Zahvaljujući socijalističkoj prošlosti Moskva danas nema etničkih geta kao London, Pariz i Berlin

Čim sletite u međunarodnu zračnu luku Šeremetjevo u glavnom gradu Rusije, steknete dojam moći te zemlje. Na gotovo svim šalterima za provjeru putovnica rade nevjerojatno ozbiljne žene, s kojima nema razgovora tijekom postupka provjere koja traje 15-ak minuta. Osim kad vam se same obrate. Oduvijek mi je bila želja posjetiti Moskvu, grad o kojem sam putem medija i TV ekrana stekao dojam da je posebno fascinantan i zanimljiv, no na prvi pogled po izlasku iz zračne luke nadmašio je sva moja očekivanja. Moskva, megalopolis s gotovo 20 milijuna stanovnika s okolicom i Podmoskovljem, grad je u kojem vlada velika gužva na prometnicama i kretanje s jednog kraja na drugi automatski znači i višesatno čekanje u dugim kolonama.

Moskva nije preskup grad

Moskva raste iz godine u godinu. Posljednjih se godina grad gotovo udvostručio i ta se područja sada nazivaju “Nova Moskva”. Slovi za jedan od europskih gradova koji su na prijelazu stoljeća prošli kroz najveće promjene te se od komunističke revolucije preobrazio u metropolu kapitalizma. Kao i mnoge druge bivše komunističke zemlje, ni Moskva nije ostala imuna na postkomunističko socijalno raslojavanje, ali, upravo zbog socijalističke prošlosti, nikada se nije formirao etnički geto kakav danas postoji u Berlinu, Bruxellesu, Londonu, Parizu. Zbog toga u Moskvi ne postoje četvrti u koje se ne preporučuje zalaziti. Grad je potpuno siguran u svakom svom kutku bez obzira na to izlazi li se noću ili danju. Zbog toga Moskvom buja život stalno i ulice su uvijek pune.

Međutim, današnja pandemija koronavirusa nije zaobišla ni ovaj grad pa je na neko vrijeme promijenila bezbrižan i lagodan život Moskovljana koji su, poput ostalih u svijetu, prisiljeni raditi od kuće i promijeniti svoj stil života izbjegavanjem druženja i izlazaka. Dok se šećete ulicama, ne možete ne primijetiti različitu fizionomiju ljudi. Nisu to stranci, nego autohtoni Moskovljani. Mnogo njih s kojima sam razgovarao kažu da je razlog tome što je Moskva grad u kojem su nekada svi bili migranti. Još 1900. u Moskvi je živjelo nešto više od milijun ljudi, a danas ih je oko 20 milijuna.

Iako slovi kao jedan od najskupljih gradova na svijetu, u kojem dominiraju bogataši, to baš i nije tako. U potrazi za poslom i boljom zaradom prema Moskvi ne gravitiraju samo građani Rusije nego i većine postsovjetskih država, pogotovo s Kavkaza i iz srednje Azije, što je rezultiralo nevjerojatno visokim cijenama nekretnina u tom gradu. U zemlji s prosječnom plaćom od oko 40 tisuća rubalja, što je oko 3900 kuna (u Moskvi oko 76 tisuća rubalja ili oko 7500 kuna), čak i ljudi koji zarađuju dvije-tri tisuće eura mjesečno ne mogu si priuštiti zadovoljavajuće mjesto za život u glavnom gradu Rusije s obzirom na to da za mali stan ili garsonijeru u trošnim sovjetskim zgradama treba izdvojiti najmanje 3500 eura za četvorni metar.

