Zbog svojih proeuropskih stavova, snažnog odmaka od velikosrpske politike 90-ih, zagovaranja kulture dijaloga i mira na Balkanu te kritike upućene aktualnoj srpskoj vlasti, Čedomir Jovanović, lider Liberalno-demokratske partije (LDP), često je na meti radikala, ali i pristaša tamošnje mainstream politike. Zbog svojih principijelnih promišljanja otrpio je udarce na ulici, prijetnje smrću i 24-satnu policijsku zaštitu, ali od njih nije odstupio ni nakon mučke likvidacije bliskog suradnika i prijatelja, negdašnjeg premijera Zorana Đinđića. Za Večernji list govori o europskim perspektivama Srbije, bitki na Kosovu, protestima na beogradskim ulicama, predsjedniku Vučiću i hrvatsko-srpskim odnosima.
Kako ste primili vijest iz Bruxellesa da će proširenje Europske unije na zapadni Balkan još pričekati?
Kao još jedno razočaranje. Ne u Europu ili europske birokrate, nego u cijeli kontekst koji je ovu regiju u biti bacio na marginu interesa modernog svijeta. Tri desetljeća ludila koje smo preživjeli danas dolaze na naplatu, ali ovaj put sve može biti još fatalnije jer danas je i Europa na raskrižju i ne zna što zapravo hoće.
S obzirom na nedavnu ocjenu Europske komisije da Srbija nije ispunila potrebne uvjete i uvjerila države članice da može ići naprijed u pristupnim pregovorima, mislite li da je članstvo u Europskoj uniji iskrena ambicija aktualne srbijanske vlasti? Postoji li uopće proeuropski konsenzus?
Kod sadašnje vlasti primjećujem ono što sam primjećivao i kod prethodne – puno priče o europskim vrijednostima, ali, paralelno s tim, dosta propuštenih šansi da ubrzamo europski put i da on bude nezaustavljiv. Puno naslijeđenih problema, puno grešaka koje su napravljene u međuvremenu samo su usporile Srbiju i dezorijentirale društvo. Europske institucije, s druge strane, kao da nas malo razumiju i polako pokazuju da baš nemaju strpljenja za ono što se nama događa, a to stvara još veću zabrinutost kod ljudi i jača euroskepticizam. Nema konsenzusa i ne znam što bi on u Srbiji danas podrazumijevao. Poslije ratova, sankcija, naglog siromašenja, uspona nacionalizma i ekstremizma nalazimo se u mrtvom kutu u kojem određenim strukturama svašta može pasti na pamet. Iskreno, vrlo sam zabrinut.
Kome je u interesu da se pitanja poput nezavisnosti pravosuđa, borbe protiv korupcije ili slobode medija, ali i rješavanje slučajeva ratnih zločina i organiziranog kriminala u Srbiji ne pomiču s mrtve točke?
Ne bih se složio da se stvari ne pomiču s mrtve točke. Pomaka svakako ima, samo je sada pitanje kolika je naša snaga da se sa svim tim pitanjima izborimo i koliko nas Europa shvaća. Ovdje se ne radi o klasičnim tipovima kriminala i korupcije, kao što svaki naš problem nije kao onaj s kojim su se europske institucije susretale, recimo, u istočnoeuropskim zemljama. Mi ovdje govorimo o građanskom ratu, paklu i ludilu, tisućama mrtvih i stotinama tisuća koji su trajno promijenili svoja mjesta u kojima žive. U takvim društvima stvoren je poseban sistem koji teško može razumjeti netko tko korača hodnicima Bruxellesa. To je ono što mene plaši i zato stalno govorim o miru kao pojmu o kojem se ne govori i ne promišlja mnogo. Samo svijest o onome što smo preživjeli u bliskoj prošlosti još čuva taj mir, inače bismo mi opet po starom, možda čak i u gorem obliku.
Mislite li da protest “1 od 5 milijuna” ima perspektivu i može li se Srbija mijenjati na ulicama?
