Prvi tiskani intervju Franje Tuđmana u Hrvatskoj objavljen je u ožujku 1989. u zadarskom omladinskom listu Fokus. Iako je Fokus u formalnom smislu bio glasilo ondašnjeg Saveza socijalističke omladine općine Zadar, časopis je u medijskom životu tadašnje Hrvatske odigrao „prevratničku“ ulogu otvorivši svoje stranice brojnim do tada zabranjenim političkim ličnostima kojima je nakon gušenja Hrvatskog proljeća režim bivše države uskratio pravo na javnu riječ.
Iako na prvi pogled može izgledati neuvjerljivo da su novine čiji je osnivač socijalistička omladinska organizacija prekinule šutnju brojnih „hrvatskih nacionalista“, kako ih je kategorizirao i onda u pravilu pospremao iza rešetaka jugoslavenski režim, pripadnici srednje i starije generacije Hrvata mogli bi se sjećati da su krajem 80-ih godina – dakle još za trajanja pravno-političkog sustava bivše države – upravo tadašnje „omladinske novine“ snažno pomicale granice medijskih, a time i političkih sloboda. U Hrvatskoj Fokus, Omladinska iskra, Val, Polet, Studentski list i slična glasila, a u Sloveniji Mladina ili pak u BiH Valter – samo su neki od listova koji su zadavali glavobolje režimskim moćnicima u posljednjim godinama njihove vladavine.
Bez cenzure
Intervju s Tuđmanom iz ožujka 1989., dakle više od godinu dana prije prvih višestranačkih izbora koji su održani 22. travnja 1990., potpisao je u Fokusu novinar Dean Bauer, a fotografirao ga je poznati fotograf Rade Sarađen. Tog ožujka 1989. bilo je nezamislivo da bilo koje glasilo iz tadašnjeg medijskog mainstreama radi intervju, i to na cijeloj stranici, s osnivačem HDZ-a („stranke opasnih namjera“). Intervju je objavljen u četvrtom broju Fokusa s datumom 30. ožujka 1989., gotovo tri mjeseca prije nego što je HDZ formalno osnovan na svojoj osnivačkoj skupštini u barakama NK Borac na Jarunu 17. lipnja 1989. HDZ će biti upisan u registar političkih stranaka Hrvatske tek 5. veljače 1990., dakle gotovo godinu dana nakon Tuđmanova intervjua u Fokusu.
U trenutku objave Tuđmanova intervjua (ožujak 1989.) na snazi su bili svi važeći zakoni bivše Jugoslavije, među ostalim i tadašnji Krivični zakon SFRJ sa svojim „zloglasnim“ člankom 133. koji je za takve prijestupe protiv državne vlasti i ideologije predviđao kazne zatvora. Osim toga, u trenutku dok se za list Fokus vodio razgovor s tadašnjim predsjednikom Inicijativnog odbora za osnivanje HDZ-a dr. Franjom Tuđmanom, još je – doduše uz različita tumačenja – nad njim lebdjela sudska zabrana javnog istupanja. On je u jednom razdoblju svoga života u SFRJ bio ne samo de facto nego i de iure persona non grata. Naime, nakon kaznenih progona, političkih osuda i zatvorskih kazni (1972. i 1982.), Tuđman je sve do 1990. bio pod stalnom obradom policijskog represivnog aparata uz kaznenu prijetnju oglasi li se u novinama, na radiju ili na televiziji.
Ni sam Franjo Tuđman nije vjerovao da će njegov intervju bez cenzure i u integralnom obliku biti objavljen u Fokusu, a kada se to ipak dogodilo i kad je dobio svoj primjerak, nije krio oduševljenje. Poslao je redakciji Fokusa pismo u kojemu je iznio gotovo panegiričke pohvale novinarskoj odvažnosti i zaslugama uredništva za razvoj demokratskih sloboda. No već je tada, kao pragmatičan političar, uz „ljubavno“ pismo priložio još jednu molbu – da se u sljedećem broju objavi njegov odgovor Milanu Rakasu, direktoru beogradske Borbe koji je u tom listu od 6. ožujka 1989. objavio svoje „Otvoreno pismo dr. Franji Tuđmanu i njegovim sljedbenicima“ naslovljeno: „Recidivi MASPOK-a neće proći“. Tuđman je taj tekst najprije poslao splitskoj Nedjeljnoj Dalmaciji koja je u to vrijeme bila vrlo utjecajan tjednik, no kako je Nedjeljna odbila objaviti njegov odgovor Rakasu, učinio je to zadarski dvotjednik Fokus u svome sljedećem, petom broju od 13. travnja 1989. pod naslovom „Tuđman: Otvoreno pismo Milanu Rakasu i njegovim sumišljenicima“.