Arapska, japanska, ruska kuhinja

Jedna je od prvih destinacija svakom posjetitelju Crveni trg, Kremlj, na kojem se nalaze i Palača oružja, Almazni fond (Dijamantna soba) te Puškinov muzej lijepih umjetnosti. Moskva, što se tiče ljepote svojih građevina, zaista ispunjava sva očekivanja. Za samu crkvu svetog Vasilija, koja nije samo jedan od najprepoznatljivijih simbola Moskve nego i cijele Rusije, veže se i dosta zanimljiva legenda. Prema njoj je po završetku gradnje Ivan Grozni dao oslijepiti arhitekta ovog remek-djela kako bi ono ostalo unikatno u svijetu. Iako je ova crkva sigurno najpoznatija u Moskvi, tu je i crkva Krista Spasitelja, za čiju su obnovu sami stanovnici Moskve prikupili novac. Njezina unutrašnjost zaista očarava jer predstavlja malu crkvu u velikoj. S pješačkog mosta preko rijeke Moskve kod hrama Krista Spasitelja pruža se odličan pogled na Kremlj, gigantsku statuu Petra I. i na sam hram. Fascinantno je da oko hrama nećete vidjeti nijednu pticu. Kažu da su se, dok se hram gradio, lokalne vrane masovno počele klizati s njegove kupole kao s nekog golemog tobogana pa su kandžama uspjele upropastiti zlato kojim su njegovi dijelovi bili optočeni. Moskovljani kažu da su na kraju upravitelji hrama bili prisiljeni zbog ptica postaviti zvučnu zaštitu poput onih u zračnim lukama.

Rusi su izuzetno ponosni na svoje pisce, koje poštuju i odaju im veliko priznanje. Na ulicama Moskve možete vidjeti velik broj spomenika koji su podignuti u njihovu čast. Prvo mjesto po popularnosti zauzima Puškin. Što se tiče Dostojevskog, ovdje ćete često biti u prilici čuti njihovu nepisanu izreku: “Kad pogledam oko sebe, nije mi jasno zašto je Dostojevski napisao samo jednog ‘Idiota’”.

U Moskvi postoje gotovo sve vrste restorana – od arapskih, kineskih, japanskih, turskih do specijaliteta iz zemalja bivšeg SSSR-a. Bio mi je zanimljiv njihov ritual prije ručka i večere kada uz čašu votke jedu kisele krastavce. Kako su mi objasnili, uobičajeno je jesti nešto prije ispijanja votke, a to su najčešće kiseli krastavci ili kriška limuna ili naranče. U Rusiji je votka uvijek “in”, a da Rusi piju dok ih ne obori s nogu, i nije posve točno. Pije se kao i u svakoj drugoj zemlji i u svakom drugom gradu. Netko se napije da pada s nogu, a netko je u piću umjeren. Tijekom boravka u Moskvi svaki dan posjećivao sam kafiće i restorane te noćne klubove u kojima je kao i kod nas u Zagrebu.

Velike gužve u prometu Moskovljani izbjegavaju kretanjem najtočnijim metroom na svijetu. Moskovski je metro poput malog podzemnog grada od mramora i granita, u kojem je zaposleno oko 46.000 ljudi. Kako kažu građani, moskovski metro najljepši je na svijetu. Ima 12 linija i 196 stanica, a njih 44 imaju status objekta kulturne baštine. Moskovski metro svakodnevno preveze od 10 do 12 milijuna ljudi. Zauzima peto mjesto na svijetu po intenzitetu prometa, odmah nakon metroa Pekinga, Tokija, Seula i Šangaja. Vlak polazi svakih 90 sekundi i uvijek je točan. Najduža linija moskovskog metroa je Arbatsko-pokrovska i iznosi 45,1 kilometar, a najkraća je Kahovska linija duga 3,3 kilometra. Moskovski metro otvoren je 1935. godine. Svih 12 linija moskovskog metroa ima tri oblika identifikacije – po boji, broju i imenu. Zanimljivo je da muški glas najavljuje postaje koje vode prema centru grada, a ženski prema postajama izvan centra. Svi natpisi na tablama ispisani su ćirilicom, što možda stvara poteškoće strancima. Međutim, podzemna željeznica u ruskoj prijestolnici, unatoč tome, jako je dobro organizirana i jednostavna za snalaženje. Kružna linija moskovskog metroa jedinstvena je na svijetu. Legenda kaže da je Josif Staljin, kada je saslušao jedan od izvještaja o razvoju metroa, na projekt spustio šalicu s kavom. Na shemi je ostala okrugla mrlja. Danas se na ovoj liniji nalaze najljepše stanice.

Trg Revolucije – Ploshchad Revolyutsii glavna je stanica u Moskvi i nalazi se na plavoj liniji. Projektirao ju je poznati ruski arhitekt Aleksej Duškin. Danas se tu nalazi 76 brončanih kipova. Studenti vjeruju da će im donijeti sreću ako prije ispita dodirnu njušku psa graničara na ovoj stanici. Zato sva četiri kipa psa imaju do sjaja uglačane njuške, a takva su i koljena i vrhovi pušaka brončanih kipova sovjetskih vojnika.

