Zajedničku ribarstvenu politiku EU čini skup uredbi, izravno primjenjivih propisa koje države članice moraju primijeniti na svoja plovila i ribare. Ovim se uredbama uređuju svi segmenti politike – od upravljanja živim resursima mora, preko inspekcije i kontrole, do tržišta i financiranja. Najvažniji propisi odnose se na upravljanje resursima. Njima se uređuju okviri – moglo bi se reći postavljaju opće granice unutar kojih se državama članicama omogućava da same, ovisno o svojim praksama i uređenju, pronađu najbolja tehnička rješenja.
Nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, uredbe Vijeća i Komisije koje čine zajedničku politiku Unije postat će sastavni dio zakonodavstva Republike Hrvatske. Kako bi se na vrijeme pripremila za provedbu ovih propisa, tijekom pretpristupnog razdoblja Republika Hrvatska počela je s usklađivanjem. U osnovi, usklađivanje propisa znači preuzimanje odredbi iz uredbi i pronalaženje najboljih i najprihvatljivijih rješenja za njihovu primjenu u praksi. Propise na razini Zajednice ne donosi sama Komisija – na to najčešće nema ni pravo ni ovlasti. Komisija može donijeti samo provedbene propise kojima se detaljnije uređuju neka pitanja definirana temeljnim propisima. A temeljne propise usvajaju Vijeće ministara, u kojem sjede resorni ministri nadležni za ribarstvo svih država članica i Parlament. Prije usvajanja pojedinog propisa, države članice obavljaju intenzivne konzultacije i ovaj proces zna trajati i nekoliko godina, jer nije lako pronaći rješenja koja će zadovoljiti većinu članica i istovremeno osigurati više ili manje jednak tretman ribarima u svim državama. Jednom kad je propis usvojen, on postaje izravno primjenjiv u svim državama članicama. Ipak, budući da je svaki propis usvojen na razini EU rezultat kompromisa, oni većinom sadrže odredbe koje kažu „država članica će...“. Upravo se ovime ostavlja prostor svakoj državi da sama uredi pojedina pitanja.
Premda je doživjela već nekoliko reformi, zajednička politika ribarstva već dugi niz godina u osnovi sadrži iste stvari. Temeljna uredba je propis – slično našem zakonu – kojim se određuju osnovne smjernice politike. Današnja „temeljna uredba“ na snazi je od 2002. godine, a zamijenit će je nova, o kojoj su konzultacije započete 2010. godine. Jedan od osnovnih elemenata temeljne uredbe su odredbe o pravu pristupa resursima. Naime, stupanjem u članstvo sve
more pojedine obalne države-članice postaje ribolovno more Zajednice. I u cijelom ribolovnom moru Zajednice vrijede pravila temeljne uredbe. Ono što se razlikuje su tehničke mjere, koje se donose za različita mora. Osnovni princip je da su teritorijalne vode „zaštićene“ odnosno da obalna država može ograničiti prava pristupa resursima u svojim teritorijalnim vodama na način da njezini ribari imaju isključivo pravo pristupa, osim u slučajevima postojanja drugačijih međunarodnih ugovora koje država može sklopiti. Premda sadašnja temeljna Uredba prestaje formalno vrijediti 31. prosinca 2012. godine, i nova uredba sadrži iste odredbe kojima se štite teritorijalne vode država članica. Drugim riječima – teritorijalne vode i dalje su „rezervirane“ za obalne države, baš kako je to slučaj i danas.
Temeljna uredba sadrži i odredbe koje predviđaju uređenje tehničkih pitanja na pojedinim morima Zajednice. To je opći okvir, koji omogućava usvajanje vrlo specifičnih i tehnički različitih propisa, od kojih se neki primjenjuju na sjeveru Europe, a neki na jugu. Najveći broj tehničkih mjera usvojen je za sjeverna mora. Te se mjere prvenstveno odnose na kvote i ograničenja ribolovnog napora ili ribolovnih mogućnosti. Za razliku od sjevernih mora, na Sredozemlju vrijedi ponešto drugačiji princip. Ribolov se tu uređuje nizom tehničkih propisa – koje su minimalne ulovne veličine, koliko može biti veliko „oko“ na mreži, na kojoj se dubini i udaljenosti smije koristiti neki alat, smije li dodirivati dno ako na njemu žive livade morskih trava koje su posebno osjetljivo stanište i tako dalje. Upravo će ova uredba – zajedno s novom temeljnom uredbom, kada se ona jednog dana usvoji, imati najveći značaj za ribolov u Hrvatskoj.
