Zabranjuju se dizelaši i benzinci, a evo zašto će Hrvati u budućnosti još teže do novog automobila

Europski parlament izglasao je zabranu prodaje novih automobila na dizel i benzin od 2035.

Što to znači za Hrvatsku? Koje sve novine očekuju hrvatske vozače te u kojoj ćemo im se mjeri morati prilagoditi, razgovarali smo sa Sandrom Mikulčić, urednicom Večernjakova magazina AutoStyle.

 
Kao članica Europske unije, morat ćemo se prilagoditi. Nećemo imati izbora jer automobilska se industrija već pod prijetnjom visokih kazni za svaki suvišni gram ugljikova dioksida prebacuje na hibridne i električne automobile. Od 2035. više se u Europi neće prodavati benzinci i dizelaši. Premalo smo tržište i, realno, nitko nas ništa ne pita. Proizvođači ne mogu i ne žele plaćati visoke kazne, pa već proizvode hibride i električne automobile. Domaći uvoznici nemaju mogućnost naručivanja posebnih verzija automobila za našu zemlju. Ne postoje posebne verzije za siromašnije države. Hrvatsku se gleda jednako kao na puno bogatiju Norvešku, u kojoj je već sad više od 66 posto novih automobila električno. 
 
Je li prerano očekivati da od 2035. više neće biti novih benzinaca i dizelaša?

Svakako je prerano. Toga je svjesna i autoindustrija. Njemački proizvođači pokušali su lobirati za pomicanje tog roka, ali nisu uspjeli. Nije uvažen njihov argument da do 2035. infrastruktura neće biti razvijena, da neće biti dovoljno punionica i da cijene električnih automobila neće pasti dovoljno da bi većini bili dostupni.
 
Može li si prosječan Hrvat priuštiti novi automobil, posebno novi električni automobil?

Teško. Hrvatski vozači su među onima za koje je najmanja šansa da će posjedovati novi automobil – u protekle dvije godine kupili smo samo 19,28 novih vozila na 1000 stanovnika. To znači da je samo 7,09 posto automobila na našim cestama mlađe od dvije godine. Od nas su gori samo Rumunji, Turci, Latvijci, Estonci, Makedonci i Mađari. Automobili u Hrvatskoj stari su i neispravni, loše su održavani. Kad se prosječan Hrvat i odluči na kupnju novog automobila, u većini slučajeva radi se samo o novijem autu od onoga koji već posjeduje.
 
Kad bismo uz poticaje uspjeli kupiti više električnih automobila, bi li to riješilo problem? Možda kad bi poticaji bili veći?

Poticaji nikako ne bi trebali biti veći, ionako su među najvećima u Europi. Kupnja električnog automobila subvencionira se u iznosu do 70.000 kuna, odnosno do 40 posto vrijednosti vozila, ali električni su automobili većinom snažniji i bolje opremljeni, pa u skladu s tim i koštaju više, tako da se često i iskoristi taj najveći iznos poticaja. Da sad nekim čudom u Hrvatsku stigne velik broj električnih automobila, problem ne bi bio riješen, jer nam nedostaje infrastruktura.

Električni automobili u osnovi nisu loša ideja, uz uvjet da ih vozači imaju gdje puniti i da ta električna energija dolazi iz obnovljivih izvora. Ali, u većini slučajeva struja ne dolazi iz obnovljivih izvora pa ekološka priča pada u vodu. Također, tek manji broj naših vozača ima novca za električni auto i vlastitu kuću s mjestom za punjenje tog auta po jeftinijoj tarifi. Statistički, u Hrvatskoj je više građana koji stanuju u kućama nego onih koji su u stanovima, no to je statistika…

Realno, mnogi dijelovi Hrvatske u kojima prevladavaju kuće su siromašniji i tamošnji stanovnici nemaju ni za kakav novi automobil, pogotovo nemaju za skuplji električni auto. Dosad kupljeni električni automobili većinom su došli u gradove, gdje većina stanovništva ipak živi u stambenim zgradama. Za sve njih nema dovoljno punionica, iako ih ima mnogo više nego prije nekoliko godina. Pogotovo ih nema puno koje su još ostale slobodne za punjenje bez naplate, a na njima je često velika gužva.
 
S kakvom bismo se situacijom mogli suočiti?

S onom kakvom se već suočavamo, samo u puno većim razmjerima. Unosimo islužene automobile iz bogatijih europskih zemalja. Ti su automobili upitne ispravnosti, a ni naši ih vozači dalje ne održavaju uzorno jer najčešće nemaju novca za to.
 
Usred svega toga, aktualna je rasprava o tome trebaju li i hoće li liječnici morati policiji prijavljivati zdravstveno stanje svojih pacijenata.

Temelj prijedloga izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama je zdrav – nitko ne spori da čovjek koji se nije potpuno oporavio od moždanog udara ili onaj ovisan o opijatima ne bi trebao voziti. No, preširoko je to područje i činjenica je da se taj teret ne bi trebao svaliti liječnicima na leđa i činjenica je da ovako kako je postavljen prijedlog ostavlja puno prostora za manipulacije.
 
Dakle, zaista bi se i moglo dogoditi da liječnici u strahu od kazni preširoko prijavljuju svoje pacijente i da pacijenti počnu izbjegavati preglede iz straha od gubitka vozačke dozvole?
 
Da, i ne samo to. Mogle bi uslijediti tužbe vozača koji izgube dozvolu iako su sposobni za vožnju, onih koji zbog toga ostanu bez posla, ali mogao bi se povećati i broj vozača koji će voziti dok im je vožnja zabranjena jer neće imati drugog izbora.
 
Je li zdravstveno stanje vozača među češćim uzrocima prometnih nezgoda?

Ne. To su prebrza vožnja, alkohol, sve češće mobitel i, naravno, tehnički neispravna vozila. Gotovo svako četvrto vozilo u Hrvatskoj je tehnički neispravno. Po podacima Centra za vozila Hrvatske, prosječno vozilo u Hrvatskoj lani je bilo staro čak 14,34 godine. I dalje je oko 70 posto našeg voznog parka starije od deset godina. To je poražavajuće. Na tome treba raditi, i na prometnoj edukaciji, a ne liječnike pretvarati u špijune i stigmatizirati vozače koji sa svojim dijagnozama uz redovnu terapiju normalno žive i rade. Zašto se u škole ne uvede prometna kultura barem kao izborni predmet? Mladi nemaju od koga naučiti ni osnovne stvari. Roditelji ne poznaju prometna pravila i ne pridržavaju ih se, pa tu naviku ne mogu prenijeti ni svojoj djeci. Prometna kultura nam je nužna.
 
Zašto se ne uvede u škole? 

Zato što nema interesa za to u nadležnom ministarstvu. Iz MUP-a su to više puta predlagali, no odgovor je uvijek isti – nema prostora u ionako preopterećenoj satnici. Onda bi trebalo mijenjati ukupnu satnicu. Prometna nam je kultura jednako loša kao i vozni park i u te dvije stavke treba tražiti uzroke prometnih nesreća. To treba mijenjati. I to možemo mijenjati, neovisno o Europi.