Andrej Plenković, vjerojatno još više Davor Stier, pošteno su svojim gardom intelektualaca, političara koji s distance Bruxellesa promatraju zbivanja u HDZ-u i Hrvatskoj, živcirali Tomislava Karamarka, ali i Milijana Brkića. Stier je iz središnjice HDZ-a protjeran uz “manifest o sedam grijeha” koji su presudili njegovoj smjeni s mjesta međunarodnog tajnika, a briselski Plenković, bilo je primijećeno, na raznim obljetnicama nije pljeskao na Karamarkove govore. Mudrijaši Plenković i Stier uz operativce/policajce Karamarka i Brkića jednostavno se nisu uklapali. Uostalom, bili su i ljudi Jadranke Kosor. I Vladimira Šeksa. Plenković je bio kandidat za zamjenika J. Kosor na izborima za šefa HDZ-a prije četiri godine. Stier je pak bio glavni Kosoričin savjetnik u Vladi za vanjsku politiku, a kasnije i stranački ideolog. Slovio je za čovjeka koji je imao najveći utjecaj na tadašnju premijerku i prema čijim je napucima tadašnja šefica Vlade vukla poteze u državi i stranci. Padom Jadranke Kosor, vrlo su brzo u HDZ-u pali i Plenković i Stier. Spakirani su u Bruxelles da tamo filozofiraju. Karamarkovim padom u stranci, Plenković je iz Bruxellesa dotrčao kao mesija koji će spasiti HDZ. Prvi je najavio svoju kandidaturu za novog šefa.
U HDZ-u su nakon ostavke Tomislava Kramarka zbunjeni i pogubljeni, našli su se u vremenskom tjesnacu – za vratom imaju izbor novog predsjednika, ali i parlamentarne izbore u rujnu. I kakvu su god odluku donijeli o načinu izbora novog šefa, njome neće biti svi zadovoljni. Stvari se sada naprosto odvijaju velikom brzinom i nema vremena za velike promišljanja. Prema svim informacijama u trenutku pisanja ovog teksta, HDZ se odlučio novog šefa birati po principu jedan član – jedan glas 17. srpnja. Što znači da su odabrali najzahtjevniji način izbora, ali su dali maksimalno kratke rokove i odlučili da izabrani predsjednik ima legitimitet koji će proizlaziti iz glasova svih članova HDZ-a koji su odlučili pristupiti tim izborima.
Iscrpljivanje podjelama
I sam Plenković se zalagao za takav način biranja, pa i Milijan Brkić, a možda će baš Plenkoviću najmanje koristiti. S obzirom na ovaj način biranja, moguće je da će biti više kandidata za šefa HDZ-a. U HDZ-u su svjesni da im iscrpljivanje u podjelama sada ne treba, ali nisu sigurni je li Plenković taj koji bi trebao biti novi šef. Dio ljudi u HDZ-u, predvođen Tomislavom Čuljkom, a prisnažen Vladimirom Šeksom, želi upravo Plenkovića za šefa. Za Plenkovića je i dio šefova županijskih organizacija. Međutim, njihovi se motivi razlikuju. Posebno Čuljak, a dijelom i Šeks u Plenkoviću vide čovjeka koji, dođe li na vlast u HDZ-u, osnažuje i njihovu poziciju. Oni će preko njega i dalje kontrolirati HDZ i osigurati svoj utjecaj. Poznato je da su i Čuljak i Šeks prije dva i pol mjeseca nagovarali Plenkovića da se kandidira za predsjednika HDZ-a, kada je Karamarko bio jedini kandidat. Plenković se tada nije usudio. Dio šefova županijskih organizacija koji sada podržavaju Plenkovića u njemu pak vide najbolje rješenje jer smatraju da je on u kratkom roku najbolji izbor, a da pogled mora biti usmjeren na rujanske parlamentarne izbore. Smatraju da Plenković svojim nastupom, javnom percepcijom, usmjerenošću k centru, može najbolje parirati SDP-u.
– Plenković ima najviše šanse HDZ-u osigurati dobar izborni rezultat. Premda je i on mogući eksperiment. Ljudi ga prihvaćaju, elokventan je i pristalog izgleda, ali činjenica je da ga mi u HDZ-u zapravo dobro ne poznajemo. Treba mu dati šansu, u prvom redu zbog izbora koji su pred vratima – komentirao nam je jedan utjecajni šef županijske organizacije HDZ-a. I sažeo stav svih onih koji su uz Plenkovića. Naši sugovornici upozoravaju da će u slučaju izbora Plenkovića HDZ imati predsjednika koji je od svih HDZ-ovaca najviše usmjeren lijevo, a zamjenika – Milijana Brkića - koji je u HDZ-ovoj nomenklaturi najviše usmjeren desno. Nisu sigurni kako će to funkcionirati.
