Zagrepčani su na ulicama u zanosu skandirali: 'Marš, marš - Beograd je naš!'

S ranjenicima su stigla i svjedočanstva o žestokim okršajima te o otporu koji je pružalo lokalno stanovništvo. Zastrašujuće su djelovale vijesti o srpskim ženama i dječacima koji su s prozora svojih kuća i iz zasjeda pucali na austrougarske vojnike svjesno žrtvujući život za obranu svoje zemlje. Uštogljene austrougarske vojne akademije svoje polaznike nisu pripremale na suočavanje s takvom vrstom protivnika. Puška skrivena ispod ženskih skuta u glavama nacifranih časnika mogla je biti samo predmet sprdnje i nije mogla biti spojiva s viteškim poimanjem vojne doktrine. No i ranjenici pali od ženske ruke počeli su pristizati u bolničkim kompozicijama, koje su sa Srpskoga bojišta sve češće stizale na zagrebački kolodvor. Tramvajima su ranjenici prevoženi do zagrebačkih bolnica, u kojima je mjesta počelo manjkati već na početku rata, za koji tada nitko nije ni slutio da će potrajati dulje od Božića te nesretne 1914. godine.

Tragedija koju je češki 8. zbor doživio u Bitki na Ceru onemogućila je uspjehe hrvatskih domobrana i osudila kažnjeničku ekspediciju na povlačenje. Možda i više od grčevitog otpora srpskih snaga, neuspjehu su kumovale loše prometnice, zbog kojih je austrougarska logistika muku mučila po gorskim predjelima Srbije, a uz oskudnu dopremu hrane i streljiva nije se ni moglo činiti čuda. Nije bilo druge nego otvorene mete. One sretnike koji su prešli na srpsku stranu čekala je mukotrpna borba prsa o prsa s protivnikom kojega je trebalo u konačnici i bajunetama istjerati iz dobro ukopanih i utvrđenih položaja. Tek nakon osiguranja položaja na srpskoj obali moglo se pristupiti postavljanju pontonskih mostova, preko kojih su mogli doći pojačanje, streljivo i živežne namirnice.

U pismu koje je sa Srpskog bojišta uputio kući mladi zagrebački domobran opisuje nedaće s kojima se morao nositi, ali ga one ipak nisu uspjele pokolebati: “Rame mi je crno od pucanja, kako puška uviek udara. Sa svojim revolverom ne mogu da se uspiešno branim, pa moram da uzmem pušku, koju tako volim. Pomisli, kako nam je. Kiša nas dere skoro uviek, a dan i noć pod vedrim nebom. Brijao se nisam, odkako sam otišao iz Zagreba, a cipele u obće nisam svukao. Čovjek se priuči na taj život i otvrdne kao kamen. Hrvati nisu kukavice; Hrvati su stvoreni za rat. Kad nebrojene hiljade taneta zazuje, kad granate i šrapneli neprijateljski uzmu glavnu rieč, tad Hrvati jurnu poput lavova i za čas vidiš, kako se sa zahrdjalih bajuneta ciedi ona huljska srpska krv.”

Porazom Srba u Bitki na Mačkovu kamenu planinski vrhovi nad Drinom bili su u domobranskim rukama, a put u srce Srbije bio je otvoren. Rasulo koje je zavladalo na srpskoj strani činilo se više kao bezglavi bijeg nego kao povlačenje vojske. Srpske snage u rasulu bježe iza Kolubare, a Valjevo i Obrenovac uskoro padaju u ruke austrougarskih snaga. Iako Potiorek u tome trenutku izvještava da neće stati s progonom potučenoga protivnika do njegova uništenja, slaba logistika i zamor snaga učinili su svoje, a Kolubara je postala razdjelnicom dviju iscrpljenih strana. Daleko iza leđa srpskih snaga ostala je i srpska prijestolnica, u koju je prva ušla 104. pučko-ustaška pješačka brigada. Izvješća su zabilježila i ime prvoga vojnika koji je stupio na beogradsko tlo: bio je to poručnik Leopold Hirt, rođeni Vukovarac.

