Nakon službenog završetka rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, kolokvijalno nazvanog Haaški sud, koji će biti obilježen na ceremoniji krajem prosinca, sve su oči uprte u Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT) koji će, očekuje se, dovršiti započeti posao: baviti se preispitivanjem pravomoćnih presuda, nadzorom nad izvršenjem kazni ili zaštitom svjedoka.
Predsjednik suda je američki sudac Theodor Meron, a glavni tužitelj Serge Brammertz.
Zvali su ga Ledeni
Premda se proteklih dana s haaške adrese moglo čuti kako se ne sudi državama i narodima već pojedincima, mnoge su optužnice zahvaljujući formulaciji o udruženom zločinačkom pothvatu pokazale upravo suprotno, što je Hrvatska osjetila nakon pravomoćne presude šestorici, pritom ostavljajući Srbiju bez ikakve odgovornosti za agresiju na BiH, kao i na Hrvatsku. Osim slučajeva Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Vojislava Šešelja koje još očekuju žalbeni postupci, ponovljeno suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju, šefovima Resora državne bezbednosti Srbije (SDB) tijekom ratnih godina, posljednja su šansa da se sudski utvrdi izravna povezanost dvojice stupova moći iz vremena Miloševićeva režima i službenog Beograda s etnički motiviranim ratnim zločinima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Jovica Stanišić, šutljivi Crnogorac s nadimkom Ledeni, bio je prvi čovjek SDB-a od 1991. do 1998., u vrijeme kada je služba naoružavala i izdavala zapovjedi srbijanskim paravojnim formacijama Crvenim beretkama, Arkanovim Tigrovima i Škorpionima. Sudjelovao je u dolasku Miloševića na vlast, kao važni kotačić u antibirokratskoj revoluciji, kasnije sastavljao opoziciju prema Slobinoj želji, a u prvim godinama rata predvodio je specijalne operacije. Među njima je i relacija s tzv. SAO Krajinom i Milanom Martićem: višestruko je posjećivao Knin, poticao pobunu i dijelio oružje.
Njegova desna, operativna ruka bio je Franko Simatović zvan Frenki, porijeklom Hrvat iz Konavala, koji se osobno angažirao u formiranju i naoružavanju srbijanskih paravojnih formacija, ali i postrojbi za posebne zadatke, poput zloglasne Jedinice na čelu s Miloradom Lukovićem Legijom, pa na terenu nadgledao i koordinirao njihov rad prenoseći naloge iz Beograda.
Vlasti Srbije uhitile su Stanišića i Simatovića tijekom akcije “Sablja” nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića 12. ožujka 2003. godine. Simatović je izručen Haagu 30. svibnja, a Stanišić 11. lipnja iste godine. U prvom pojavljivanju pred sudskim vijećem obojica su zanijekala krivnju.
Haaška optužnica tereti ih za formiranje, pomaganje i vođenje tajne policijske i paravojne postrojbe na području Hrvatske i BiH te za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
No uz dvojicu obavještajaca, optužnica navodi da su sudionici zločinačkog pothvata, na čijem je čelu bio Slobodan Milošević, bili brojni pripadnici političkog, vojnog i obavještajnog vrha Srbije tijekom ratnih godina.
Suđenje je počelo 2009., no prvostupanjska presuda izrečena 2013., odlukom sudskog vijeća pod predsjedanjem Alphonsa Orieja, bila je oslobađajuća. Tom je prigodom vijeće ustvrdilo da su njih dvojica osnivala te financijski i logistički podupirala srbijanske paravojne postrojbe tijekom agresije na RH i BiH, ali tijekom suđenja nije potvrđeno da im je jedina namjera bila počinjenje zločina nad Hrvatima i Bošnjacima. Tandem obavještajaca pušten je na slobodu.
Stanišić u depresiji
Zapravo, više puta prije i tijekom procesa Tribunal je Stanišića i Simatovića, obojicu u kasnim šezdesetim godinama, slao kući u Srbiju. Pritom je Stanišić češće izbivao iz sudnice zbog probavnih smetnji i depresije, koju su utvrdili i beogradski i haaški liječnici. A onda je uslijedio obrat.
Naime, prvi put tijekom postojanja Tribunala Žalbeno je vijeće krajem 2015. naredilo ponovno suđenje, koje je počelo u lipnju ove godine upravo pred Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove (MICT).
Presuda tandemu Miloševićevih obavještajaca očekuje se krajem iduće godine, a ruku pod ruku s njom ide i nada žrtava dvaju naroda da će obuhvatiti i krivnju srbijanskog političkog i vojnog vrha za udruženi zločinački pothvat. Najkraće rečeno, približiti haašku pravdu istini o arhitektima zločina na Balkanu gdje Srbija službeno nikada nije ratovala.
Presude u Hagu su napisane uz pomoć i same Hrvatske. Jer, kako je moguće da za Škabrnju nije odgovarao nitko. Na stotine stratišta po HR, a evo doznajemo sada i u Bosni nije osuđen ni jedan Bošnjak za zločine nad Hrvatima. Hoćete reći da je za to kriv Hag?