Postoje neki oblici ribolova u Republici Hrvatskoj koji nisu baš sasvim u skladu s onim što Unija propisuje za Sredozemlje. No, to ne znači da oni moraju sasvim nestati preko noći. Zapravo, moraju se na neki način promijeniti i prilagoditi. Kao i obično, propisi Unije ostavljaju manevarski prostor – Hrvatska može urediti neka tehnička pitanja i sama, ako izradi odgovarajuće dokumente. Ovi se dokumenti zovu planovi upravljanja. Za izradu plana upravljanja prije svega su potrebni podaci koji pokazuju u kakvom su stanju živa bogatstva mora. Drugi sastojak su pokazatelji aktivnosti – koliko je velika ribarska flota koja iskorištava ta bogatstva, koliko ona radi i koliko lovi. Treće, potrebno je u obzir uzet i što to u praksi znači za ljude koji od toga žive. Znanstveni i službeni podaci moraju dati okvir mjera, i obrazložiti što se može a što ne. No, postoje neka pravila koja se moraju ispoštovati, čak i sa planovima upravljanja.
Opće pravilo kaže da su livade morskih cvjetnica zaštićena i osjetljiva staništa, pa stoga propisi kažu: nije dobro loviti alatima koji uništavaju morske cvjetnice; ali – ako je već takva praksa – onda oko mreže tog alata ne smije biti manje od 40 mm. Dodatno, u planu upravljanja mora se jasno reći gdje i kako se primjenjuje. Posebna ograničenja vrijede u koćarskom ribolovu, gdje postoje zabrane korištenja tog alata na određenim dubinama ili udaljenostima od obale. No, i u ovom slučaju su moguće iznimke, ukoliko su opravdane i opisane u planovima upravljanja. Ukratko, planovi upravljanja ključni su mehanizam koji obrazlaže što i kako neka država misli napraviti da bi zaštitila prirodna bogatstva i osigurala održiv ribolov. Oni daju okvir za zadržavanje nekih oblika ribolova, ali postavljaju i neke granice koje treba uzeti u obzir. Proces izrade ovih dokumenata je zahtjevan, ali nije nemoguć – to potvrđuje i činjenica da se obveza izrade planova na države članice primjenjuje još od 2006. godine, a da ribolov nije naglo prestao postojati niti u jednoj od njih.
Podaci pokazuju da stanje prirodnih bogatstava mora nije sjajno, i da postoji opasnost nastavimo li ih iskorištavati istim intenzitetom, za dvadesetak godina nekih vrsta više jednostavno neće biti na tržnicama. Žele li se očuvati prirodna bogatstva, ponekad je potrebno poduzimati neke restriktivne mjere. Njihov je cilj, na kraju priče, osigurati da oni koji od ribarstva žive to mogu i nastaviti, a da pritom budu sigurni da će imati budućnost. Upravo je u tijeku nova velika reforma politike ribarstva na razini Unije. Ona donosi promjene u svim elementima – u načinu i obimu financiranja, u osnovnim horizontalnim principima koji se odnose na tehničke mjere i obaveze, u mehanizmima stavljanja na tržište ribe i drugih proizvoda mora. Rasprava o reformi traje već dvije godine, a razni dokumenti mogu se pronaći na Internet stranicama Europske Komisije. O ključnim pitanjima reforme razgovarat će se tijekom cijele 2012. godine, i danas je možda prerano govoriti o tome što oni mogu značiti i kako se mogu provesti u praksi u Republici Hrvatskoj. Pritom je ovo prva reforma koju Republika Hrvatska prati kao promatrač i buduća država članica, a time može imati i aktivnu ulogu u postizanju konačnih dogovora i pronalaženju rješenja.