Za Hrvate je to bio posebno svečan trenutak, utoliko svečaniji što je upravo hrvatska postrojba, baš na godišnjicu stupanja cara Franje Josipa na prijestolje, prva ušla u prijestolnicu one zemlje za koju se vjerovalo da je kriva za početak rata. Na beogradskoj utvrdi Kalemegdan zavijorio se austrijski dvoglavi orao, a u znak zahvale hrvatskim postrojbama, na zgradi srpske vlade, pokraj crno-žute zastave, vijorila se hrvatska trobojnica. Stavljanje srpske prijestolnice pod kontrolu hrvatskoga oružništva i postavljanje podmaršala Stjepana Sarkotića na mjesto guvernera okupiranih srpskih područja, Beč kao da je želio odati priznanje Hrvatima. Barem se takav dojam mogao iščitati iz redaka hrvatskih novina koje su zanosno slavile pad Beograda. Svečano su odzvanjala crkvena zvona i katoličkih i pravoslavnih crkava diljem hrvatskih gradova, obavijenih u svečano izvješene trobojnice. Bio je to događaj od nacionalno-integracijske važnosti, koji je u veselju simbolički okupio Hrvate iz svih hrvatskih zemalja. Slavlje je najdulje potrajalo u Osijeku, u kojem se pad Beograda slavio čak dva dana, a Zagrepčane, koji su na ulicama u zanosu skandirali: „Marš, marš – Beograd je naš!”, nije omela ni jaka kiša koja se toga dana sručila nad gradom.

Rodoljubne pjesme popraćene zvukovima vojne glazbe dopirale su iz svih hrvatskih krajeva. No veselje ipak nije dugo potrajalo. Zahvaljujući generalu Živojinu Mišiću, srpska je vojska nakon povlačenja iza Kolubare uspjela ponovno uspostaviti zapovjedni lanac, odmoriti se i organizirati te prijeći u grčeviti protunapad. Bitkom na Kolubari već proslavljena pobjeda pretvorila se u poraz. Iscrpljenost postrojbi i manjkavost logistike zbog neprohodnog terena došli su na naplatu. Nakon što su propali pokušaji održavanja položaja, austrougarske snage već su 15. prosinca bile prisiljene na napuštanje Beograda i povlačenje preko Save i Drine.

Premda je neuspjeh austrougarskih snaga u Srbiji 1914. neupitan, općenito gledano, Srbija je pretrpjela puno teži gubitak jer se radilo o manjoj vojsci. Šteta nanesena srpskoj vojsci bila je tolika da ona više nije bila opasnost za austrougarski teritorij. Zbog toga je Austro-Ugarska s Balkanskoga bojišta mogla povući dio svojih postrojbi, što se pokazalo kao sretna okolnost nakon ulaska Italije u rat u travnju 1915. godine. Ali ugled austrougarske vojske bio je narušen, a to je značilo i kraj Potiorekove karijere. Dana 24. prosinca 1914. obznanjena je vijest o smjeni Oskara Potioreka i postavljanju podmaršala Stjepana Sarkotića na njegovo mjesto. Osim Potiorekove, neuspjehom u Srbiji završila je i karijera generala Liboriusa von Franka, zapovjednika 5. vojske.

Ma koliko ta ratna epizoda bila neugodna, Srpsko je bojište ulaskom Rusije u rat izgubilo na važnosti, jer se znalo da se rješenje rata treba tražiti u ruskim poljanama, a ne u srpskim gorama. Iskustvo stečeno u borbama u Srbiji hrvatski domobrani znat će iskoristiti protiv puno jače i brojnije ruske vojske. Nakon svršene epizode u Srbiji hrvatski 13. zbor odlazi u nove izazove, kojima će s mukom odolijevati u uvjetima polarne zime koja se nadvila nad bojištem u Karpatima u siječnju 1915. godine. Tamo im je “Ruski medvjed”, kako su tada znali nazivati rusku silu, pripremio krvav doček.