Saborski zastupnik, predsjednik Hvidre, umirovljeni pukovnik HV-a i jedan od neformalnih vođa desnog krila HDZ-a Josip Đakić, već je dugi niz godina u raskoraku između stranačke politike i interesa braniteljske populacije koju zastupa, pa je zbog takvog balansiranja počesto na meti kritike svojih suboraca. Posljednjih dana pod povećalom je javnosti nakon objave odluke da Hvidra neće podržati vukovarski prosvjed Ivana Penave, o čemu govori za Večernji list, kao i o teretu pozicije “na dva stolca”, odnosu prema Miloradu Pupovcu, problematici braniteljske populacije i aktualnim trvenjima u vladajućoj stranci.
Hrvatsku javnost trese afera Kum. Što se to događa u HDZ-u?
Čudna je to priča. Naravno da nije ugodno čuti da postoje nekakvi informatičari ili hakeri koji samo tako mogu ući u sustav državnih institucija. Očito je da postoje stvari koje moraju isplivati i koje moraju biti sankcionirane. Što se tiče Tolušićeva vozača, zaprepašten sam. Poznajem Blaža Curića, uvijek prijazan, fin, tih, miran čovjek, zaista ne mogu ništa o njemu reći loše, jedino nisam znao da je Brkićev kum, to mi je bio prvi glas. Vidjet ćemo se o čemu je riječ, prerano je govoriti. No, nema previranja u HDZ-u, nema unutarstranačkih sukoba.
Pogledajte i ovo: Kronologija afere lažnih SMS-ova
Vjerujete li da je Milijan Brkić premijeru Plenkoviću “radio o glavi”?
Ne znam, nisam siguran, koliko sam vidio na stranačkim tijelima, radio je odano i predano, u posljednje vrijeme iznio veliki teret pripreme izbora u BiH, ne znam.
Kažete da u HDZ-u nema unutarstranačkih sukoba, a vaš stranački kolega Ivan Penava mimo volje središnjice inzistira na prosvjedu, u koji je želio “utopiti” i vas.
Problem neprocesuiranja ratnih zločina trebalo je rješavati na sjednicama stranačkih tijela. Ako Penava nije imao informacija i ako nije bilo željenih reakcija, onda je trebao doći pred Središnji odbor ili pred Nacionalno vijeće ili napisati pismo predsjedniku ili glavnom tajniku stranke i reći: ja sam povrijeđen, ja sam uvrijeđen, mene nitko ne želi saslušati, ja ne mogu doći do predsjednika i ne mogu nikome reći što se događa u Vukovaru, kakve pritiske doživljavam i kakve sudbine dijelim s ljudima. A mi smo svega toga svjesni. Njemu su otvorena sva vrata stranke i državnih institucija, kao i meni, kao i svima. Ne može se reći da netko nekoga ignorira ili zanemaruje, osobito stoga što je uspostavljen Savjet za Slavoniju, što je Vlada održala sjednice u Slavoniji, što su određeni problemi uočeni i što su pokrenuti mehanizmi da se ratni zločini rješavaju brže.
Stječe se dojam da se vlast prilično pribojava nadolazećeg prosvjeda.
Ako je suditi prema najavama onih koji su se uključili i dali podršku gospodinu Penavi, a poznajući te i takve, poput udruge U ime obitelji, Hasanbegovića i Esih, Velimira Bujanca i svih onih koji se učestalo okomljuju na premijera Plenkovića, na aktualnu vlast i neke ministre, može se očekivati svašta. Ti su ljudi jasno artikulirali svoje stavove, žele doći u Vukovar da bi prikupili koji bod, a zapravo ne sagledavaju stvarno stanje, pijetet prema žrtvi i odnos ove Vlade prema državi.
Strahujete li od nereda?
Kada se sjetimo dvostrukih kolona, mislim da danas takvih tenzija nema. Ovo jesu tenzije, ali mislim da su nižeg intenziteta nego onda kada je na vlasti bila ekipa koja nije htjela razumjeti, slušati, uvažiti ni pomoći hrvatskim braniteljima. Tada su branitelji s pravom prosvjedovali u šatoru, možda predugo, trošeći svoje vrijeme, zdravlje pa i živote. Bilo je i nesretnih situacija poput one s plinskim bocama, no bolest ne pita kad će nastupiti, a svi znamo koliko je PTSP-ovaca, u kakvom su stanju, pod tabletama, sedativima i to se mora uzeti s respektom. Danas nema takvih potreba, danas je premijer spreman pozvati sve udruge s državne razine k sebi na razgovor, kao što to čini i ministar branitelja jer je Ministarstvo branitelja danas naša kuća. I ministar Medved iz naših je redova, kao i potpredsjednik Damir Krstičević, kao nikada do sada braniteljska je populacija zastupljena u vlasti i ne znam protiv koga bi se tu trebalo prosvjedovati.