Od prvog dana tih protesta jasno poručujem da je Srbija toliko “izmrcvarena” sukobima sa svima oko nas da je kao finale ostalo samo da jedni druge počnemo gristi. Imam poštovanje za svakoga tko je nakon tri desetljeća raznih eksperimenata nezadovoljan onim što vidi oko sebe, ali nemam sekundu razumijevanja za neodgovorne političare koji zloupotrebljavaju poziciju tih ljudi i njima manipuliraju. Ako pogledate domete tih protesta, oni su vrlo “mršavi”. Zašto? Zato što ne možeš imati političke proteste, a bježati od politike. Ovdje se prije radi o određenim sociološkim fenomenima, određenim trendovima koji se mogu primijetiti. Ali ono što je vrlo karakteristično i vidljivo, to je odsutnost bilo koje ili čije odgovornosti za ono što se izgovori ili učini. Nisam dio te političke grupacije, ne zato što za mene nema mjesta, nego ne znam što bih tražio u istom kolu s onima za koje je Ratko Mladić heroj, Putin simbol demokracije, ljudska i manjinska prava nebitna, s onima koji i nisu baš za Europu ako se ne mora, dok su spremni, paralelno s tim, na svaki kompromis koji bi ih približio vlasti. Za mene o ključnim stvarima nema nikakvih kompromisa, a oni, takvi kakvi su, to ne shvaćaju, i ne mogu im pomoći.
Smatrate li da je Srbiji, 20 godina nakon bombardiranja, mjesto u NATO-u?
Da. Srbiji je mjesto u NATO-u jer ne znam gdje bi Srbija drugdje mogla biti. U savezu s Rusijom, Bjelorusijom i Kinom? Slušam one koji me zbog mog stava vječito obilježavaju žigom izdajnika, ali još nisam čuo koja je alternativa onome što predlažem? Bombardiranje koje smo preživjeli nije stvar kojom se danas smije manipulirati, niti ono smije utjecati na naš racionalan odnos prema vlastitoj budućnosti. Nisam emotivan kada govorim o NATO-u. Jednostavno, ne znam kako i da budem jer govorim o potrebi da se vojno zaštitimo na osnovama civiliziranog svijeta. Sve države oko nas članice su NATO-a ili će to postati u međuvremenu, tako da ne znam koji bi naš odgovor bio na tu činjenicu osim da sa susjedima gradimo odnos koji je održiv i koji će čuvati mir.
Slijedi li Srbiji konačna bitka za Kosovo ili je ta bitka već izgubljena?
Ne možemo dva puta izgubiti istu stvar. Kosovo je finale naših zabluda i bojim se da će to konačno buđenje iz velikosrpskog sna za mnoge biti bolno, ali to je cijena koja se plaća kada ideš mimo onoga što je realnost i nužnost. Nema konačne bitke, kao što nema ni nekog raspleta koji će učiniti da to Kosovo vratimo, jer mi odajemo dojam kao zemlja koja ne zna što će sama sa sobom, a ne da znamo što bismo s milijun i pol ili dva kosovskih Albanaca koji se dvadeset godina razvijaju kao nezavisna država. Oni se ne razvijaju kao nezavisna država zbog mene ili mog mišljenja, već je to sve bilanca poražene politike koja utočište još jedino vidi u odugovlačenju rješavanja kosovskog problema nadajući se da će još malo eksperimentirati sa srpskim nacionalizmom koji je na izdisaju. Oni koji su nositelji takve politike učinit će apsolutno sve da ne dođe do dogovora jer što će onda raditi u svom životu kada je jasno da je sve ono što su zagovorali bila velika laž i obmana?
Koliko je blizu odluka službenog Beograda o priznanju Kosova i kakve bi posljedice ostavila na rejting predsjednika Vučića, ali i na opstojnosti Republike Srbije?
