Nta novo u svjetskoj politici nema ni na Zapadu ni na Istoku, a ni na Sjeveru ni na Jugu planeta ništa nije drukčije. Da COVID-19 nije poremetio globalni krvotok na kugli zemaljskoj i osudio manje ili više sve države na velike rezove da zaštite ljude i spase gospodarstvo, svijet bi se i dalje okretao oko istih problema.
Rusi bi demokratskim vazelinom balzamirali svoga živućega predsjednika: oni su neizlječivo zaraženi karizmom; Amerikanci ne bi znali što će s nedoraslim Donaldom Trumpom kad dođe vrijeme reizbora: oni su inficirani mazohizmom; Kinezi bi lukavo lovili konkurenciju, oni pucaju od ambicija, a ostatak svijeta tražio bi uzaludno bolje mjesto pod kapom nebeskom.
Svijet i s koronom, kao i bez nje, funkcionira na principu jačeg i bogatijeg, ne uvijek i pametnijeg; dijalektika bijede i sjaja visoke politike ukazuje na ranjivost država i ograničenost međunarodnoga poretka. Bilo je tako i ranije; sad se to drastičnije izražava. Većina zemalja provodi dane u strahu da s virusom može biti gore, dogodi li se i drugi val, o kome i epidemiološki vrapci cvrkuću, i u nadi da će jednog dana svi izaći iz tjeskobe, pronađe li se kemijska formula za jačanje čovjekove otpornosti. Dotle, strpljen – spašen. Utješno može biti jedino to da ni jedno zlo nije vječno (ni dobro, također).
S koronom je u tom pogledu kao s pravim ratom – traje dok ne završi. A ni stručnjaci, što najviše brine nestručnjake, ne mogu objasniti jesu li novi masovni slučajevi zaraze samo ostaci prvoga vala ili se s njima približava drugi val, s kojim vlasti i dalje plaše uplašeno stanovništvo da će biti gori od prvoga. Informacije ne služe dizanju morala. Fatalisti opet nisu bili u pravu: nije se dogodio smak svijeta.
Za uništavanje svijeta – govorio je svojedobno posljednji veliki europski političar Jacques Delors – dovoljno je nekoliko dana; za spašavanje su potrebne godine. Tako će, vjerojatno, biti i s COVID-19.
Socijalna depresija
Ne može se reći da će jedan tajanstveni virus, donedavno nepoznat svima, uništiti svijet, iako je u nekoliko mjeseci napravio štetu koja bi se godinama mogla otplaćivati u velikim ratama. Uspio je uzdrmati ljude, da poslije socijalne depresije hvataju zraka čim se otvore prozori; uspio je također destabilizirati državne vlasti da ne vide danas što ih čeka sutra; blokirao je svjetsku politiku na svim stranama: nema ni novih ideja, ako se pod idejom ne računa to da jedne države daju prednost spašavanju gospodarstva, a druge spašavanju ljudi, a nema ni velikih inicijativa, ne misli li se na da bogati driješe kese, da otplate grijehe.
Brzopleta formula o suživotu s COVID-19 ne može izdržati ni ozbiljnije semantičke provjere: nema suživota dok sustanari jedan drugome rade o glavi. Sretni će biti svi, i obični čovjek, da se oslobodi straha, i probrani političari, da se istaknu kao spasitelji, i poslovni ljudi, da se konačno vrate biznisu. Farmaceutska branša već trlja ruke, da može pokupiti vrhnje. Prosječni čovjek, u Americi, u Kini, u Africi ili… u Hrvatskoj, ima suviše životnih problema da bi ga trebalo tješiti, ili dodatno plašiti, planetarnim neizvjesnostima.
Svijet jednostavno ima dva lica: jedno je moćno, da se čini da može odletjeti na Sunce, ne samo na Mjesec, a drugo je umorno, potrošeno, da se kreće kao staro kljuse koje i sebe sama teško drži na nogama. Nekima je u tom previranju između sile i nemoći, između solidarnosti i nepravde, između smisla i kaosa, dobro koliko svaka nesreća može nekome donijeti i nešto sreće. Sve bogatstvo svijeta nije isto, ali sirotinji je posvuda jednako: nije sigurna da neće izgubiti posao, ni da će dobiti sljedeću plaću. Posvuda okolo vrti se neki čudni socijalni ringišpil na kome se okreću problemi koje obični čovjek teško može i razumjeti, kamoli riješiti. Tako je bilo prije korone, tako će biti i poslije nje, čak i pod razumnom pretpostavkom da će države sanirati štetu, da bi tržište opet moglo vladati.
