Od ovog petka petrinjski stolnotenisači, karataši i gimnastičari opet imaju krov nad glavom. Jest da je on šatorskog tipa, radi se o montažnim objektima, no i to je bolje od ničega nastalog nakon niza snažnih potresa koji su na prelazu 2020. na 2021. devastirali Banovinu.
Koordiniranim nastojanjima Hrvatskog olimpijskog odbora, Zajednice sporskih udruga i saveza sisačko-moslavačke županije i Petrinjskog sportskog saveza, podignuta su dva privremena sportska objekta u kojima će se moći nastaviti aktivnosti sportaša dok im njihove dosadašnje dvorane ne budu obnovljene.
A većim dijelom tu je riječ o donacijama iz olimpijskog svijeta kojima je koordinirao HOO-ov pomoćni glavnog tajnika za lokalni sport Siniša Krajač:
- Međunarodni olimpijski odbor i Europski olimpijski odbori donirali su po 75 tisuća dolara, a kada im ja pošaljem izvješće MOO će uplatiti još 25 tisuća dolara. No, ne zaboravite da mi već sada na posebnom računu imamo 220 tisuće domaćih donacija i čekamo potpisivanje ugovora za još 270 tisuća kuna.
Krajač je bio taj koji je koordinirao posao i s izvođačem radova, a to je jedan od sponzora HOO-a, koji je bio voljan sve montirati bez plaćanja unaprijed.
- Riječ je o tvrtki koja se bavi iznajmljivanjem šatora i prateće opreme i kojoj više odgovara kratkoročno iznajmljivanje nego ovo kao naše na 18 mjeseci. A naše montažno-demontažne hale imaju odgovarajuće podloge, grijanje, upuhivanje svježeg zraka i rasvjetu - ističe Krajač.
O tome koliko sve to znači za lokalnu sportsku zajednicu pričali smo sa čelnim ljudima Gimastičkog kluba Petrinja i Karate kluba Petrinja. Nakon što su ona i njeni gimnastičari ušli u salu od 400 četvornih metara, glavna tajnica i trenerica kluba Gordana Žugaj Jambrović je kazala:
- Konačno smo doma. Ovo je privremeno rješenje koje je nas spasilo jer nismo imali gdje trenirati pa smo 20-tak klinaca iz selekcije slali na treninge u Zagreb, a na posljednjem treningu prije potresa, u staroj dvorani, imali smo 160 članova. Zapravo, mi smo radili na gornjoj granici naših kapaciteta jer više članova, njih 160 u osam grupa, nismo mogli niti imati.
Zbivalo se to u staroj dvorani koja ima crvenu oznaku neupotrebljivosti.
- Premda njena statika nije narušena, naša stara dvorana bila je crvena od prvog potresa zbog okolnih zgrada, a tek kada one budu srušene krenut će se u njenu obnovu.
S obzirom da im je dio sprava stradao u potresu, a najviše strunjače, gimnastička dvorana pod ceradom, prilično je dobro opremljena.
- Zahvaljujući našim sportskim prijateljima Saši iz Osijeka i Almiru iz Tuzle, mi smo dobili donaciju iz Nizozemske, sprave u vrijednosti od 40-50 tisuća eura. To jesu korištene sprave, jer ih Nizozemci često mijenjaju, a nama su super.
Iz Osijeka smo dobili karike koje ni u staroj dvorani nismo imali, a jedino nam još nedostaje konj s hvataljkama što nam je obećao riješiti Hrvatski gimnastički savez - kazala nam je gospođa Žugaj Jambrović, čiji je suprug Željko, stručnjak s iskustvom treniranja jednog od naših najboljih gimnastičara Marija Možnika.
I dok petrinjski gimnastički klub još nije punoljetan, onaj karataški iza sebe ima već 40-ak godina djelovanja. A u ime petrinjskih karataša, nakon ulaska u montažni objekt dugačak 22 metra i širok 15 metara, koji će dijeliti sa stolnotenisačima, predsjednik kluba i glavni trener Mladen Škrinjar rekkao je:
- Ovo je najbolja stvar koja nam se u ovim okolnostima i ovom trenutku mogla dogoditi. Da ovo malo dječice i njihovih roditelja vratimo u, koliko-toliko, normalan život. Jer, prvo nas je uneredila korona, a onda nas je potres dotukao pa nam se određeni broj djece, čini mi se 11, raselilo. I zato je ovo najbolja priča do sada radi čega smo jako zahvalni inicijatorima i realizatorima iste. Sada je na nama trenerima da se istaknemo entuzijazmom i voljom i da djecu motiviramo.
Usporedio je ovaj karataški majstor stanje sa onim od prije četvrt stoljeća.
- Mi smo sada na novom početku, kao poslijeratne 1996. godine. Kako je krenulo mi se u naše kuće nećemo vratiti do 2025., no mi smo sportaši i borit ćemo se.
Kada im je bilo nuđeno isto rješenje petrinjski rukometaši na njega nisu pristali jer oni isčekuju da dobiju svoj balon, a hrvači pak treniraju u ostatku svoje dvorane u isčekivanju obnove glavne dvorane.