Zanimljiva je i stanica Elektrozavodska – Elektrozavodskaya, koja se nalazi na Arbatsko-pokrovskoj (plavoj) liniji na istoku Moskve. Vrlo je blizu centra grada tako da je, ako presjedate sa zelene ili crvene linije, lako možete naći. Prvobitno je zamišljena kao stanica uz Elektrozavod, tvornicu za proizvodnju različite elektroničke opreme, i u skladu s tim bila je posvećena temi svjetlosti, njezinu znanstvenom istraživanju i industrijskoj proizvodnji. Na plafonu u središnjoj dvorani sjaji 318 originalnih svjetiljki. Reljefi u mramoru u središtu dvorane posvećeni su temi rada – prikazani su radnici Elektrozavoda, građevinci, kovači, poljoprivrednici. Stanica Arbatskaja najdublja je stanica moskovskog metroa, s obzirom na to da se nalazi na dubini od 41 metra. Završena je mjesec dana nakon Staljinove smrti, a originalna ideja bila je da ovaj prostor bude bunker. Osim što je najdublja, ova je stanica i druga najveća, ali i jedna od najljepših zahvaljujući baroknom stilu s elementima staljinističkog dekora te fascinantnoj osvijetljenosti, koja ponekad ostavlja dojam kao da hodate podzemnom katedralom, a ne stanicom metroa.

Ništa bez Putina

Osim po kulturnim znamenitostima, Moskva slovi i za grad moći pa je danas gotovo nemoguće donijeti bilo kakvu odluku koja se tiče svijeta bez blagoslova ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je na vlast došao 2000. godine, nakon Borisa Jeljcina. Unatoč pandemiji koronavirusa, Putin je podržao održavanje referenduma 22. travnja o amandmanima na ustav koji mu omogućuju da se ponovno kandidira na predsjedničkim izborima. Budu li oni usvojeni, Putin će se ponovno moći kandidirati za predsjednika, što po trenutačnom ustavu nije moguće.

– Uzimajući u obzir trenutačnu epidemiološku situaciju u svijetu, koja nije tako dramatična kod nas kao u drugim zemljama, ali svejedno utječe na našu zemlju, održat ćemo referendum ako situacija dopusti da se on održi – kazao je Putin na sastanku Eli Pamfilovoj, čelnici Središnjeg izbornog povjerenstva. Prema trenutačnom ustavu, Putin se nakon zaključenja mandata 2024. ne bi mogao ponovno kandidirati jer je to njegov drugi predsjednički mandat zaredom, a četvrti ukupno. Predložene promjene omogućile bi mu da ostane predsjednik do 2036. Svi Rusi s kojima smo razgovarali, bez obzira na to slažu li se s Putinom ili ne, kažu da je upravo on vratio ponos ruskoj naciji. Danas, kako kažu, Rusija je snažnija nego ikada i igra glavnu ulogu u svijetu, i u Europi, na Bliskom istoku i na Balkanu.

– Iluzorno je uopće pomisliti da će Rusija vratiti Krim Ukrajini. Bilo bi bolje da čelnici EU sjednu i dogovore se s Rusijom, u konačnici da ukinu sankcije, jer te zemlje i njihova privreda trpe veće štete nego Rusija – kazao je za Večernji list Timofej Bordačev, analitičar Ruske Federacije za odnose unutarnjeg razvoja Europske unije i odnose Rusije i EU, ističući da su Rusija i Europska unija imale sve objektivne preduvjete za uspostavu trajnih odnosa suradnje, što bi kasnije moglo dovesti do integracije.

– Međutim, objektivni čimbenici njihova unutarnjeg razvoja i sistemske promjene u globalnoj politici doveli su do situacije u kojoj su se ti odnosi pokazali nepotrebnima za obje strane. Temeljni uzrok krize u odnosima Rusije i Europe bio je taj što je za obje strane ona druga strana postala više unutarnji negativan konsolidacijski faktor. U novoj povijesnoj situaciji povratak na prakse koje su postojale u odnosima Rusije i Europe prije krize 2014. nemoguć je i, očito, nijedna ih strana ne smatra razumnima. Međutim, u srednjoročnoj perspektivi stranke mogu izgraditi novi model odnosa koji će se temeljiti na nepristranoj procjeni sistemskih resursa i ograničenja – govori Bordačev. Napominje da su već nekoliko stoljeća odnosi Rusije i Europe obilježeni dubokim uzajamnim interesom, istodobno prepunim ne manje duboko ukorijenjenim animozitetom koji je povremeno znao poprimiti oblik teških vojnih sukoba.

