Hrvati su se u Prvome svjetskom ratu iskazali na bojištima od Srbije, Rusije pa do Italije. Na svim tim bojištima Monarhija je bila obranjena, a protivnički pokušaji prodora u srce austrougarske države ostali su bez uspjeha. Jedna od prvih ratnih epizoda bio je kažnjenički pohod na Kraljevinu Srbiju u kojem su se posebno istaknuli hrvatski borci okupljeni u zagrebačkom 13. zboru. Iako naveliko hvaljeni zbog uspjeha u borbama u Srbiji, njihova žrtva nije bila dovoljna da bi pohod postao okrunjen slomom srpskih snaga, ali je uspjeh koji su Hrvati postigli ipak bio dovoljan da udarnu snagu srpske vojske onesposobi toliko da ona više nije ugrožavala austrougarske istočne granice dok god su njezine snage vodile iscrpljujuće bitke s mnogo opasnijim protivnikom na Istočnom bojištu.
Početkom Prvoga svjetskog rata područje današnje Hrvatske bilo je razdijeljeno na tri zborna područja. Tako su istarski Hrvati vojsku služili u 3. zboru, čije je sjedište bilo u Grazu, Dalmatinci u 16. zboru, koji je sjedište imao u Dubrovniku, a veći dio današnje države vojsku je služio u 13. zboru sa sjedištem u Zagrebu. Potonji je zapravo bio i glavnina Hrvatskoga domobranstva, jer je uključivao područja Kraljevine Slavonije i Hrvatske s Rijekom, prostirući se od područja Petrovaradina na istoku, zatim Slavonije, pa preko Zagreba sve do Rijeke. Bila je to ujedno i jezgra Hrvatskoga domobranstva, s najpoznatijom hrvatskom postrojbom, 42. pješačkom domobranskom divizijom, poznatijom pod nadimkom “Vražja divizija”. Snažan motivacijski poriv hrvatskim domobranima pružio je sarajevski atentat, teroristički čin koji je prelio čašu strpljenja Dvojnoj Monarhiji i okrunio desetljeća velikosrpskoga rovarenja. Monarhiju su odmah nakon objave vijesti o atentatu zahvatile protusrpske demonstracije u kojima se zahtijevala odmazda za čin srpskoga napada na suverenitet Monarhije.
Hrvati su u tim protestima bili izrazito žestoki. Osim malobrojnih pripadnika one hrvatske inteligencije koja se još uvijek, te davne 1914., zanosila idejama o južnoslavenskoj zajednici i koja u njoj nije nazirala velikosrpske pretenzije. Od nižih slojeva tu je ideju podupirao mahom zavedeni dio pravoslavnoga stanovništva, a Hrvati su u većini bili vjerni habsburškoj kruni. Bijes koji je kulminirao u protusrpskim demonstracijama zahvatio je sve veće hrvatske gradove. Srpske zastave gorjele su diljem države pogođene terorističkim činom. U svim kutovima Monarhije prizivali su se duhovi rata i tražila se satisfakcija u kažnjavanju Srbije, čiji je vojni vrh bio upleten u izvršenje atentata, a njezine političke vlasti desetljećima su bile blagonaklone prema huškačkim tenzijama koje su se širile putem srpskoga tiska te tajnih i javnih velikosrpskih udruženja. Članice obaju vojnih saveza osuđivale su atentat.
Njihovo viđenje razlikovalo se samo u budućim koracima prema Srbiji, osobito zato što su bile svjesne da bi širenje sukoba moglo aktivirati tajne vojne sporazume, što bi pak značilo uvlačenje europskoga kontinenta u rat – u najcrnji scenarij koji se u konačnici i odigrao. Austro- Ugarskoj je bilo dosta ispraznih obećanja srpske vlade, a kažnjenički pohod trebao je biti jamstvo ispunjenja srpskih obećanja o normalizaciji odnosa. Nakon što je Srbija odbila prihvatiti ultimativne zahtjeve Beča, rat je postao jedina opcija. Stari Kontinent uskoro će zapljusnuti objave rata, a uloga egzekutora velikosrpske politike dana je mahom hrvatskim postrojbama, na čije je čelo postavljen vojni guverner BiH, general Oskar Potiorek.
Gavrilo Princip njemu je namijenio drugi metak, koji je igrom slučaja usmrtio vojvotkinju Sofiju. Tih se dana činilo da je Zagreb jedva dočekao poziv na kažnjavanje istočnoga susjeda. Zagrebačke ulice i trgove prekrila je vreva vojnika i ljudi koji su se odazivali na pozive za mobilizaciju. Vlakovi prepuni vojnih obveznika iz okolnih krajeva pristizali su jedan za drugim na zagrebački kolodvor. Gradom su se orile domoljubne pjesme, a s prozora kuća visjele su hrvatske zastave. Zagrepčani su vojnike po ulicama zaustavljali, s veseljem ih pozdravljali i srdačno ugošćivali nudeći im okrepu. Domobrani su zajedno sa svojim časnicima bili kićeni cvijećem, a topovi, kola sa streljivom i konji prekrivani hrvatskim trobojnicama. Atmosfera je bila sličnija kakvoj proslavi, a ne odlasku u rat. Zagreb je poput ostatka Monarhije odisao uvjerenjem da će kažnjavanje Srbije, toga zaostalog i nemirnog susjeda, biti brz i lak posao.
