'Zajedno smo 12 godina, volimo se, ali za državu ne postojimo kao par'

Zagrepčanke Lucija i Ines zajedno su punih 12 godina. Od toga krov nad glavom i zajedničke režije dijele u posljednjih osam. Vole se. Svakim danom sve više. Prvo su postale prijateljice, ali već iduće, 2002. godine, shvatile su da je to puno više od prijateljstva, da su stvorene jedna za drugu i da će to što imaju trajati, vjeruju, cijeli život. Znakovito ili ne, ljubav je planula baš one godine kada se u Zagrebu održavao prvi Pride. Iako, dobacuju, nisu bile ni na jednom. Ne zato što su protiv povorke, već bi tako ispalo svake godine.

Iako vrijeme prolazi, godine lete, za državu one ne postoje kao par. I dalje su samo dvije cure koje, eto, žive na istoj adresi. Kako se osjećaju? Ogorčeno je, kažu, prava riječ! Živimo svi u istoj zemlji, po istim zakonima. Vozimo se u istim tramvajima, idemo u ista kina, stojimo u istim redovima u bankama, trgovinama...

Jedino što se nama neka prava, naglašavaju, uskraćuju, ne daju. No i to bi se napokon trebalo promijeniti. Zakon o životnom partnerstvu kojim se, pojednostavnjeno rečeno, homoseksualnim parovima daju ista prava kao i heteroseksualnima, osim što se takva zajednica neće zvati brak i što neće smjeti posvajati djecu, napisan je. Zakon je prošao Vladu i u Saboru je već mjesec i pol te će, kako neslužbene informacije kažu, na dnevni red za raspravu za otprilike dva tjedna. Iako se na Zakon čekalo cijelo desetljeće, nervoza i nestrpljivost u finišu uvijek je najveća. Ipak, očekivati je da bi Zakon do ljeta trebao biti izglasan i da će svi homoseksualni parovi svoju vezu napokon moći ozakoniti i u Hrvatskoj. Dileme za lezbijski par Luciju i Ines nema. Čim se Zakon izglasa, idu k matičaru. Što će, prema nekim procjenama, učiniti još stotinjak parova.

Prstenje kupile odavno

Zaručničko prstenje već je na ruci. Kupile su ga jedna drugoj davno prije nego što se Zakon počeo pisati jer im je bio plan otići van i vjenčati se. Sada kada se zna da će i Hrvatska napraviti povijesni iskorak i upisati se na kartu zemalja koje štite prava homoseksualnih parova, za to nema potrebe.

– Želimo da to vjenčanje bude što prije. Imamo jako puno prijatelja koji se tome jako vesele i zato ćemo sigurno slaviti. Naravno, doći će i obitelj, ali uža – kaže 30-godišnja Ines. Nije da će se u njihovu odnosu, kažu, išta promijeniti zbog tog lista papira, ali olakšat će im život. Trenutačno žive u jednosobnom Lucijinu stanu na Knežiji, ali jednog dana trebat će im veći, a kao registrirani par lako će u banku po kredit. I pitanje vlasništva neće biti problem. Više neće morati brinuti se što ako se jednoj nešto dogodi i završi u bolnici. Hoće li se moći posjećivati.

– Imale smo takvu situaciju. I jedna i druga zbog bolesti smo ležale u bolnici. I sva sreća, liječnici su bili susretljivi i nisu nam radili probleme kod posjeta. Međutim, nikad ne znaš na koga ćeš naići – kaže Lucija.

To što se njihova zajednica neće zvati brak nije im toliko bitno. Ne vide razlog zašto se ne bi zvao brak, ali nije im to od presudne važnosti. Ionako se kažu cijelo vrijeme štiti forma.

– Tony Cetinski oženio se treći put, i to proslavio trima svadbama, a nama ne daju jednom i ne daju da se to zove brak. Što se tu više ima dodati – cinična je Lucija.

