Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
Aleksandar Merlak dvostruki je 'prvak' – 1977. bio je prva beba koja se, nakon gotovo dva desetljeća, rodila u Humu, a šest godina kasnije, krenuvši u prvi razred, bio je i prvi školarac iz najmanjeg grada na svijetu, nakon punih 25 godina. Prije deset godina, počasnu je titulu dobila i njegova starija kći, koja 2014. također bila prvo dijete rođeno u Humu, nakon mnogo godina.
Te 1977. u Humu je bila samo jedna mala trgovina, gostionica u istarskom stilu te škola, koju je tada pohađalo sedam učenika iz okolnih sela i zaseoka. Živjelo se od poljoprivrede, a samo jedan stanovnik, tada 39-godišnji Roman Grabar, bio je zaposlen u državnoj službi. No, svaka od malobrojnih, naseljenih kuća imala je svoj televizor, a u mjestu su bila i četiri automobila, koja su nosila registraciju Pule te su bila ubilježena u statističkim podacima buzetske općine. Željko Marinac čuvao je tada u ladici i jedno posebno pismo, stanovnicima najmanjeg grada na svijetu poslali su ga tada predstavnici Peugeota i Citroena iz Pariza, oduševljeni danom koji su tada proveli u Humu, koji je tada imao samo 19 stanovnika, no ponosno je nosio titulu grada, te je imao svoj grb, ključ pa čak i potvrdu 'da se gradom može smatrati'.
„Hum je grad bez sadašnjosti, ali je zato grad budućnosti“, govorili su tada u Čakavskom saboru i buzetskoj općini, nadajući se da će se tom gradiću, koji je bio posljednja prepreka turskom prodoru prema istarskim ravnicama, jednog dana ipak ponovo udahnuti život, a taj dan je doista i došao.
Iz arhiva Večernjeg lista
„Život se vraća u Hum!“, za taj optimističan naslov u Večernjaku, objavljenom nekoliko dana prije dočeka Nove, 1978. godine, bio je zaslužan upravo Aleksandar. Sin Ondine i Miloša Merlaka, tada najmlađeg bračnog para u Humu, na svijet je došao 5. prosinca te 1977. godine, u riječkom rodilištu. Beba teška samo 3,45 kg donijela je tone sreće, jer najmanji grad na svijetu, u kom se gotovo dva desetljeća nije čuo plač novorođenčeta, tog je dana dobio svog dvadesetog stanovnika, ali i novu nadu. Grad povijesti, postao je i grad budućnosti. Redakcija Večernjeg lista pridružila se tada slavlju - mali je Aleksandar na poklon dobio krevetić, Večernjak je dobio svoje kumče, Hum dvadesetog stanovnika, a stanovnici Huma veliku radost i baš svi su bili na dobitku.
Prvi đak-prvak
Šest i pol godina kasnije Aleksandar je zaslužio i naslovnicu dvobroja Večernjaka, objavljenog 22. rujna 1984. godine - Večernjakovo kumče te je jeseni krenulo u školu, postavši prvi, humski školarac, nakon duga dva i pol desetljeća. Noseći na leđima pretešku đačku torbu, u pratnji svoje mame Ondine, došao je osnovnu školu u obližnjem Roču, gdje ga je čekalo mjesto u klupi učionice prvog razreda, a svečani je trenutak svojim objektivom tada zabilježio naš fotograf.
No, u Humu, koji je tada imao 28 stanovnika, Aleksandar te 1984. godine više nije bio najmlađi. Nakon njegova rođenja, troje se mališana sa svojim roditeljima doselilo u Hum, što je zasigurno najviše obradovalo upravo Aleksandra, koji se konačno imao s kim igrati.
„Nikada nećemo otići iz Huma i prepustiti ga sudbini velikog broja istarskih gradića koji su odlaskom ili smrću svog najupornijeg stanovnika i sami zauvijek umrli“, govorili su tih godina Aleksandrovi roditelji, Ondina i Miloš Merlak.
POVEZANI ČLANCI:
Njihovo je obećanje nastavio ispunjavati i Aleksandar. Danas mu je 47, živi i radi u Humu, iz kojeg ne namjerava otići. U gradu svog djetinjstva zasnovao je obitelj, a upravo je njegova starija kći, 2014. godine bila prva beba koja se, nakon mnogo godina, rodila u Humu. Obitelj Merlak ponovo je tako najmanjem gradu dala najveći poklon – novi život.
Sretno djetinjstvo
„Djetinjstvo u Humu bilo je zabavno. Nakon mog rođenja neke obitelji s djecom su se ovdje doselile, a nekoliko se djece i rodilo. Bilo nas je ukupno petero, svi su bili mlađi od mene, ali družili smo se i igrali, a tu su bila i druga djeca iz obližnjih, okolnih sela. Kada sam krenuo u školu u Roču, na nastavu nas je vozio i iz škole vraćao školski kombi. Moram priznati da nisam naročito volio školu, no to je bila prilika za druženje s vršnjacima, a kako je riječ o maloj sredini ta su se, u školi započeta prijateljstva, sačuvala sve do danas“, prisjeća se Aleksandar.
Kako bi nastavio obiteljski posao, nakon završene osnovne, upisao je ugostiteljsku školu u Opatiji, smjer konobar. Položio je potom razliku te postao hotelijersko turistički tehničar, nakon čega je upisao fakultet u Ičićima, od kojeg je, zbog bolesti majke, odustao.
„Zbog obiteljske situacije 1998. godine preuzeo sam te nastavio voditi našu 'Humsku konobu', 2006. sam otvorio suvenirnicu 'Imela', a 2018. s dvojicom prijatelja i firmu Istra Stream d.o.o. Humu sam ostao vjeran, ovdje živim i radim te sam uključen u sve što se u Humu i okolici događa i u svemu oduvijek aktivno sudjelujem, a od 2012. sam i predsjednik Udruge Hum, koja ovdje organizira brojne manifestacije te se zalaže za očuvanje i obnovu Huma“, kaže nam Aleksandar.
Najmanji grad za velike promjene
Na pitanje što se u Humu, u ova četiri desetljeća, od kako je pošao u školu, pa do danas promijenilo, ima li više djece i školaraca, da li ljudi odseljavaju ili doseljavaju te kako se u najmanjem gradu na svijetu sada živi, optimistično odgovara:
„Puno se toga promijenilo, Hum se gotovo 95 posto obnovio, a ovih 5 posto je također u fazi obnove. Mnogo je toga ovdje otvoreno, uz našu Humsku konobu i suvenirnicu, otvoreno je još nekoliko suvenirnica, tu su i dvije trgovine, obrt za rukotvorine te nedavno otvoren muzej. Ono što je najvažnije, život u Humu se nastavlja – baš kao i u vrijeme mog djetinjstva, danas je ovdje petero djece, dvije curice su moje kćeri, a upravo je jedna od njih, moja starija kći Anja, prvo dijete koje se ovdje rodilo nakon mnogo godina“, kaže nam ponosni otac. U Humu danas živi ukupno 25 stanovnika, gotovo svi koji u njega dođu, zaljube se i rado bi u najmanjem gradu na svijetu imali svoju adresu, no kako Aleksandar u šali kaže – „U Humu nema toliko mnogo mjesta, a ni kuća na prodaju, jer riječ je ipak o najmanjem gradu na svijetu.“
>>65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