Niste povjerovali Penavi da su ratni zločini pravi motiv prosvjeda. No, što jest?
Ako su mu ministri unutarnjih poslova i pravosuđa predočili sve informacije, izvijestili ga da su pojačana sredstva za istraživanje ratnih zločina, da su se ekipirali i timovi, da je 44 stručnjaka za ratne zločine u četiri državna odvjetništva postavljena da bi se radilo što ažurnije i bolje, onda to znači da su određeni koraci napravljeni. Mislim da je to bio dovoljan razlog da razmotri našu molbu da pričeka šest mjeseci i prihvati funkciju čelnika povjerenstva za praćenje aktivnosti u vezi procesuiranja ratnih zločina. Rekao sam mu: “Ako u šest mjeseci ne bude rezultata, onda ćemo svi stati uz tebe i prosvjedovati, a ja ću pozvati svih svojih 35 tisuća članova na ulice sve dok se ne pokrenu institucije ili dok se ne razriješe oni koji ih vode”. Što je onda pravi motiv prosvjeda? Nakon svega, teško je odgonetnuti.
S obzirom na tezu da su branitelji na ulici samo onda kada je na vlasti SDP, iznenađuje li vas da neke braniteljske udruge i danas iskazuju svoje nezadovoljstvo inicijativama, otvorenim pismima pa i najavom odlaska na prosvjed u Vukovar, dok je na vlasti HDZ?
Ne iznenađuje me to, s obzirom na to da postoje određeni ljudi i udruge kojima je u interesu srušiti ovu koalicijsku vladu, koji vjerojatno dolaze iz nekih drugih političkih opcija i stvaraju takvu klimu da bi zaposjeli vlast. Osim udruge U ime obitelji, danas mogu reći slobodno da su to i one braniteljske udruge koje traže saborsku raspravu o Pupovcu i pritom se zaklinju da ne rade protiv vlasti, a ja sam uvjeren da svojim činom žele upravo to, rušiti ovu vlast.
Želite reći da je meta inicijative Udruge Specijalne policije i Zbora gardijskih postrojbi bio premijer Plenković, a ne Pupovac?
Da, mislim da je krajnji cilj bio premijer. Ali, specijalci i garda u raskoraku su u svojim kućama. Imam informaciju sa sastanaka Zbora gardijskih brigada da je predsjednik Miljenko Kolobarić izletio s potporom vukovarskom prosvjedu prije reda i da nije dobio suglasnost svih brigada koje čine Zbor. Pitajte ih danas što o tome misle. Uostalom, njihov predstavnik iz Bjelovarsko-bilogorske županije neki je dan na sastanku rekao da odlazak na prosvjed uopće nije stav Zbora gardijskih brigada.
Počesto se u posljednje vrijeme braniteljima predbacuje “subnorizacija” društva, uplitanje u politiku, društvo, kulturu. Što mislite o tome?
Nema subnorizacije. Mislim da je dijalog s braniteljima normalan. Rane su još uvijek dosta svježe, one nisu zarasle samo tako. Nisu stvari crno-bijele, nego su najčešće šarene, ali treba gledati što je volja i potreba većinskog, hrvatskog naroda. Mislim da sugestije ili primjedbe branitelja na neke događaje, pojave pa i nepodopštine treba analizirati, vidjeti imaju li temelja.
Da ste u poziciji, biste li u svojem kraju zabranili Bajagin koncert?
Teško da bi moj gradonačelnik Ivica Kirin, župan ili načelnici prihvatili i dali suglasnost za njegov nastup u kraju u kojem živimo, iako se u svim diskotekama vrte takvi narodnjaci istočnjačke provenijencije da se stvarno čovjek nekada zapita “kud sam došao”. I to je neshvatljivo.
Kako gledate na prašinu koja se diže oko Thompsona?
