamo ide koja daska, svatko radi svoj posao i kuća je bila ubrzo gotova – kazuje Franjka. S građom je stigla i stolarija, sanitarije, struja, a petrinjski je majstor instalirao dimnjak. Osim toga, jamstvo trajanja kuće je 50 godina, a sagrađena je za nekoliko dana. Vujnovići se sada planiraju useliti u nju, jer su privremeno, zbog lošeg stanja ostatka objekta, boravili u samo jednoj prostoriji bratove kuće koja ima žutu naljepnicu.

– Lakirao sam parket ovih dana, peć ćemo premjestiti, a čekamo samo spajanje na kanalizaciju – kazuje Ljudevit, koji je svjestan kako ovime rješavaju problem čije se rješenje za mnoge na Banovini nije maknulo s mrtve točke.

Kontejneri bez komfora

– Vidim ja te ljude u kontejnerima i ne znam koliko će to dugo trajati, sve ide sporo. Ali ovo je primjer da sve može ići brže. Ljudi kuću sagrade u pet dana, ta je kuća sasvim solidna za život. Ona daje krov nad glavom, vodu, sanitarije i komfor kakvoga nema u kontejnerima. Daju ljudima olakšanje i nadu da mogu onda dalje polako sami nastaviti s obnovom. Imamo krov nad glavom, ne brinemo se ni zbog potresa, ni zbog toga kako dalje – kaže Ljudevit. Banovina je puna ljudi poput njih, bračnih parova čija su se djeca odselila, ali koji se, uz posao ili mirovinu, bave poljoprivredom. I većina ih se ne želi maknuti od svog posjeda. Kontejner nije rješenje, no ovi su objekti savršeni za takva manja domaćinstva. Kuća Vujnovića ima temelje 6 sa 6 metara i 57 kvadrata površine. Dovoljno i za trajni smještaj. – Susjedi koji su u kampicama i kontejnerima žele to isto. Država bi im trebala to omogućiti, da ljudi ostanu ovdje. Bojim se da će u budućnosti mnogi otići ako se nešto ne promijeni. Ljudi neće imati strpljenja – kaže Franjka. Vujnovićima je ovo treća kuća u 35 godina. Prvu, drvenu, zapalili su im srpski pobunjenici 1991. godine, druga, zidana, uništena je potresom, a ova treća im jamči 50 godina mirnog života u rodnom kraju koji ne žele nikada napustiti.