Prošlo je dvije godine od prvog zagrebačkog potresa. A Zagreb još uvijek ni izdaleka nije zaliječio svoje rane, nego je u međuvremenu dobio i nove. Lani se, zbog fizičkog odlaska dugogodišnjeg gradonačelnika Milana Bandića, promijenila i gradska vlast. Ali se nastavilo sa starim i lošim politikama te projektima koji grad i dalje vode prema bankrotu. Problem oko smeća dodatno je zaoštren, velikih infrastrukturnih projekata nema, urušavaju se ceste i mostovi, pucaju vodovodne i kanalizacijske cijevi, sve je manje tramvaja i autobusa u prometu, cijene komunalnih usluga bujaju i nitko ih i ne pokušava ograničiti...
U gradu i dalje caruju građevinski poduzetnici kojima su potresi (uz zagrebački potres gradu je jako naštetio i onaj banijski) došli kao izmišljeni. Puno je stanovnika najstarijeg dijela grada bilo prisiljeno prodavati svoje uništene nekretnine po nižim cijenama. A njihove su nekretnine kupili oni koji već desetljećima surovo ruše drveće i zagrebačke vrtove (primjerice po Trešnjevci) te nemaštovito betoniraju grad. Cijeli Zagreb danas se pretvara u Horvatinčićev Cvjetni trg. Građevinskoj mašineriji nitko se ne usuđuje narediti da se za svako srušeno moraju posaditi dva drveta. Da ispred svojih zgrada ostave mjesta za zelenu površinu. Da se pobrinu za veći broj parkirališnih mjesta. Da ne mogu na mjestima gdje su stajale jednokatnice ili dvokatnice graditi ružne zgrade s pet, šest katova. Biciklističke staze u gradu i dalje su pusta simbolika, iako nam je gradonačelnik deklarirani pobornik biciklizma. O novim pješačkim zonama nitko i ne razmišlja.
Konačno je otvorena žičara, ali nitko nije shvatio da za tako veliki kapacitet koji ta žičara ima, u njezinoj okolini ima apsolutno premalo parkirališnih mjesta. Tako je grad dobio novi prometni problem koji se ne može riješiti ograničenim kapacitetom javnog prijevoza. O gradskoj željeznici još uvijek se samo mašta. Kadroviranje u gradu i dalje je igra mačke i miša. Prolaze samo podobni i one koje je ovjerila vladajuća aktivistička konstelacija. Javni natječaji su puka formalnost, baš kao i u Bandićevo vrijeme, ali čak je i Bandić imao bolja kadrovska rješenja od ovih koje nude sadašnji vlastodršci. Grad živi u gospodarskoj apatiji. Ne razvija svoje mogućnosti, nego samo krpa kraj s krajem. Vizija nikakvih nema, vizionara još i manje. Iz Fonda solidarnosti Europske unije nude se milijuni kuna za onu tzv. prvu pomoć brojnim stradalim objektima kulturne baštine na području grada, a na nekim se ugovorima o toj pomoći već odavno osušila tinta njihovih potpisnika, ali je konkretno učinjeno jako malo... Istina, ima i dobrih primjera, kao što je to, primjerice, obnova kaptolske osnovne škole Miroslava Krleže. Ali takvih primjera ima premalo.
Grad Zagreb sigurno ima puno veće potencijale i mogućnosti pa nije jasno zašto ih se bolje ne iskoristi? Zašto nova gradska vlast nije u svoje akcije obnove uključila veći krug nezavisnih stručnjaka izvan interesnih grupa, kako bi Zagreb nakon potresa dobio šansu za novi početak, kakvu je dobio nakon onog davnašnjeg potresa iz vremena Austro-ugarske? Zašto javnost ima dojam da se gradonačelnik zatvorio u kulu bjelokosnu u kojoj se bavi sam sobom umjesto da osluškuje kritičke glasove i nudi izlaze iz svakodnevnih kriznih situacija? Zašto se šuti o problemima s konzervatorima, koji postoje u planiranju obnove gotovo svakog potresom stradalog objekta koji je pod nužnom i opravdanom zaštitom države? Ako ih imaju čak i oni koji su zaduženi za obnovu zagrebačke katedrale, kakve li samo probleme imaju oni koji se brinu za obnovu objekata koji su nižerangirani od teško stradale prvostolnice? I je li se konzervatorska struka jasno odredila prema obnovi stradalih kulturnih objekata?Je li tu svima sve jasno, s obzirom na to da grad Zagreb ima svoj autonomni konzervatorski ured na koji središnja vlast i nema preveliki utjecaj?
Pitanja je jako puno, a odgovora nema, baš kao ni javnih rasprava. Ali se u javnost i dalje stalno papagajski puštaju propagandistički baloni o milijunskim europskim sredstvima kojima će se obnoviti i Zagreb i sva druga potresom stradala područja. Ali kada? Pa prošlo je dvije godine od 22. ožujka 2020. godine, a tek je sad srušena ona zlokobna kuća u Petrinjskoj ulici, koja je jedan od simbola zagrebačkog potresa. Pa ljudi moji, je li to moguće, zapitao bi se nekad davno jedan omiljeni sportski komentator. Nažalost moguće je. I to u zemlji u kojoj se vlast bez obzira na predznak skriva i od javnosti i od pitanja i od struke. U zemlji u kojoj ministar može postati bilo tko, a gradonačelnik njezina najvećeg grada pretvorio se u Godota.