Za volanom sam ubio prijatelja. Drugi put kolegu, na istom mjestu

- Godinama sam tražio razlog. Sve dok nisam shvatio što je uzrok... Alkohol... Imao sam preko dva promila. Dečko, star tek 18, umro je nekoliko dana nakon što sam te 2000. godine naletio na njega. Osuđen sam na dvije godine zatvora. Kaznu smatram primjerenom - izgovorio je u dahu muškarac u četrdesetim dok ga je u prepunoj prometnoj radionici šutke slušala grupa osuđenika, sličnih životnih priča.

Žužić nije došao

Tu, u Kaznionici u Lipovici-Popovači gdje je zatvoren, on je jedan od njih 41 osuđenih za kaznena djela iz prometa. U kaznionici u kojoj je za našeg posjeta bilo 258 zatvorenika (a stane ih 260) "prometnjaci" čine 17 posto zatvorske populacije. I svi su uključeni u poseban tretman koji se već petu godinu ovdje provodi i u koji je dosad bilo uključeno četiristo zatvorenika. Iza rešetaka ih uče poznavanju prometnih propisa, uzrocima nesreća, posljedicama te prometnoj kulturi. Zatvorenici su strpljivi, pažljivo prate nastavu, sudjeluju u individualnim terapijama i kažu da im sve što čuju na predavanjima jako koristi. Opet, otac koji je skrivio smrt vlastitog djeteta uvijek će reći da mu je svejedno koliko i kako traje kazna jer će s krivnjom živjeti ostatak života, kaže načelnica Odjela tretmana Vesna Grečan, prisjetivši se takvog slučaja od prije nekoliko godina.

I danas je u Lipovici osuđenik koji je zbog vlastite pogreške izgubio dijete. Njegova žena držala je na prednjem sjedalu u naručju tromjesečno dijete...

Tu je i mladić koji je bio među prvim polaznicima tretmana, kada je 2005. pokrenut. Nakon odsluženja kazne, opet je skrivio nesreću:

- Prvu sam nesreću imao 2001., vraćali smo se s proslave Martinja. Bilo je 22.45 sati, a ja sam imao 1,31 promila. Podletio sam pod šleper i poginuo je moj prijatelj. U komi sam bio 15 dana. Osudili su me na godinu i pol. I onda, kad sam izišao, na istom mjestu na cesti opet sam imao nesreću. Čak je i vrijeme bilo isto - 22.45 sati. Tad je poginuo moj drugi kolega, a ja sam u komi bio 18 dana. I sad sam opet ovdje, osuđen na dvije godine - priča jedan od pet zatvorenika, mladić koji se po evidencijama kaznionice ubraja u specijalne povratnike. Za razliku od osuđenika s početka priče, koji se ubraja u 40 posto onih što imaju osjećaj krivnje i kajanja, i kritični su prema sebi pa će on zato sudjelovati i u programu prevencije što će se provoditi u zajednici te će srednjoškolcima, budućim vozačima, pričati o nesreći koja je u sekundi promijenila i njegov i život obitelji čijeg je sina ubio, ovaj zatvorenik krivnju i kajanje ne spominje.

- Tretman traje koliko i kazna i obvezan je za sve koji su ovdje zbog prometa - bilo kao krivci nesreća, bilo da se radi o onima koji su izigrali izrečenu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima. Zatvorenici su podijeljeni u dvije grupe i edukacije su jednom tjedno po sat vremena. Ujutro dolaze oni koji ne rade dok izdržavaju kaznu, poslijepodne su radno angažirani - objašnjava autor ovog u nas jedinstvenog projekta, Želimir Franjić, viši stručni savjetnik za tretman po struci defektolog-socijalni pedagog, po čijem se programu od prošle godine radi i u Kaznionici u Valturi, a od ove i u zatvoru u zagrebačkom Remetincu.

Prva je faza programa poznavanje prometnih propisa i tu rezultati nisu baš sjajni. Od 37 testiranih iz jedne grupe nitko nije položio testove za B kategoriju. A među njima, bilo je i pet profesionalnih vozača:

- Nemaju dovoljno znanja. Najveći problem su im križanja, tu je najveći postotak negativnih bodova. A svaki njihov netočan odgovor može značiti katastrofu na cesti - objašnjava Franjić dok se s projektora na ploči učionice, koju je znakovima upozorenja oslikao jedan bivši zatvorenik, izmjenjuju točni i netočni odgovori. U Lipovici se radi po priručniku HAK-a, koji je kaznionici donirao i simulator vožnje i čiji su stručnjaci, uz psihologe, profesore s Fakulteta prometnih znanosti, stručnjake iz MUP-a i pravosuđa te članove Udruge obitelji osoba stradalih u prometu, vanjski suradnici programa.

I dok Franjić objašnjava da se u drugoj fazi tretmana govori o uzrocima nesreća pa su i među zatvorskom populacijom alkohol i brzina najčešći krivci (njih 31 bilo je pijano, a 10 je prebrzo vozilo), upitali smo dvadesetak zatvorenika koji su došli na predavanje tko je od njih dobio najveću kaznu:

- Žužić. On jedini ima pet godina. Al' nema ga sad - uzvratiše dok su pogledom tražili Hrvoja Žužića, osuđenog jer je pijan u Velikoj Gorici skrivio prometnu u kojoj je poginula 19-godišnja Ružica Pavić. Taj dan nije došao na terapiju.

Troje je osuđenih na godinu manje od Žužića, a jedan od njih kaže da mu je nakon nesreće izmjereno 2,15 promila:

- Ograničenje je bilo 80. Ja sam vozio 115 na sat. Poginuo je vozač automobila s kojim sam se sudario. Nisam se žalio na kaznu. Ja ću svoje odležati - dodaje.

Vraćao sam se s fešte...

Za, po posljedicama i uzroku, sličnu nesreću jedan je drugi zatvorenik osuđen na dvije i pol godine zatvora:

- Imao sam 2,4 promila. Vraćao sam se s fešte na Krku. Obilazio sam dva automobila, a kad sam vidio da neću uspjeti - prestrojio sam se iza busa. Poginuo je vozač koji je alfom dolazio iz suprotnog smjera. Podletio je pod autobus. Optužili su me i osudili. Mislim da je kazna previsoka jer nisam imao nikakva kontakta s drugim vozilima. Nikada prije nisam bio kažnjavan - priča.

>>Opširnije o ovoj temi pročitajte u današnjem Večernjem listu