Thompson je čovjek koji je u Domovinskom ratu ispjevao krasne pjesme, obukao uniformu i puno znači za hrvatski narod, i mlado i staro, i meni ga je drago slušati. Mislim da uperene strelice protiv njega zapravo govore o tome koliko netko može biti isključiv kao, recimo, u Istri gdje mu se apsolutno zabranjuje nastup. Meni je to žalosno.
Uočavate li rastuću ustašizaciju društva, kako vam to imputira ljevica?
Ne, nemam taj “doživljaj”, mislim da su hrvatski grb i hrvatska zastava i himna obilježja hrvatske države i da nigdje u javnom optjecaju nema nikakvog ustaškog znakovlja ni ustašizacije Hrvatske, osobito zato što su na čelu Vlade i države aktualna predsjednica i premijer, dvije osobe koje su europske i svjetske naobrazbe, osobe koje baštine demokratski sustav, koje se ne vraćaju u prošla vremena. Sjetimo se i riječi dr. Franje Tuđmana koji je NDH izrazio kao težnju hrvatskog naroda koja nije uspjela. Suverenost, samostalnost i sloboda vječita su težnja hrvatskog naroda, ali te su težnje danas doživljene i mislim da se ne treba vraćati na nikakvu fašizaciju i ustašizaciju.
No, takve su ocjene o Hrvatskoj upućene iz Bačke Palanke iz usta predsjednika Vučića kojoj je nazočio i vaš koalicijski partner Milorad Pupovac. Kako ste doživjeli njegovu šutnju?
Pupovac je zastupnik srpskog naroda u RH i u Saboru i ponaša se onako kako on misli da je to potrebno i kako srpski građani u većini misle da treba. Puno puta on zastrani i napravi nešto što je nama braniteljima teško razumljivo i teško prihvatljivo. Nadam se da je odlazak na komemoraciju bio samo znak poštovanja prema srpskim žrtvama, a dijeli li mišljenje s Vučićem i sam je otklonio u svojim nastupima. O Pupovcu znamo sve, s godinama smo upoznali njegove nastupe u Saboru i u javnosti i ja se ne bih previše bavio s njime. On jest naš koalicijski partner i želim naglasiti da se u najvećem dijelu ne slažem s njegovim stavovima ali, evo, podnosimo se. Nije to prvi put da Pupovac nije bio na proslavi Oluje i da ne se nije poklonio hrvatskim žrtvama u Oluji i Bljesku. I što sada da radimo? Mi smo iz Hvidre više puta uputili tužbe protiv njegovih Novosti, primjerice, kada su hrvatske ratne vojne invalide nazvali “bordelom patnika”. Ne može se reći da sam zanemarivao njegove eskapade ni u vrijeme Jadranke Kosor ni Sanadera, ali i znao sam mu reći izravno da prestane s takvim odnosom prema Domovinskom ratu.
Nakon 14 godina na čelu Hvidre, mislite li da je ta dužnost spojiva s politikom?
Pa gledajte, u Hvidri postoje različite političke opcije koje mi se suprotstave ili se ne suprotstave. Nismo mi jednostranačka udruga niti smo HDZ-ova udruga.
Ali činjenica je da je vaša riječ zadnja.
Predsjednik i Predsjedništvo predlažu odluke, ali odluke donosi Glavni odbor. U njemu sjede ljudi različitih političkih opcija. Ima tu članova i simpatizera HDSSB-a, HSP-a, SDP-a, HDZ-a.
No, kako to da se odluke Hvidre u pravilu poklapaju s interesima HDZ-a?
To je možda vaš dojam, ali što bi trebalo biti kada imamo otvorena vrata i kada svi naši zahtjevi budu uvaženi, što bi trebalo učiniti kada od HDZ-a imamo podršku? Da smo bez telefona, struje ili sredstava, nema te vlasti protiv koje Hvidra ne bi prosvjedovala. Pa prosvjedovala je Hvidra i protiv Tuđmana 1998. ispred Sabora, u vrijeme dok je na čelu udruge bio Marinko Liović. Danas za tim nema potrebe.
Koliko je istine u tezi da desna struja u HDZ-u, čiji ste istaknuti član, želi ojačati svoju poziciju slabeći poziciju premijera?