Desnije krilo HDZ-a, predvođeno Brkićem, a ni sam Brkić, nisu skloni izboru Plenkovića. Premda su i tu mogući obrati. Svjesni su da Plenković nema stranačku bazu, da nije četiri godine gazio po terenu, nego je uživao u komforu Bruxellesa. Iako ne postoji konsenzus tko bi bio oponent Plenkoviću, a kandidata je više – od Tomislava Tolušića (koji razmišlja o kandidaturi), neki priželjkuju Olega Butkovića koji se pak ne želi kandidirati, ambicije ima i Miro Kovač, ali i Darko Milinović, a možda i Zlatko Hasanbegović – ne treba zanemariti ni ambiciju Milijana Brkića koji je četiri godine nadograđivao HDZ-ovu infrastrukturu. Moguće je da Brkić bude oponent Plenkoviću, jer gledajući iz njegove perspektive, on sigurno želi kapitalizirati svoju popularnost među HDZ-ovim članovima i naplatiti svoj četverogodišnji rad. A ne kormilo stranke olako prepustiti Andreju Plenkoviću koji nije poderao nijedne cipele u zabitima Dalmatinske zagore ili u ličkom kršu. Zato se bila i pojavila ideja o Brkiću kao šefu HDZ-a, a drugoj osobi kao kandidatu za mandatara, jer je Brkić svjestan da, ako preuzme HDZ, on ne može biti kandidat za premijera. No, izgleda da ju takvu varijantu odbio Plenković, kojem je možda ponuđeno da baš on bude mandatar, jer očito smatra da šef stranke i mandatar moraju biti utjelovljeni u jednoj osobi. Ne bude li Brkić ulazio u bitku za novog šefa, njegova će potpora možda prije ići Tolušiću nego Plenkoviću, ako ne bude nekih velikih iznenađenja ili ako se ne postigne makar prešutni dogovor o tome tko bi trebao biti novi predsjednik. U HDZ-u je sve moguće, posebno ako prevlada stav da treba birati onoga koji će postići najviše u srazu sa Zoranom Milanovićem i SDP-om. A onda je taj Plenković. U svakom slučaju, HDZ očekuju bitne promjene, a o izboru novog šefa ovisit će i transformacija same stranke. Bez obzira tko bio izabran, HDZ će mijenjati svoju retoriku. Mlađa garda HDZ-ovaca, koja je u Predsjedništvu stranke poprilično zastupljena, već dugo govori da teme o ustašama i partizanima ne smiju biti dio HDZ-ovih poruka, kao ni tajne službe, represivni aparat i slično.
– Više nikada ne smijemo spomenuti ni ustaše ni partizane. Mi desniju retoriku trebamo, ali ona se može pametnije komunicirati. Treba imati na umu da u udjelu stanovništva u Slavoniji ili Lici najveći dio punoljetnih birača ima tek završenu osnovnu školu, da je udio obrazovanog stanovništva u ruralnim krajevima, gdje je naša baza, iznimno nizak. Ali i za taj dio stanovništva imamo recept. Bili smo u Vladi, znamo što smo radili, te ljude treba privlačiti samo pričama o radnim mjestima i projektima koje možemo pokrenuti, primjerice, novcem iz fondova EU. Ne zanimaju njih ni ustaše ni partizani – rekao je naš sugovornik iz vodstva HDZ-a. On uvažava i utjecaj Milijana Brkića u HDZ-u, ali smatra da se i Brkić mora odreći kadroviranja i instaliranja ljudi u stranačke ili državne strukture iz policijskog aparata. HDZ se mora odreći takvog miljea ljudi i na političku scenu vratiti intelektualno kapacitirane političare. I Vladimir Šeks je ovih dana u intervjuima govori o tome da je Tomislav Karamarko iz vrha HDZ-a otjerao misleće ljude, intelektualce. I ove četiri godine taj je dojam snažno dominirao. Samo problem je što se ti misleći ljudi ne “rađaju” iz HDZ-ove baze, što nisu prošli sve strukture HDZ-a od temeljnog ogranka nadalje, nego se nameću sa strane. Plenković, kao uzor HDZ-ova intelektualca, u stranku se učlanio tek 2011. godine. Osim toga, HDZ mora postati prihvatljiv biračima centra, ne smije ih, dakle, tjerati od sebe radikalno desnom retorikom, i ne smije više ponoviti grešku da je to stranka koja ni kad je na vlasti ne može dobiti potporu svih manjinaca, posebice srpske manjine. Kao što je nekidan rekao Milorad Pupovac, lider Srba u Hrvatskoj, proces integracije srpske manjine u civilni i institucionalni život države traje od 1996. godine i on se mora nastaviti u tom smjeru.