Puno više od imena zajednice smeta im što nemaju pravo posvajanja djece, ali i taj problem, kažu, nije nerješiv. Dapače, one će, kažu, imati djecu. I neće biti jedine. U Hrvatskoj, prema istraživanju Zagreb Pridea, već živi najmanje 35 LBGTIQ parova s djecom. Istraživanje je provedeno na 690 LGBTIQ osoba i predstavljeno je lani u Saboru. Istraživanje je pokazalo i da zajedničko kućanstvo s partnerom dijeli 22,9 posto ispitanika te da svaki drugi par želi registrirati svoju vezu kao životno partnerstvo. A kao i Ines i Lucija, djecu planira 35,15 posto ispitanika.

– Bez obzira na sve probleme, mi ćemo imati djecu. Postoje razni načini kako da to ostvarimo. Tko želi dijete, naći će načina da ga i ima – kaže Ines.

Upravo bi ona, dogovorile su se, bila ta koja bi djetetu bila biološka majka. Mlađa je od Lucije pa drže da bi lakše iznijela trudnoću. Ono što se još nisu dogovorile jest hoće li tražiti poznatog donora ili otići u banku sperme u inozemstvo. Tu drugu opciju ozbiljno razmatraju i već su se raspitale koji su uvjeti i cijene. Sviđa im se koncept banke sperme u Danskoj jer ima anonimne donore i moguće je kupiti sve informacije o njemu.

– Apsolutno sve možeš doznati o toj osobi. I kakvog je izgleda donor, kakvo mu je zdravstveno stanje, ima li šanse dobiti neke nasljedne bolesti, ima li braću, sestre, kakvog je obrazovanja, kojih je sklonosti, je li plodan... Ono što je nama najbitnije jest, naravno, zdravlje, a gledat ćemo i da boja očiju i kose bude što sličnija Lucijinoj pa da dijete sliči i njoj. Moje gene će ionako imati – kaže Ines.

Cijena za takvu uslugu nije mala. Samo dvije doze sperme za jedan pokušaj stoje 10 tisuća kuna, a treba uračunati i cijenu troškova prijevoza, smještaja. Klinika naravno ima mogućnost dostave, ali u Hrvatskoj se takvo što ne smije po zakonu.

Ne bi, dodaje, imale ništa ni protiv posvajanja djece. Već su bile nekoliko puta u domu za nezbrinutu djecu i ne bi im bilo ništa ljepše nego spasiti jedno takvo dijete i dati mu obitelj. Nije nemoguće, ali je, kažu, kompliciranija opcija od umjetne oplodnje u inozemstvu.

– Moguće je otići, primjerice, u Njemačku raditi, posvojiti tamo dijete i vratiti se u Hrvatsku. Takvi slučajevi postoje. Ali mi bismo dijete u roku od nekoliko godina – napominje Lucija.

U svakom slučaju, ono u što su potpuno sigurne jest da će njihovo dijete dobiti svu ljubav ovoga svijeta. I za razliku od mnoge djece na svijetu bit će sto posto željeno, kao što je uvijek slučaj kod homoseksualnih parova jer njima se, ironične su cure, dijete ne može dogoditi.

One ga stvarno žele. Žele mu prenijeti sve što imaju, da sve što rade u životu, kažu, ima i smisla. Za dijete se već pripremaju. Na samu pomisao na dječju odjeću, kolica, krevetić... raznježe se. Dok razgovaraju o budućem potomku, teško je ne primijetiti njihove zaljubljene poglede. Svako malo uhvate se i za ruke. U četiri zida ionako im nitko ništa ne može.

Vani je njihovo ponašanje, priznaju, potpuno drugačije. Dok hodaju jedna uz drugu ulicom ne drže se za ruke, rijetko im se dogodi da se poljube.

– Ne možemo si to dopustiti. Taj naš obrazac ponašanja, kad smo vani, postala je čista automatika. Tužno je što smo se na to navikle, ali tako je. Kad se u životu naslušaš svakojakih ružnih priča o tome što su sve homoseksualni parovi doživjeli, to ti postane kao urođeno i tako pokušavaš zaštititi svoju obitelj jer mi smo jedna drugoj upravo to. Zato se u javnosti držiš na distanci i ne pokazuješ i ne razotkrivaš svoju ljubav – kaže Ines. Jedino vrijeme kada se potpuno opuste jest kada su izvan države na nekom od putovanja, na koja često odlaze.