Video - 5 mitova i kontroverzi koje se vežu uz Tuđmana
Ožujak 1989., kad je izašao Tuđmanov intervju u Fokusu, još je uvijek vrijeme živuće Jugoslavije u kojoj političke stranke još nisu legalizirane, a do rušenja Berlinskog zida u studenome iste godine trebat će čekati još osam mjeseci. Politička klima je doduše nešto liberalnija u odnosu na sedamdesete, ali još čvrsto vladaju partijski komiteti i subnorovci koji javno osuđuju napise u zadarskom Fokusu kao otvorenu „subverziju protiv avangardne uloge Saveza komunista i vlasti radničke klase“. Vodstvo zadarske omladinske organizacije koja stoji iza Fokusa optužuju da je „produžena ruka slovenskih ekstremista okupljenih oko Mladine“ te da „truje zadarsku omladinu“. Sastaju se tzv. „komiteti za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu“ i donose opširne zaključke da je djelovanjem Fokusa ozbiljno narušena „sigurnosno-politička situacija na području općine Zadar“.
Samo dva ili tri dana nakon objavljenog Tuđmanova intervjua, u redakciju dolaze muškarac i žena, službenici Okružnog suda u Zadru, i traže primjerak Fokusa s Tuđmanom. Otvoreno iznose i razlog – na temelju zahtjeva općinskog javnog tužitelja sprema se optužni prijedlog protiv odgovornih jer se tim intervjuom „prenose i pronose“ neutemeljene ocjene i optužbe kojima se „dovodi u pitanje važeći socijalistički samoupravni poredak, ustavom zajamčeno jedinstvo SFRJ…“.
Na udaru zbog Tuđmana
S obzirom na to da je i u prva tri broja, dakle prije Tuđmanova intervjua, u ovome listu objavljeno podosta štiva u kojem se dovode u pitanje službene dogme o socijalizmu i samoupravljanju (intervjui s osuđenicima na temelju čl. 133. KZ SFRJ, članci o politički dirigiranim sudskim procesima u Sloveniji, tekstovi protiv gradnje Titova spomenika u Zadru, o potrebi ukidanja JNA, o nadirućem staljinizmu, oduzimanju putovnica politički nepoćudnim Hrvatima, itd.), „posjet“ službenika Okružnog suda s najavom optužnice nemalo je iznenadila nas u redakciji (glavni urednik bio je vrsni novinar, pokojni Željko Luburović, dok je moja malenkost bila u ulozi predstavnika osnivača i urednika rubrike Kultura i znanost).
To da smo baš s Tuđmanom prevršili mjeru izdržljivosti pravno-političke vladajuće garniture, nije nam bilo posve razumljivo. Naime, lik i djelo Franje Tuđmana na samom početku 1989. nije nam značio puno iako su u redakciji bili mladi, uglavnom obrazovani ljudi kojima je novija politička povijest Hrvatske bila u općim crtama dobro poznata. Savka i Miko bili su još uvijek dominantne figure „hrvatstva“ u kolektivnom sjećanju, a Hrvatsko proljeće prijelomni događaj. Čak i braća Veselica, Marko i Vlado, bili su u tom trenutku u percepciji opće javnosti daleko karizmatičniji od Tuđmana čiji je HDZ još bio u povojima, na razini pokrenute inicijative, a osnivačka skupština stranke održat će se gotovo tri mjeseca nakon što je izišao sporni intervju.
Primjerice, književnik Ivan Aralica, koji je tada živio u Zadru, bio je sve do samih izbora u travnju 1990. privržen mitu o Hrvatskom proljeću tako da se kandidirao na listi Savkine i Mikine Koalicije narodnog sporazuma, ali je doživio teški debakl s obzirom na to da je u Zadru, kao uostalom i u najvećem dijelu Hrvatske premoćno pobijedio HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom. Štoviše, Aralica je otklon od HDZ-a javno iskazao i šest mjeseci prije prvih višestranačkih izbora. Naime, u prosincu 1989. među nekoliko stotina prisutnih na osnivačkom skupu zadarskog ogranka HDZ-a u kinu Pobjeda, pojavio se i on. No kada je to istaknuto u Glasniku HDZ-a, i to tako da su, dakako, uglednog hrvatskog književnika koji je nazočio skupu hadezeovci proglasili „svojim“, on je smatrao potrebnim da takvu vijest demantira već u sljedećem broju HDZ-ova službenog glasila. Štoviše, u intervjuu koji sam radio s Ivanom Aralicom i objavio ga u sarajevskom Valteru 9. ožujka 1990., mjesec i pol dana prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, ovaj se književnik eksplicitno izjasnio kao socijaldemokrat – uz opasku: „Vidjet ćemo koja će od hrvatskih stranaka zastupati socijaldemokraciju“. U travnju se, dakle, kao „socijaldemokrat“ našao na listi Koalicije narodnog sporazuma, ali će kasnije postati vrlo blizak suradnik i štovatelj Franje Tuđmana, glorificirajući ga kao državnika i političara.
