Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.
Iako su mnoge ratne priče zasigurno zauvijek ostale neispričane, priča o jednom tunelu i čovjeku koji je spasio Dubrovnik od žeđi, nije, na sreću, jedna od njih. Da bude ne samo 'ispričana', nego i trajno zapisana, pobrinuo se prije 30 godina naš novinar, a do tada neispričana ratna priča ostala je zabilježena u Večernjaku objavljenom u nedjelju, 24. travnja 1994.
Glavni ciljevi napada na Dubrovnik bili su opkoljavanje, prekid svih veza grada sa svijetom te onemogućavanje dotoka struje i vode. Ovo prvo s popisa ratnih ciljeva, bilo je gotovo ispunjeno - u to je ratno vrijeme Dubrovnik bio u posvemašnjem okruženju, no u Grad je i dalje stizalo ono najdragocjenije – voda, koja je bila neophodna za preživljavanje 25 tisuća Dubrovčana. Iako je u redovima tadašnje JNA bio i jedan pukovnik koji je, prije Domovinskog rata, doktorirao upravo na temi „Pad Dubrovnika za 15 dana uslijed nestanka vode“, on u svojoj disertaciji očito nije računao na jednog hrabrog radnika vodovoda i na jedan tunel, koji počinje u Rijeci dubrovačkoj, prolazi kroz brdo Srđ te izlazi u Šipčinama. Naime, upravo je kroj taj tunel, za čitavo vrijeme rata, u Dubrovnik stizala zlata vrijedna pitka voda, protičući na svom putu do Grada doslovno ispod nogu onih koji su ga tada držali u okruženju. Čudili su se, ispričao je radnik vodovoda, što Dubrovčani preživljavaju i što u gradu nema žednih, no za 'vodenu žilu' nisu znali pa dotok vode njome nisu mogli niti prekinuti.
Riskantnih 55 minuta tunelom
Te 1994., kada smo objavili njegovu ratnu priču, Pavo Bečić je već bio u mirovini, no ponosno je prepričavao detalje o tome što se točno događalo s opskrbom Dubrovnika vodom tih ratnih dana, kada su Dubrovčani u opkoljenom gradu, s istom pozornošću i strepnjom slušali i fijuk projektila i obavijesti s radio postaje, o tome kada će i gdje biti pitke vode.
„Spletom okolnosti, od početka napada na Dubrovnik počeo sam se provlačiti uskim, vlažnim, teško prohodnim tunelom. Gotovo svaki dan išao sam u Rijeku dubrovačku, gdje sam na izvoru Omble uključivao crpke za dotok vode u Dubrovnik. Neprijatelji su nam tada bili iznad glave, na zloglasnom Golubovu kamenu. Taj sam posao radio do 15. studenog 1991. godine, do dana kada su oni okupirali cijelu Rijeku dubrovačku, do Sustjepana. Iz tunela sam ih tog dana promatrao kako ulaze u Komolac, Rijeku dubrovačku te pljačkaju i pale“, ispričao je Pavo prije 30 godina našem novinaru. Od tog 15. studenog više nije mogao ići u Rijeku dubrovačku, no gotovo je svaki dan prolazio tunelom kroz Srđ, nekada sam, a nekada i sa svojim kolegama, Paškom Turčinovićem, Tomislavom Bolfekom i Tomom Brkićem. Kroz rešetke željeznih vrata tunela potajno su promatrali što rade pripadnici tadašnje Jugo vojske.
„Iako smo znali da su se oni bojali da je tunel miniran i možda potpuno urušen, nije nam bilo svejedno. Često me je bilo strah, strepili smo da su možda ipak ušli u tunel, nismo nikada znali hoćemo li preživjeti taj 55 minuta dug put tunelom. Bilo je neizvjesno idemo li možda u klopku, pa smo dolazili do vrata i provlačili potom zrcalo kroz rešetke kako bismo provjerili da li nas možda čekaju s druge strane“, pričao je Pavo Bečić, dodajući kako se, na sreću, niti jedna od crnih slutnji ipak nije ostvarila.
„Tajno smo puštali vodu u Dubrovnik!“
Poslije prvih kontakata civilnih vlasti Dubrovnika i okupatorske vojske u Mokošici, Bečić je ušao u pregovarački tim sa samo jednom nakanom – da Dubrovniku osigura vodu i spasi Dubrovčane od žeđi.
VEZANI ČLANCI:
„Sve potrebne radove, vezane za popravak vodovoda, završili smo do 24. prosinca 1991. godine i od tada smo počeli tajno puštati vodu u Dubrovnik, zbog popunjavanja dubrovačkih spremnika, a tek nakon nekoliko dana vodu smo i službeno pustili. Napunili smo sve spremnike, a u Dubrovnik je tada došao i talijanski brod-vodonosac, no mi smo svaki dan imali stalnu opskrbu od 2,4 do 5 litara vode u sekundi iz Šumeta. Voda je prirodnim padom, kroz tunel, dolazila u Dubrovnik, protičući doslovno ispod nogu neprijatelja, a da oni to nisu niti slutili“, prisjetio se radnik vodovoda, koji je grad spasio od žeđi. Nakon što je voda potekla u Dubrovnik, Bečić je i dalje odlazio u Mokošicu, službeno, zbog održavanja uređaja, ali i drugim poslom te je, kako je pričao, ubrzo postao sumnjiv. Koliko je sve to što je ratne 1991. radio za svoj grad i sugrađane bilo opasno, shvatio je, tek godinama kasnije.
„Bio sam na meti sumnji koje su kulminirale za mog odlaska na Brgat, s kolegom Tomislavom Bolfekom, gdje smo navodno išli pregledati odlagalište krutog otpada, zbog opasnosti od zaraze. Taj sam se put sukobio s jednim četnikom, te sam bio odveden na ispitivanje u Herceg Novi, a potom vraćen u Mokošicu. Trebao sam biti strijeljan tu noć, ali uspio sam se izvući, no od 17. travnja, do oslobađanja Mokošice, tamo više nisam smio kročiti. Ipak i unatoč tome ja sam i dalje tamo odlazio, ali kroz tunel. Istim je tim tunelom prošla i prva skupina hrvatskih specijalaca, pri oslobađanju Rijeke dubrovačke i Mokošice“, ispričao je Pavo Bečić, radnik vodovoda, koji je zaslužan što je voda Dubrovčanima kroz Srđ stizala čak i za vrijeme najžešćih napada na Grad.
>>65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
GALERIJA Jeste li ih primijetili? Na zagrebačkim ulicama osvanule minijature koje oživljavaju povijest