Činilo se da će Srbija biti pregažena već samom pojavom uglancanih austrougarskih postrojbi na granici, kao da nitko nije vodio računa o tome da je Srpska vojska, iako materijalno i brojčano inferiornija, bila netom prekaljena u balkanskim ratovima, a naraštaji srpske djece odgajani u izrazito militarističkomu duhu. Uz to, ulaskom Rusije u rat srpsko bojište dobilo je sekundarnu važnost. I planiranje svršetka kažnjeničkoga pohoda na Srbiju trebao je teatralno završiti u nepunih tjedan dana, kako bi nemirni susjed 18. kolovoza bio serviran caru za rođendan. Rođendanski poklon caru trebala je donijeti njegova Balkanska vojska podijeljena u dvije cjeline: 5. i 6. vojsku, u glavnini sastavljene od zagrebačkoga 13., sarajevskoga 15. te dubrovačkoga 16. zbora, kojima je bio priključen i praški 8. zbor. U napad na Srbiju moralo se krenuti odmah nakon prikupljanja snaga, kako bi se stvar na Balkanu riješila prije nego što se uspije okupiti glomazni ruski stroj. Beč je od njega strepio toliko da je iz perspektive austrougarskih stratega pohod na Srbiju djelovao poput dječje igre.
No, za razliku od nizinskih krajeva Galicije i Bukovine te pripreme obrane u visinama Karpatskoga gorja, austrougarske postrojbe u ofenzivnom djelovanju u Srbiji očekivao je izrazito zahtjevan brdski teren, loši i nedostatni putevi po kojima se prijevoz teškoga topništva i većih količina ratnoga materijala činio nemogućim pothvatom. Taj je pothvat svojom agresivnošću i energičnošću otežavala i Srpska vojska. General Borojević, uspoređujući temperamente različitih vojski, srpskoga vojnika opisuje kao borca koji se bori do nesvjestice i uvijek se na položaju “drži onako čvrsto zubima i noktima”, punoga samostalnosti i inicijative te agresivnijega i energičnijega od ruskoga vojnika. Sve je to očekivalo hrvatske domobrane u njihovu kažnjeničkom pohodu: od tegljenja topova i streljiva po teško prohodnom brdskom terenu do stalnih sukoba s vojskom koja se po svojoj agresivnosti i energičnosti dojmila i protivnika. Stvarnost koja ih je očekivala uvelike je premašila i njihove najcrnje slutnje. Iz zapisa jednoga domobrana doznajemo kako je izgledao njegov dolazak na Drinu: “Sunce je klonulo na zapad i samo su najviši bregovi divlje romantičke okolice kojom smo prolazili bili obasjani crvenim, gotovo krvavim sjajem. Na domaku smo. Gorskim putem vuče se poput zmije lagano duga kolona moje pukovnije. Na čelu sam kolone. U daljini gledamo visoko gorje u neprijateljskoj zemlji i srce nam življe kuca na pomisao, da ćemo za nekoliko sati već stati neprijatelju oko u oko.”
Na snagama okupljenima na Drini ležao je cijeli pothvat. Iako je sjevernije, preko Save, bila okupljena 2. vojska, njezino sudjelovanje smjelo je biti samo demonstrativno i vremenski vrlo ograničeno zbog njezina skorašnjega odlaska na Istočno bojište. Dotad je kažnjenički pohod trebao svršiti, a snage 5. i 6. vojske sa Srpskoga također biti upućene na Istočno bojište. Divlja rika topova, koji su preko Save počeli tući po Šapcu i Obrenovcu, označila je početak napada. Snage 13. zbora prelazile su Drinu na dva mjesta: 36. divizija prelazila je kod Batara, a 42. nizvodno kod Zvornika. Domobrani su košeni kišom srpskoga puščanog zrnja i prkoseći topničkoj paljbi, kojom su Srbi nastojali potopiti čamce kojima su prelazili hladnu Drinu, stupali na srpsko tlo te jurišom navaljivali na srpske položaje. Ali početni uspjeh ipak nije bio garancija brzoga pokoravanja protivnika. Umjesto vijesti o slavodobitnoj pobjedi, pred zgradom zagrebačke domobranske vojarne izvješen je prvi popis žrtava. Bijele praznine unutar novinskih članaka svjedočile su o cenzuri vijesti s bojišta. “Rat je dakle tu – vidimo ga na svoje oči”, glasio je kratak komentar u novinskom izvješću o dolasku prvih ranjenika u Zagreb.
Prvi puta čitam da je Hrvatska pobjednik u WWI.