Deveti studena 1880. biti će u povijesti grada Zagreba  crnini slovi upisan.  U 7 sati i 35 časova zbio se užasan potres i trajao do 30 sekundi, a bio mu je pravac od sjevero-zapada na jugo-istok. Kao što je danas vrieme žalostno, tako se je i nad gradom Zagrebom žalost nadvila. Sitna kiša, što s neba sipi,mislio bi da su suze; da samo nebo plače, pisao je list Obzor 9. studenog 1880. 

U 7 sati, 33 minute i 50 sekundi, Zagreb je zatresao potres od 8 stupnjeva Mercallijeve ljestvice, odnosno 6,3 stupnja po Richteru, s epicentrom na području Medvednice. Poginulo je dvoje ljudi, litograf Stanić na kojega se srušio dimnjak kuće u Kačićevoj, dok je dijete koje je držao u naručju prošlo bez ogrebotina i bankovni službenik Lavoslav Smetana, a 29 ih je teško ozlijeđeno. U prva 24 sata nakon potresa na zagrebačkom je Glavnom kolodvoru izdano 3800 putničkih karata. Oštećeno je 1758 kuća, crkvi i javnih zgrada.

Stara zagrebačka katedrala pretrpjela je tolike štete da je bila potrebna temeljita obnova. Potres je srušio svodove u katedrali, zdrobio oltare, probio pod i oštetio zvonik. Obnova je trajala do 1906. pod vodstvom graditelja Hermanna Bolléa iz Kölna. Slično je bilo i s crkvom sv. Franje na Kaptolu i s crkvom Majke Božje Remetske koja je bila blizu epicentra potresa pa je iznimno jako stradala. Arkade na zagrebačkom Mirogoju, koje su se u to vrijeme tek počele graditi, gotovo uopće nisu bile oštećene što je predstavljalo svojevrstan dokaz kvalitete rada njihova arhitekta Hermana Bolléa.

 Car Franjo Josip donirao je tom prilikom 20.000 forinti, no to je bilo dovoljno tek za obnovu nekoliko kuća. Novčana pomoć unesrećenim stizala je iz cijele Europe. Najveći dio prilog uplaćen je na području Austro-Ugarske, no Mnogo više sredstava skupili su, recimo, dragovoljnim prilozima ili nekim humanitarnim akcijama stanovnici i institucije Krakova, Lavova i Sofije, kao pomoć "slavenskoj braći". Sredstva su skupljena i u Kopenhagenu, Istanbulu, Cardiffu, Londonu, Parizu, Bernu, Sofiji, Aleksandriji, a pomoć je poslao i papa Lav XIII.

Politički vrh reagirao je brzo. Hrvatski ban Ladislav Pejačević, instaliran nekoliko mjeseci prije, zabrinuto se uputio u Gradsku upravu i državne inženjere stavio gradu na raspolaganje. Herman Bollé vodi restauraciju zagrebačke katedrale i novogradnju na Kaptolu, što je podarilo gradu zapravo novu stolnu crkvu i sasvim novi identitet. Sam Bollé velikim dijelom je sudjelovao u projektiranju obnove diljem Zagreba. Potporu je našao prvenstveno u mladom i ambicioznom intelektualcu, Izidoru Kršnjavom, a preko njega neko vrijeme kod Račkog i Strossmayera. No, kao što je Khuen-Héderváry ostao zapamćen kao zloglasni ban, tako su i Kršnjavi i Bollé dugo vremena kritizirani kao rušitelji starog Zagreba. Stoga će zagrebački flâneur Nikola Polić prvim graditeljem »novog Zagreba« proglasiti Augusta Šenou. On je kao gradski senator odlučio neumorno i nezaustavno pomagati uoči zime građanima na terenu, prilikom čega se sam prehladio, dobio upalu zglobova, od koje je neko vrijeme bolovao te u prosincu 1881. preminuo.

“Nikad ne vidjeh užasnije slike, nikad ne oćutih dublje žalost. Moj lijepi, dragi Zagreb. Ništa više iz tebe!”, pisao je devastirani gradski senator August Šenoa. Sa susjedom i prijateljem Rupertom Melkusom stao je Šenoa obilaziti razrušene tavane, zatrpane podrume i oštećene oltare. Njihov zadatak bio je obići tvornice, javne zavode i crkve, dok je druga ekipa, inženjer Milan Lenuci i vijećnik Adolf Hudovski, prvo obilazila gradski vodovod. Kad god se stiglo, ulazilo se i u stambene kuće, da se unesrećenim ljudima uruči neka statička presuda.