– Vani se osjećam kao da mi se neka sjena maknula. Olakšanje je to, a srećom, dosta putujemo. Bile smo u Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj, kod prijatelja u Americi – kaže Lucija. Oprezno ponašanje usvojeno u Hrvatskoj ne začuđuje ih s obzirom nato da je i prije spomenuto istraživanje pokazalo da je čak 73 posto ispitanika doživjelo neki oblik nasilja zbog svoje seksualne orijentacije, spolnog/rodnog identiteta i rodnog izražavanja, od čega 17 posto uključuje fizičko nasilje. Zabrinjavajuće je i da je visok postotak seksualnog nasilja koje je zbog seksualne orijentacije doživjelo jednom ili više puta čak 38 posto ispitanih. Isto tako istraživanje je pokazalo i da su najčešći počinitelji nasilja nepoznate osobe, kolege te članovi uže obitelji.

Ipak, unatoč lošoj statistici, ni Ines ni Lucija nisu imale problema. I obitelji su im vijest da vole cure dobro podnijele. Inesina obitelj pogotovo.

Rodbina kuži sve

– Istina je kad kažu da se na reakciju roditelja ne možeš pripremiti. Činjenica je da im treba vremena nakon što saznaju, da prevladaju početni šok. Moj tata, zanimljivo, bio je baš super kada sam mu rekla. Prvo sam rekla mami misleći da će ona to bolje primiti, ali ispalo je drugačije. Imala sam tada 19 godina i taman sam počela vezu s Lucijom – prisjetila se Ines. Vikendima nerijetko odu k Inesinim roditeljima na ručak. Ponekad idu zajedno i u obiteljsku vikendicu. S Lucijinima se manje druže.

– A kada sam im rekla da planiramo imati i dijete, oduševili su se. Sada jedva čekaju postati djed i baka i stalno pitaju kad ćemo – kaže Ines.

Široj obitelji nisu objavljivali da vole cure. No uvjerene su da znaju jer ih nikada ne pitaju – pa kada ćete naći dečke, kad će djeca i sva ona pitanja koja se heteroseksualnim curama postavljaju čim navrše dvadesetu.

Ni ona ni Lucija prije nisu imale vezu sa ženama. Ines do svoje 16 nije niti pomislila na curu. Tek se tada počela pitati kako bi bilo poljubiti djevojku. I kod Lucije je bilo slično.

– Ali, eto, dogodilo se i ja sam se zaljubila do ušiju. I dandanas imam leptiriće u trbuhu kada idem doma s posla jer znam da je tamo Ines. Prekrasno nam je. Nekad mi bude neugodno govoriti s prijateljima koliko sam sretna i zaljubljena – kaže Lucija.

Gay frendova, pričaju, gotovo da i nemaju. Zbog toga im je smiješan stereotip da su djeca homoseksualaca uglavnom okružena homoseksualcima i da će se samo s njima družiti i na kraju i sami postati homoseksualci.

– Nervira me što homofobi uvijek vide u svemu seks, a ne normalan par kao i svaki drugi koji se voli, ali i koji ima svoje probleme, svađe... – kaže Lucija. Uvijek nas se, dodaje, stavlja u nekakve okvire. Gledajući stereotipe o lezbijkama, mi bismo trebale imati kratku kosu, biti veganke i antiglobalistice. A nismo, kažu, ništa od toga.

– Jedemo u McDonald’su, volimo ići u SAD, jesmo liberalnijih stavova, ali volimo sigurnost u obliku braka. I dobro, ako baš hoćete, imamo tri mačke, što je možda malo gay – šali se Ines.

Još malo i imat će svoju sigurnost. Kao i ostali homoseksualni parovi, koji godinama čekaju svoje pravo da odu u matični u red i ozakone vezu. Možda će se tada i statistika promijeniti pa se više neće svaka druga homoseksualna osoba htjeti iseliti iz Hrvatske ako im se pruži prilika.