Za skidanje ustaškog pozdrava čekaju se povijesni specijalci, a trg s Titovim imenom miče se odmah

Kada biste znali kako ja vidim budućnost Jugoslavije, vi biste se zgrozili. To je, navodno, Tito rekao najbližim suradnicima krajem 1971. i ovu viziju s jugoslavenskog aspekta možemo smatrati dramatičnom, a s hrvatskog optimističnom. Uglavnom, teško je i zamisliti kako je Tito zamišljao budućnost, ali, kad se uzme sve u obzir, možemo smatrati da je imao pravo. Nakon 27 godina samostalnosti i nakon infantilnih pokušaja ignoriranja povijesnog konteksta unutar kojeg je stvorena, došlo je vrijeme definitivnog obračuna s Titom. To samo po sebi ne bi bilo ni loše, ali nemojmo se zavaravati, u zadnjoj inicijativi micanja Tita iz središta Zagreba pravi cilj nije bio Broz, pravi cilj je Tuđman. Ni to, naravno, ne bi bilo loše jer osloboditi ljude od lažnih idola znači maknuti nam povijest s vrata u onom interpretativnom smislu koji nas i jest činio infantilnim.

Tito je tako odletio u povijest, Tuđman je odletio u zračnu luku, Bandić je potpisao kapitulaciju prokazavši sve slabosti svoje pozicije i ovisnost o sklapanju još do jučer mu nezamislivo nepotrebnih saveza te promovirajući ucjenu kao legalni element političkog djelovanja, Hasanbegović i Esih potvrdili da postoje samo u kontekstu Tita jer bi bez njega bili ništa kao što bi u hrpi ustaša bili nitko, a pitanje svih pitanja jest što će se događati nakon. Ako je Tito trebao izgubiti ulice i trgove u ovoj zemlji, uz napomenu da ih nikada ni on ni bilo koji drugi političko-vojni ‘velikan’ nije ni smio dobiti, onda se to nije smjelo dogoditi sada, ni pod ovim okolnostima. U ovom se društvu uporno, pod šifrom izjednačavanja svih totalitarizama, neofašizmu pušta inicijativa i ne treba imati straha od neofašističke revizije starofašističke povijesti, nego se treba bojati neofašističkog sve jasnijeg pokušaja oblikovanja budućnosti po mjeri njegova crnila.

Ne znam jesu li vam promaknule, uz antititoističko likovanje, uzgredne napomene da bi trebalo ukinuti i obilježavanje dana antifašističke borbe. Ne znam sjećate li se još i tvrdih i javno izrečenih stavova da moderna hrvatska država ne može i ne smije biti ustavom definirana na zasadama ZAVNOH-a. Još prije je Titova bista deložirana iz predsjedničina ureda, nitko od državnog vrha nije bio na obilježavanju 22. lipnja, a sve su to nosivi elementi moderne Hrvatske koje je postavio Tuđman, prvi hrvatski predsjednik. Nije li stoga pod krinkom obračuna s Titom u punom jeku stvarni proces detuđmanizacije i ne provode li taj proces najnemilosrdnije baš oni kojima su puna usta Tuđmana i koji se, kad nemaju što reći, skriju iza generalski ledenog poprsja Titova oficira. Jad i licemjerje, to je istina hrvatske političke nomenklature koja niti zna niti ima muda otvoreno se obračunati s dvojicom pokojnika. Umjesto toga, nabila si je grčevito neuvjerljivu masku civiliziranosti ispod koje se skriva nakaznost nečinjenja, pustivši povijesti da stane među ljude tako da se opet promatramo kroz ideološke snajpere.

Zašto se to nije u toj mjeri dogodilo Tuđmanu, zašto se to nije dogodilo Sanaderu, a zašto se to događa Karamarku, Grabar-Kitarović i Plenkoviću? Zato što to dvoje prvospomenutih nisu dopustili. Držati povijest na uzdi u Europi ključ je njezine budućnosti. Držati povijest na uzdi u Hrvatskoj pitanje je golog fizičkog opstanka svih ljudi koji ovdje žive. Kada ovdje povijest proradi, kreće klanje. Uglavnom, povijest polagano počinje turirati u cijeloj Europi pa i šire. Micanje Titova trga bilo bi važno samo stanarima koji će s pravom zaraditi fobiju od stalnog mijenjanja dokumenata da nema nastavka udara. Srž fašizma je kapitaliziranje neodlučnosti protivnika i stalnog povlačenja građanskog elementa, a sve pod bijednom krilaticom da pametniji popušta.

No, fašizam je kukavički i kukavni sustav koji će se isključivo obrušavati na slabe ili na one koji slabost pokažu. Zato sada ne bi trebalo imati dvojbe; neofašizmu se mora suprotstaviti odmah i odlučno, treba mu razbiti pretilu, lažno civiliziranu, samodopadnu, aseksulanu, androginu, androidnu i prekeljenu njušku. Treba mu stati na put, odbiti igrati po njegovim pravilima, ne činiti ni najmanji ustupak, ne uvoditi ga u strukture vlasti, ne davati mu legitimitet ni formom ni sadržajem, ne nasjedati da je riječ o tek pubertetski nerealiziranom domoljublju. Hrvatsku je, prije svega, trebalo detuđmanizirati u privrednoj sferi i, umjesto da se rješavaju stvarni problemi nasljednog procesa iz Tuđmanove ere poput Agrokora, umjesto da se inzistira na rješavanju statusa ministra Zdravka Marića, mi puštamo da ‘sturmabteilung metode’ ulaze u javni prostor i kao prioritete nameću proštenjarska pitanja u kojima, kao i na svakom proštenju, zbog medenjaka i gvirca mora doći do potezanja noževa.

No, čak i u tome nismo dosljedni pa za micanje ploče s ustaškim pozdravom trebamo čekati mišljenje povijesnih specijalaca, dok Tito s trga može biti maknut odmah. Dvostruki kriteriji u tretiranju zla mogu samo roditi novim zlom. Zato ni u šutnji ne pristajem biti kolaboracionist ni jednom režimu. Velike nepravde i teške posljedice fašizma sprečavaju se i malim gestama. Zatvaranje društva sustavan je i opasan proces koji se provodi uz sudjelovanje svakog tko se priklanja. A tako je to u kulturi u kojoj je pravda poistovjećena s osvetom, u kojem vrijedi aksiom ‘heroj, a bogami i zločinac’ i u kojem povijest rokće uvaljana u žestoki kal krvi i tla.