Pokazuje se da je svijet ranjiviji nego što se pretpostavljalo i da funkcionira nepovezanije nego što se mislilo. Javna politika govori sve manje o općim interesima, čak i kad govori o zdravlju. Virus je uspio povezati različite zemlje u jednu cjelinu, samo zato što je sve pogodio, a sve drugo ih i dalje razdvaja. Kao poslije svakog velikog izuma, netko će pobrati slavu i novac, netko će skupljati mrvice s farmaceutskoga stola; a netko će biti samo pokusni kunić u farmaceutskoj radionici.
Da gleda kako se i moćnici uznemireno prevrću između straha i nade, Goethe bi opet napisao: “Ljudi su u politici kao u bolesničkom krevetu; bacaju se s jednog boka na drugi, jer vjeruju da će tako ležati udobnije.” Tko danas može i vladati svijetom kad je toliko interesa u igri da ih je nemoguće skladnije povezati, a još teže pravedno raspodijeliti, da bude barem manje oholosti kad već može biti toliko siromaštva. I može li itko zaustaviti spiralu kojom svijet juri u shizofrenu situaciju da ga tehnologija globalizira, a da ga politika razdvaja? U neka druga vremena, taj bi se sukob rješavao drukčije, silom; danas se nitko ne usudi potegnuti oružje, jer bi od mača mogao poginuti i onaj tko ga prvi potegne. Oružje nikad nije služilo velikim stvarima, ne proglasi li se podčinjavanje drugih ljudi i iskorištavanje naroda plemenitim ciljevima, za koje su se vodili najgori osvajački ratovi. Stara se otkrića dovode u novi kontekst.
Na Zapadu raste svijest da je kolonijalizam bio obično izrabljivanje: Emmanuel Macron govori Alžircima o „zločinu protiv čovječnosti“, uz podosta zgražanja i u vlastitoj zemlji. U Americi i u Engleskoj ruše spomenike (ne) poznatim Staljinima robovlasništva. Nešto se ipak kreće. Nova se emotivna sredstva uključuju nenadano u međunarodnu borbu, kao oružje slabijih. Nekadašnje su klase završile u muzejima socijalne borbe a da nisu ispunile povijesnu misiju ideologa proletarijata o društvu bez eksploatacije. „Crvena buržoazija“ parazitski je pokupila vrhnje, radnicima je ostavljala da budu ponižena klasa i u socijalizmu koji ih je trebao osloboditi podčinjenosti; propali su zajedno s komunizmom, s time da je klasa vladara prenijela svoja upravljačka (i vlasnička) prava na pobjednički kapitalistički sistem, a radnička klasa s tehnološkom revolucijom izgubila i ono što joj je od političke revolucije ionako malo ostalo.
Tržište proizvodi sve drastičnije podjele čak i u komunističkoj Kini, a nitko se ne buni ni u bogatoj Americi, gdje su socijalne nejednakosti dovedene do paroksizma. Tamo je, međutim, zametnuta nova borba, ne za ravnopravnost klasa, ta je borba zauvijek izgubljena jer proletarijata nema više ni u Chicagu; pokrenuta je borba za rasnu jednakost, koja bi mogla biti oštrija i dugotrajnija, možda i opasnija za sistem „divljeg kapitalizma“. Crna se Amerika vraća čak u vrijeme prije Kolumba, da generacije doseljenika dokažu naknadno da bi bilo bolje da je moreplovac stvarno završio u Indiji.
Amerika se dramatično budi, kao da je prespavala stoljeća borbe za slobodno društvo. Da je jedan rabijatni policajac zadavio jednog američkog bijelca, bilo bi to divljaštvo, koje u Americi više kažnjavaju nego što ga osuđuju. Ali, kad bijeli policijski siledžija divljački ubije crnca, trebali su masovni prosvjedi diljem svijeta i ulični neredi u američkim gradovima da država bolje otvori oči i da vidi rasizam koji još postoji u njegovoj prirodnoj veličini.
Vođa se države u tim uvjetima trebao istaknuti da ujedini naciju; kalkulantski Donald Trump dalje ju je razjedinjavao. Prošlost nije moguće promijeniti ni silom ni kozmetikom, nigdje, pa ni u Americi. Prošlost treba bolje objasniti, posvuda, pa i u Sjedinjenim Državama. Tko bi rušio spomenike, ulazi u napast da otkopava povijest koja je davno završila. I Aristotelu je pronađeno da je branio ropstvo, a Voltaireu da je propagirao antisemitizam. Svijet je pun nagomilanih diskriminacija iz prošloga života. Plodovi tehnologije rasiplju se nemilice, često nerazborito, i sve nepravednije, a da to ne zanima nikoga, osim nekoliko nadobudnih humanista koji po svijetu propagiraju solidarnost i marljivih ekonomista koji se bore za Nobelovu nagradu.