Ne vidim da bilo tko od nas traži priznavanje Kosova u ovom trenutku, ni onoga tko je stvarno spreman na takvo što. Ovdje se radi o nečemu drugom, a to je hoćemo li konačno i sebi i onima oko nas dopustiti da žive i da se razvijaju pod okriljem suvremenog svijeta ili ćemo biti okarakterizirani kao trajno nestabilno područje koje će biti prepušteno samo sebi. A svi znamo na što smo sve spremni kada smo prepušteni sami sebi i svojim fantazijama. Jedan sam od onih koji ne sapliću Vučića na temi Kosova. Svjesno sam izabrao put koji će neki ocijeniti na ovaj ili onaj način, ali svjestan sam da nikada ne mogu biti taj koji će na takvoj temi tražiti sreću za sebe ili stranku koju predstavljam. Vučić je, na žalost, sam u rješavaju kosovske krize i ne može mu nitko pomoći jer rješavanje tog pitanja nije samo čin hrabrosti ili političkog pragmatizma. Nije čak ni pitanje ostaje li se poslije toga na vlasti ili ne. Ovdje su u igri mnogo veće stvari i smatram da je Vučić svjestan toga pa makar to i ne pokazivao baš otvoreno.
Što se krije iza nedavnih Vučićevih manevara sa slanjem vojske na granicu s Kosovom?
Mislim da svaki dan nerješavanja agonije s Kosovom povećava opasnost da u jednom trenutku dođe do novih sukoba koji su siguran put u pakao i stradanja. Zbog toga griješe oni koji misle da je alternativa dogovoru zamrznuti konflikt. Ne, alternativa dogovoru je odmrznuti sukob. Taj odmrznuti sukob nije onda samo naš problem, već je to potencijalni regionalni sukob iz kojeg nitko neće izaći pošteđen i neoštećen. Zato je važno da podršku rješavanju pitanja Kosova daju i ostale zemlje oko nas s obzirom na to da je to neka vrsta jamstva da će se dogovor poštovati i da će on trajati.
Koliko je realan scenarij o ujedinjenju Kosova i Albanije te kakve bi posljedice taj scenarij imao na geopolitički položaj Srbije?
Nisam siguran da postoji ozbiljna namjera ni na Kosovu ni u Albaniji za takvo što, a tek sumnjam da netko u svijetu pridaje ozbiljno značenje nečemu takvom. Kosovo ima svoje probleme koji su dosta slični onim problemima koje imamo i mi. Siromaštvo, kriminal, korupcija, odlazak mladih iz zemlje, nestabilne unutarnje političke prilike, sve češće nerazumijevanje svijeta. Nitko danas o tome ne razmišlja, ali je to dobar spin kada treba rješavati neke unutarnje probleme pa onda društvu serviraš takvu priču o kojoj ono onda debatira ne znajući što je ujedinjenje Albanije i Kosova i kamo ono vodi. Međutim, takvo društvo ne može imati mira, osim ako nije u partnerstvu sa svojim susjedima. Zato je taj dogovor između Beograda i Prištine toliko važan. Dogovor je najmanje bitan zbog nekog Thaçija i Vučića, iskreno baš me briga za njihov odnos. Važno je da se dva društva pomire, tek onda se može reći da je nešto učinjeno.
Jeste li zabrinuti za položaj Srba u Hrvatskoj, u svjetlu nedavnog napada nekolicine pripadnika Torcide na sezonske radnike iz redova srpske nacionalne manjine na Braču?
Tužan sam svaki put kad pročitam nešto takvo i znam da jedan ispad grupe neodgovornih pojedinaca može u trenutku srušiti povjerenje koje se gradi jako dugo. Ni ovdje nemam razumijevanja za takve kukavice i huligane koji nalaze zadovoljstvo u nečijoj patnji. Vjerujem da država ima snage suočiti se s takvim pojavama i da je tolerancija za takvo što na nultoj točki. Dosta je učinjeno na planu zaštite srpske manjine u Hrvatskoj, i to je nepobitna činjenica, ali svaki nas incident vraća u to stanje kada razmišljamo jesmo li kao društva baš sve učinili da se manjinske grupe danas osjećaju makar malo sigurnije nego dan prije. To je kontinuirani rad, i ne smije biti dana da se nešto ne učini i ne unaprijedi.