“Krenusmo obojica da vidimo šta je. U prvi mah nismo govorili ništa. Po ulicama prolazi uzjareno ljudstvo”, zabilježio je Šenoa o obilasku s Melkusom. “Hodasmo omamljeni, blijedi, vrućica nas tresla, živci da će nam popucati, hodasmo po svetom tlu našega zavičaja poniknute glave”. Na pregledane kuće postavljali su nabrzinu ispisane natpise, može se koristiti ili ne može se koristiti. Rupert Melkus, sjećate ga se iz prošloig teksta, onaj koji je projektirao vodovod i bio je porvi susjed Augusta Šenoe, a za potresa bit će glavni inžinjer obnove, otkrio je nedavno Telegram. 

Kao crvi radili su, doslovno, odmah, i još dok se zemlja ispod grada tresla, počela je obnova.  U dvadeset i četiri sata nakon glavnog udara, do narednog jutra, gradske službe počistile su ulice, kako u nedavnom radu bilježi povjesničar Dragan Damjanović, a počistile su ih toliko uvjerljivo i efikasno, da traga potresu nije bilo. “Čovjek bi, sudeći po vanjskomu licu grada, jedva vjerovao, da je zlo bilo tako veliko”, javljala je dnevna štampa, čiji bi izvjestitelji vjerojatno bili zbunjeni.

U narednih nekoliko dana srušene su najopasnije zgrade, njih trinaest: kuća na uglu Trga bana Jelačića i Praške, recimo, zgrada na sjevernoj strani Trga i kuća u Vlaškoj ulici 2. Urgentne sanacije obavljene su na nizu zgrada i kuća, recimo četiri komada u Ilici, jedna u Visokoj 15 i jedna u Masarykovoj.

Započeti su pregovori s mađarskom vladom o zajmovima za obnovu; raspisani su međunarodni pozivi za građevinske radnike i obrtnike; stambene su kuće temeljito pregledavane, nekoliko puta; skupljaju se donacije iz inozemstva. Stižu tisuće radnika i bacaju se na posao. Na uglu Trga i Praške, recimo, počelo se graditi toliko brzo, da je nova palača, po nacrtima Janka Jambrišaka, bila gotova u manje od godinu dana. U manje od godinu dana, srušena je jedna razrušena kuća na Jelačić placu i podignuta nova,

Osigurane su donacije, beskamatni krediti i krediti s povoljnom kamatom, a ulagači u nove zgrade oslobođeni su plaćanja poreza idućih 16 godina. Čete građevinskih inženjera, početkom studenog poslane iz Beča u Zagreb da pomažu u obnovi, nazad u Beču bile su do Božića – iste godine.

U mjesec dana sanirane su sve javne zgrade, škole i zavodi; većina stambenih objekata dovedena je u uporabno stanje; za mjesec dana, piše Damjanović, nastavljeni su radovi započeti prije njega, recimo sadnja kestena u današnjoj Hebrangovoj i uređenje Vrazovog šetališta; pet mjeseci kasnije gradi se ulica do ondašnjeg kolodvora, dugački Prilaz.

U deset godina u gradu Zagrebu izgradit će se 700 novih zgrada, devedeset posto iz privatnih investicija; proširuje se vodovod i priprema se kanalizacija; obnavljaju se stari kompleksi i planiraju novi; definira se Zelena potkova. U tom periodu, recimo, izgrađena je i palača Gavella, Muzej za umjetnost i obrt i Kemijski laboratorij na Strossmayerovom trgu. U sjeni suradnika i suvremenika, Milana Lenucija i Hermana Bolléa, Rupert Melkus umrijet će iznenada, u 59. godini života, nekoliko tjedana dana nakon desete godišnjice Velikog potresa.

Usprkos velikim štetama sanacija većine građevina u Zagrebu dovršena je prije Božića 1880. godine. Iznimku su predstavljale crkve i pojedine javne građevine koje će se obnavljati kroz narednih nekoliko godina.

Dvije i pol godine od potresa 22. ožujka 2020. usporedbe radi, obnova Zagreba još gotovo i da nije počela, a osim nekoliko crkvi i škola, malo je tog a obnovljeno.