Osuđeni na Milana Bandića
Pogreška HDZ-a je bila što se srpsku manjinu gledalo kroz prizmu Milorada Pupovca, s kojim je bio zaratio čak i lijevi Ivo Josipović dok je bio predsjednik RH. Ali nije na HDZ-u, kao što ne bi trebalo biti na Mostu, da kadrovira u susjednom dvorištu. Ne paše li Srbima ili SDSS-ovcima Pupovac, to oni sami moraju riješiti, ali HDZ-u srpska manjina mora biti prihvatljiva, kao i HDZ srpskoj manjini. HDZ mora širiti svoj koalicijski potencijal, ne može i ne smije biti osuđen na Milana Bandića, aferama opterećenog političara, ali ne smije izgubiti ni HSS ni HSLS. Zoran Milanović uoči rujanskih izbora radi upravo ono što je HDZ na desnici napravio uoči zadnjih parlamentarnih izbora. Želi okupiti sve od centra prema ljevici. Tu peca i HSS koji je s novim šefom Krešom Beljakom dobio jezičavog političara koji svojim gardom i javnim istupima HSS želi prikazati jačim nego što jest. Pritom nema problema ni reći da HSS s dva mandata, odnosno jednim osvojenim na izborima, ne može nikoga ucjenjivati. S Plenkovićem ili Tolušićem, bili oni u poziciji novih šefova, HDZ može proširiti svoj koalicijski potencijal. HDZ će u svakom slučaju više naginjati centru, samo je pitanje koliko će pritom zanemariti desnicu. Tuđmanizam će svakako ostati temelj HDZ-a, a orijentacija demokršćanska. Jedino što HDZ mora ići u smjeru moderne demokršćanske stranke koju razni Hrastovi i Željke Markić neće vući u debeli ideološki konzervativizam. U budućim mjesecima HDZ bi trebao izbjegavati teške svjetonazorske ili ideološke teme. Koliko se iskristaliziralo u razgovorima sa svim članovima vodstva HDZ-a, primarna orijentacija HDZ-a mora biti na gospodarstvu i zapošljavanju. Bude li HDZ zaista promijenio svoju retoriku, a to je sada gotovo sigurno, u odnosu na HDZ mijenjat će se i SDP. Činjenica je da je i glavna oporbena stranka svoju strategiju za prošle parlamentarne izbore temeljila upravo na retorici HDZ-a. Budući da je Karamarko od dolaska na vlast u HDZ-u stranku konsolidirao na temama o komunizmu, crvenim vragovima, komitetlijama iz partijskih hodnika, naposljetku je SDP birače počeo plašiti HDZ-om i radikalnom desnicom. Kampanje su se svele na zaoštrenu ideološku priču, a Milanović je SDP na prošlim izborima upravo izvukao na porukama o strašnom HDZ-u. Po napucima komunikacijskog maga Alexa Brauna, SDP se počeo prikazivati kao stranka koja je jednako domoljubna kao i HDZ te su rušili HDZ-ov monopol na “hrvatstvo”. Stišaju li se ideološke poruke i podjele, ni SDP-u neće biti lako voditi kampanju, posebno zato što više nema Tomislava Karamarka koji bio im bio glavna meta kritika. U SDP-u se najviše boje Andreja Plenkovića, kao oponenta Milanoviću, ali vjerojatno im drag suparnik ne bi bio ni Tomislav Tolušić.
Iako je Mostu, na kraju, uspjelo srušiti Tomislava Karamarka, od te činjenice ne trebaju likovati ni u Mostu ni u SDP-u. Jer koliko god će se HDZ iscrpiti u izboru novog predsjednika, novi šef stranke dat će HDZ-u novi vjetar u leđa, a to može biti samo na štetu Mosta i SDP-a. Premda se nitko ne treba zavaravati megauspjehom HDZ-a na izborima, dapače, morat će se debelo potruditi. Vladu bez Mosta i dalje nitko neće moći sastaviti.