– Nikada u povijesti njihovih odnosa Rusija i Europa nisu imale povoljnije okolnosti za promjenu ove paradigme jednom i zauvijek nego u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća. Tada su se stvorili objektivni uvjeti za približavanje, ne na metafizičkom, nego na potpuno praktičnom i realnom terenu, uključivanjem dviju strana u jedinstven institucionalizirani sustav odnosa. Ovi uvjeti, naizgled objektivni, stvorili su očekivanja koja su se kasnije pokazala precijenjenima. Važno je da povijest odnosa Rusije i Europe prije njihova suvremenog razdoblja, koje je počelo neovisnošću Rusije 1991. godine, nije bila dramatična, barem u ruskoj percepciji – kazao je Bordačev. On je uvjeren da za Rusiju i Europsku uniju suradnja i potencijalna integracija nisu uvijek bile vitalna nužnost presudna za postizanje glavnih razvojnih ciljeva, nego dodatna prilika.

Njemačka i Sjeverni tok

– Nažalost, Europska unija ponekad ne razumije neka geopolitička pitanja. Vjerujem da joj je danas žao što je gurnula Ukrajinu u sukob s Rusijom. Svaka zemlja članica EU radi za svoj interes i one nisu ujedinjene u svim odlukama pa čak ni kad je riječ o sankcijama Rusiji. Vidimo francuskog predsjednika Macrona i njemačku kancelarku Angelu Merkel. Oni bi, s jedne strane, vršili pritisak na Rusiju, a s druge strane govore o ublažavanju i ukidanju sankcija Rusiji. Ja to ne razumijem – govori Bordačev ističući da danas velike i bogate zemlje vode glavnu riječ u EU i da nije istina da su sve zemlje ravnopravne.

– Pogledajte, primjerice, Njemačku, koja je bila protiv turskog toka koji je trebao ići do Bugarske i Srbije od 2020., do Mađarske 2021., a do Slovačke do druge polovice 2022. godine. Njemačka je bila najveći protivnik tog toka. Međutim, plinovod Sjeverni tok 2, koji je bio kontroverzan od samoga početka, još otkako su 2015. godine Gazprom i nekoliko zapadnih kompanija najavili taj projekt, kojim Moskva želi sagraditi drugi izravan pravac do svoga najvećeg europskog kupca plina, Njemačke, odjednom je dobrodošao. S druge strane, Rusiji je taj projekt itekako važan jer bi pravac tog plinovoda zaobišao Ukrajinu, koja je Moskvi postala nepouzdan partner za transport plina prema Europi. Danas i njemačkoj kancelarki Angeli Merkel taj projekt itekako odgovara jer će udvostručiti količinu dopremljenog jeftinog ruskog prirodnog plina, koji joj je potrebniji nego ikad dosad s obzirom na to da je Njemačka odustala od ugljena i nuklearne energije – naglasio je Timofej Bordačev, ističući da su pristupi Rusije i Europske unije osiguravanju regionalne sigurnosti bili i još uvijek su bitno različiti.

– Ta je okolnost uglavnom bila razlog zašto njihovi odnosi nisu bili zamrznuti u fazi stagnacije koja se dogodila već 2010., već su prešli u fazu vojno-diplomatske krize. Dramatične promjene u međunarodnom okruženju posljednjih godina neće dopustiti Rusiji i Europskoj uniji da rješavaju zadatke svog unutarnjeg razvoja i opstanka bez stupanja u izravnu konstruktivnu suradnju – kazao je Bordačev, uvjeren da je potrebno pokušati stvoriti fleksibilne diplomatske mehanizme kako bi se uskladili interesi Rusije i Europe, što će objema stranama omogućiti da rješavaju svoje razvojne zadatke bez sukoba i, osim toga, iskoristiti mogućnosti zajedničkog razvoja koji se otvaraju u velikoj Euroaziji.