Na koji je način ovaj sramotni incident odjeknuo u srpskoj javnosti i ima li, zbog tog slučaja, naznaka smanjenog priljeva srpskih turista na Jadran ovoga ljeta?
Izazvao je dosta komentara, što je i prirodno i to se ne može izbjeći. Ali nemam nikakvo razumijevanje za one koji u tome traže priliku da se sutra za takve stvari opet osvete nekom nedužnom koji ne misli, ne izgleda ili neće raditi ono što radi većina koja uspostavlja pravila.
Poznati ste zagovornik mira na našim prostorima. Jesu li još uvijek vrlo živi nacionalizmi najsnažnija ugroza tome miru?
Problem s nacionalizmom je ne samo u tome što je živ nego što je i žilav te se javlja u novima oblicima i opstaje kroz različite prilike i vremenske okvire. On svojim otrovom inficira nove generacije koje uče mrziti one koje nikada nisu ni vidjeli, niti su bili na prostoru prema kojem imaju otklon i predrasude. Nacionalizam je poguban, ne da nikome mira. Nalazi se u Crkvi, obrazovnim institucijama, među navijačkim skupinama, sportskim udruženjima, u našim obiteljima, među najučenijima i najobrazovanijima, među elitom. Međutim, kad sve to razgrnete i ogolite, vidite da su ljudi željni samo malo života i mira za svoje najbliže i sebe i da im je muka od raznih mitova i ludila. To mi budi barem malu nadu za budućnost.
Vidite li trenutak u kojem sve nekoć zaraćene strane osuđuju ratni zločin ma tko ga počinio, kao i poštovanje prema žrtvama neovisno o nacionalnosti, kao zalog mirnije budućnosti bez novih ratova?
Nije pitanje vidim li ja taj trenutak, nego imaju li oni koji su najodgovorniji za ratove na prostoru bivše Jugoslavije snage priznati svoje povijesne zablude koje su previše koštale. Žao mi je kad vidim da se haaški osuđenici vraćaju kao heroji, da im se obični ljudi klanjaju, kada im čast iskazuju državni dužnosnici. Kada se vrate, pa još budu ugledni građani sa svim privilegijima, kao da su u ratu bili zdravstveno osoblje. Sve su to posljedice nedostatka hrabrosti i manjka informiranosti što se to zapravo događalo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, kao i na Kosovu. Tko je to ratovao, za čiji račun, u čijem interesu? Ta će pitanja uvijek lebdjeti oko nas i biti dio naših života.
Bili ste bliski suradnik, pa i prijatelj tragično stradalog Zorana Đinđića. Kako bi danas izgledala Đinđićeva Srbija?
Nisam od onih tumača koji nepogrešivo znaju što bi to Zoran Đinđić radio da je živ i kakva bi mu razmišljanja bila u kontekstu sadašnjih događaja i stvarnosti. Njegove ideje i vizije nisu bile prihvaćene za njegova života iako je ubijen kad je bio premijer. On je svojom pojavom, obrazovanjem, stavom, pogledima na svijet svake sekunde svjedočio o svojoj politici i koliko je stvarno u njoj. Za mene, iza njega ostaju sjećanja koja su duboko osobna i nikada nisam volio biti jedan od onih koji bi nam objasnili kako bi to baš Zoran učinio i obično on služi takvima da se, kad ne znaju što da učine ili kažu, pozovu na njega. Srbija će možda nekada razumjeti ono što je on govorio, a mislim da je ljudima već dan poslije bilo jasno koga su izgubili. Dokaz tome je njegov pokop koji je bila najbolji odgovor onima koji su pripremili i proveli njegovo ubojstvo.
U Hrvatskoj pobijeno 402 nevine hrvatske dječice. Još nito jedan Srbin za ta zlodjela nije odgovarao.