Otkako su tržište i novac počeli vladati svijetom, ta vrsta nagrada za financijske inovacije ostaju u pravilu u Americi; Nobelove nagrade za mir, ne računajući prerano odlikovanog Baracka Obamu, raspoređuju se ili po Europi, ili po drugim kontinentima, gdje još živi duh pravednosti, s kojim politički i drugi menadžeri nisu dovoljno obračunali. I Donald Trump je isticao nobelovsku ambiciju, što i ne bilo sasvim nepravedno zna li se na čemu se obogatio Alfred Nobel. Ali, ni priučenim državnicima nije svaki dan Božić; i neobuzdani bi Amerikanac mogao shvatiti zašto su se nekad vladari posebno školovali i pomiriti se s teorijom Regisa Debraya (suborca Che Guevare!) da se „naciju ne može pretvoriti u veliko poduzeće“.
Do pojave COVID-19, činilo se, površno gledano, da tehnologija podiže „globalno selo“ i da gospodarsku i financijsku globalizaciju ništa ne može zaustaviti; to što je rasla nezaposlenost, što se povećavalo siromaštvo, što se širio strah i nesigurnost, što su se drastično stvarale nove razlike, tumači se benevolentno incidentima na putu, ili neizbježnim nuspojavama u pozitivnom procesu povezivanja svijeta. Ali, kad je virus uzeo komande u ruke, globalizacija se počela raspadati tako da su političari „globalno selo“ stali usitnjavati u „dječje vrtiće“.
Svaka je država branila sebe, što je, vjerojatno, bilo epidemiološki razborito, ali politički krajnje sumnjivo, ako ne i odvratno, zadrži li se pamćenje na potresnim prizorima iz Italije. Osjećao se u tome „mrtvački zadah civilizacije“ koja nije uspjela „pripitomiti prirodne sile“, a pokidala je socijalne veze da je korona dodatno ugrozila solidarnost.
Kako piše Rob Riemen u svojim sjajnim prosvjetiteljskim esejima, civilizacije nema bez blagostanja i sigurnosti. Ali, ako je neko društvo usmjereno isključivo na sigurnost, nastaje policijska država lišena slobode, a ako društvo uzdiže blagostanje i novac na razinu apsolutne vrijednosti, završit će u dekadenciji. Europa pada na elementarnim ispitima solidarnosti. Sad je lako mahati milijardama iz Bruxellesa; novac je u međuvremenu izgubio na političkoj vrijednosti.
Arogancija i površnost
Europa je propustila veliku priliku da uvjeri i Engleze da su prerano digli sidro, da bi s Europom bili sigurniji nego bez nje. Da se virus mogao zaustaviti novcem, Sjedinjene Države ne bi bile na čelu crne liste. Ali, američki predsjednik ne misli drukčije od svoje financijske elite koja njime upravlja: žrtvuje ljude da bi očuvao gospodarstvo, a ne spašava ni jedno ni drugo.
Državnik koji je prisezao s rukom na Bibliji, i s Biblijom molio u crkvi za spas nacije, vjerojatno nije pročitao što sve u njoj piše: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!“ Donald Trump je i u tretmanu pandemije obilno demonstrirao dvije velike slabosti – socijalnu aroganciju i političku površnost. Velika se sila ne može voditi improvizacijama; u konfliktnome svijetu nitko ne može stalno pobjeđivati.
Ironično je napisala slavna Marguerite Yourcenar: „Herojstvo velikih ljudi je u tome što svoje zablude znadu zadržati do kraja!“ Komu je do toga. Nalazi li se naš svijet, s teškim iskustvima korone, još u fazi početnoga kolebanja, bi li nastavio tamo gdje je stao ili bi mijenjao pravac kretanja?
U nekoj drugoj, manje pesimističnoj situaciji, Albert Camus je preporučivao razboriti put čekanja: „Ne želim ponovni stvarati svijet, želim spriječiti da se to čini.“ Nije sigurno da bi veliki pisac, toliko zauzet sudbinom pobunjenog čovjeka i njegovom zaštitom od pohlepnih vlasti, i u ovim (ne)prilikama branio stajalište po kome ne treba ostavljati za sutra ono što se može učiniti danas?