Od Tuđmanova prvog intervjua objavljenog u ožujku 1989. prošle su 32 godine, ali još uvijek predstavlja svojevrsnu enigmu zašto se ta činjenica ne spominje nigdje u službenoj povijesti Hrvatske demokratske zajednice, ne možete je naći nigdje na internetu, a nema je ni u vodećim monografijama posvećenih njegovu liku i djelu!?
Ako kronologija svjedoči da je osnivač HDZ-a, a kasnije i predsjednik hrvatske države, svoj prvi intervju u Hrvatskoj kojim je prekinuo medijsku šutnju dao upravo zadarskom Fokusu, kako to da taj podatak, koji ima faktografsku, simboličku pa i povijesno-političku važnost, u službenoj historiografiji „ne postoji“? Zašto je „zaboravljen“ ako je uopće ikad upamćen i zašto je „nepriznat“? Ako je i zaboravljen, je li to plod slučajnosti ili posljedica organiziranog zaborava?
U knjizi „Ljudi iz 1971. Prekinuta šutnja“ koju je 1990. godine kao svojevrsni zbornik odabranih intervjua uredio Milovan Baletić, objavljeno je najviše tekstova upravo iz pera „fokusovaca“ (moj i Luburovićev intervju s Mikom Tripalom, Luburovićev s Draženom Budišom, moj s Markom Veselicom, intervju Stanka Bašića s Ivanom Aralicom). Među ukupno 15 odabranih intervjua pod egidom „prekinuta šutnja“, uvršten je i razgovor s Franjom Tuđmanom – ali onaj koji je objavljen u Poletu krajem listopada 1989., dakle sedam mjeseci nakon Fokusa!
Video: Specijal o Tuđmanu - životni put
Zašto su baš na primjeru Tuđmana Vjesnik kao izdavač i Baletić kao urednik ovog zbornika dezavuirali naslov vlastitog izdanja koji sadrži znakovitu sintagmu „Prekinuta šutnja“. Kako netko može prekinuti šutnju u listopadu ako je progovorio u ožujku?
Je li možda problem u sadržaju Tuđmanovih poruka i stavova koje je tog ožujka 1989. iznio u svom intervjuu u Fokusu?
Iz današnje perspektive shvaćam da sam još 1995. imao razloga za ovo pitanje, ali tada to nisam doživio kao skepsu, nego kao mladenačko razočarenje. Naime, pokojni Luburović i ja, prilikom jednog susreta s Ivanom Aralicom u Zadru nedugo nakon oslobodilačke akcije Oluja, iznijeli smo mu želju da nas najavi i preporuči Tuđmanu za prijam. Osim intervjua koji smo željeli obaviti s njim, Aralici smo otkrili i namjeru da bismo tom prigodom predsjedniku darovali lijepo uokvirenu, već pomalo požutjelu novinsku stranicu Fokusa s njegovim prvim intervjuom iz 1989. godine. Smatrali smo to primjerenom gestom, uvjereni da se Tuđman zasigurno sjeća intervjua kojim je prekinuo šutnju kao i panegiričkog pisma koje nam je poslao nakon što je objavljen. Aralica nam je obećao pomoći, ali nikada nismo dobili povratnu informaciju niti nas je Tuđman primio. Iako je te 1995. prošlo samo šest godina od intervjua, bilo je to razdoblje „zgusnute povijesti“ – od osamostaljenja države, preko iscrpljujućeg rata do konačnog oslobođenja zemlje od srpske okupacije. Zato nismo ništa zamjerili ni Tuđmanu ni Aralici, bili smo tek mladenački razočarani, ali i svjesni da je njegov prvi intervju ostao važan samo po tome što je prvi, ali da je njegov sadržaj izgubio smisao u radikalno izmijenjenoj hrvatskoj stvarnosti. Tuđman iz kolovoza 1995. imao je malo ili nimalo veze s Tuđmanom iz ožujka 1989. kada je u Fokusu eksplicitno tvrdio da HDZ nema namjeru djelovati kao politička stranka, nego kao sekcija unutar Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH). Takav stav kojega se, iz taktičkih razloga ili možda iz iskrenog uvjerenja, Tuđman držao 1989. godine, u devedesetima bi predstavljao prvorazrednu političku blasfemiju.
Djelovanje kroz SSRN
„Mi želimo demokratskim putem djelovati kroz SSRN. No, državni organi nastoje, pokušavaju preobraziti SSRN u organizaciju svoje proširene vlasti i kroz nju oni tumače neku svoju demokraciju, kakvu oni vide. Upravo zbog toga neke stranke u Sloveniji žele samostalno djelovati. Mi baš to nismo željeli. Želimo i djelovat ćemo kroz SSRN“ – bio je odlučan u intervjuu iz ožujka 1989. Franjo Tuđman, distancirajući se od Slovenaca koji su već tada zagovarali klasičan višestranački sustav po uzoru na zemlje kapitalističkog zapada.
Tuđman je početkom 1989. javno zagovarao socijalistički demokratski pluralizam. Je li to bilo iz pragmatičnih razloga jer se bojao da bi zahtjevi za radikalnim rušenjem poretka u tom trenutku ugrozili hrvatske političke interese? Kakogod, on je vidio HDZ kao dio Socijalističkog saveza, naravno, pod uvjetom da SSRN uistinu bude narodna platforma, a ne transmisija Saveza komunista.
„U duhu ustava stoji da Socijalistički savez treba biti otvorena pučka fronta oslobođena ideologijskog tutorstva i organizacijsko-transmisijskog djelovanja Saveza komunista, a što je naposljetku i zapisano u prednacrtu programske osnove HDZ-a“, kazao je Tuđman u Fokusu, te nastavio: „Socijalistički savez kao takav, dakle, treba biti nezavisan, nosilac pravih progresivnih struja, onaj kroz koji će se čuti glas naroda. Socijalistički savez valja transformirati u demokratsku tribinu različitih struja i idejnih stremljenja. On je zamišljen kao široka organizacija naroda kroz koji bi masovno ljudi iz svih kategorija društva, različite naobrazbe, mogli posve slobodno iznositi svoje mišljenje. …Ovo je čak najbolji, najlakši put u socijalizmu, do demokracije i pluralizma doći kroz SSRN. On nikako ne smije, kao što se nažalost prikazuje i objašnjava, biti dopuna Savezu komunista … Kroz takav SSRN, apsolutno sam siguran, može djelovati i HDZ“.
NDH i ubojstvo Radića
Osim tvrdnje da HDZ može, pa čak i treba djelovati kroz SSRN, druga nosiva teza Tuđmanova intervjua u Fokusu glasi da je „Titova, avnojska Jugoslavija jedina moguća državna tvorevina koja jamči ravnopravnost suživota naših naroda“. Prema Tuđmanu, takvu Jugoslaviju uništavaju oni koji vrijeđaju težnje hrvatskog naroda za punom ravnopravnošću. Štoviše, on kaže da su te uvrede „napad na tekovinu revolucije o nacionalnom izjednačavanju i samim tim napad na Ustav iz 1974. koji je u tom pogledu najdalje otišao“. NDH ocjenjuje kao kulminaciju svih devijacija koje su posljedica ubojstva Stjepana Radića u Beogradu što je za posljedicu imalo pojavu ustaštva, atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu i u konačnici stvaranje NDH.
„A s uvredama se i dalje nastavlja. Jesu li ti koji vrijeđaju svjesni da ponavljaju stare tragične greške iz prošlosti? Oni tim uvredama, svjesno ili nesvjesno, potkopavaju i temelje Titove, avnojske Jugoslavije“, poručuje Tuđman u Fokusu 1989., uspoređujući stvaranje i pojavu HDZ-a na političkoj sceni sa stvaranjem Jugoslavenske demokratske inicijative koja je okupljala predstavnike iz cijele Jugoslavije u Zagrebu 1922. Zato zaključuje kako „pojava demokracije u Hrvatskoj, a s njome i HDZ-a nije ništa novo, revolucionarno, već je ono protkano u duhu hrvatskog i drugih naroda i njihovih stremljenja k istinskoj demokraciji“.
Na pitanje je li sadržaj prvog Tuđmanova intervjua odredio sudbinu njegova oficijelnog prešućivanja ili je to puka posljedica slučajnosti, ne može se dati nedvojbeni odgovor. Ali kako god on glasio – ostaje činjenica da je to njegov prvi tiskani intervju u Hrvatskoj. A činjenice ne prestaju postojati koliko god ih ignorirali.
President FranjoTudman ponos hrvata vjecno on je snam zauvjek a srboslavci neke cvile kao ranjeni vukovi