Ma nema borbe frakcija, postoje samo oni koji su imali pozicije pa ih sada nemaju, takvi su nezadovoljni. Nisu svi mogli biti izabrani u premijerov najuži tim, ali imaju druge pozicije s kojih mogu djelovati i ne vidim u čemu je problem. Nema kome predsjednik stranke ne da riječ, ne sasluša mišljenje i ne uvaži sve ono što je dobro. Osobno, nisam ni u kakvoj svađi s premijerom i nadam se da neću ni biti. Ono što mislim, to i kažem, možda mu se ponekad to ne sviđa, ali kažem mu to na stranačkim tijelima, a ne u javnosti. Premijer na to kaže: “Jopa, O. K., znam za taj problem pa ćemo ga rješavati”. To je jedan korektan odnos. Ja sam oduvijek bio desničar, pripadnik desnog krila, ali i razuman sam čovjek. Čemu udarati glavom o zid kada za to nema potrebe? Preokupacija i nas desničara mora biti blagostanje u Hrvatskoj, sve drugo stavimo u drugi plan. Biti desno orijentiran ne znači obući crnu dolčevitku ili crnu košulju, ali biti radikalan u svojim stavovima i zastupati interese svoje populacije, branitelja, ali i hrvatske desnice... zašto ne? Ja sam apsolutno za to da svatko od nas, koji smo proistekli iz braniteljske populacije i koji smo u politici, imamo prostora za djelovanje i to nam nitko ne osporava.
Ne smeta li vama, desničaru, preliberalni HDZ-ov predsjednik i premijer?
Zašto bih imao problem s tim? On je europski čovjek koji predstavlja hrvatsku državu kao predsjednik Vlade koji može sa svakim razgovarati na svakom jeziku i koji dogovara poteze i korake koji su potrebni Hrvatskoj. Nama treba snažan diplomat koji predstavlja Hrvatsku, jer dosadašnja je diplomacija puno puta zakazala, puno puta na pozicijama naših diplomatskih predstavnika bili su oni koji su u svojim uredima držali Titovu sliku.
Mnogi branitelji i danas žive u 90-ima, koliko vi često razmišljate o Domovinskom ratu?
Često, dosta često i nekad se zabrinem kad sam sebi ne nađem druge teme osim te. Nekad se uhvatim da sam otišao predaleko raspravljajući o tome gdje smo bili i što smo radili, vjerojatno to čovjek ne može tako lako izbrisati, to su uspomene koje se ne brišu lako, koje su naša svakodnevnica. S tim se budimo i s tim liježemo. Dobro je dok možemo spavati.
Imate li vi problema sa spavanjem?
Ja nemam PTSP i nisam se s tim suočio, barem do sada. Nadam se da i neću, iako sam bio dva puta ranjen, dva puta pokrpan i, evo, živ sam. U rat sam otišao u Pakrac kao dragovoljac MUP-a gdje sam prvi put ranjen u jesen 1991., a kad sam se oporavio, otišao sam sa 105. brigadom u Privlaku, Otok i Komletince, poslije u Posavinu. Drugi put ranjen sam u Kusonjama 1993., a nakon izlaska iz bolnice nastavio sam s 81. gardijskom bojnom iz Virovitice, prošao Bljesak, Ljeto ‘95., Oluju, Maestral i završio ratovati u Mrkonjić Gradu. Ranjen sam u predjelu trbuha, ruke, prepona, 15 rupa na sebi imam i još uvijek četiri šrapnela u tijelu, danas mi je ruka utrnula pa je mogu staviti i na otvoreni plamen, ali bol ne osjećam. No, živ sam i danas se borim sa svime s čime se treba i s čime se ne treba boriti. Nekad stvarno gubimo vrijeme na stvari na koje ne bismo trebali.
Jeste li požalili zbog angažmana u politici?
U politici sam, odnosno u HDZ-u, od 1989., od samih početaka, uz svog učitelja Stjepana Sulimanca. Pauzirao sam jedino kada je bio rat. Nisam požalio, sa svim dobrim i lošim stranama politike hrvam se i nastojim biti negdje u sredini. Ne možete svima ugoditi, gledam da što više pomognem ljudima i da budem dostupan.
Vi sve ove godine morate vagati svaku svoju riječ i...
... hodati po žici.
Je li za vas preveliki teret s jedne strane odgovarati braniteljima, a s druge strane politici?
Nekad je prestrašan. Nekad mislim da treba sve pustiti k vragu i otići. S braniteljima sam dijelio dobro i zlo, ja ih razumijem, ali mogu ih puno puta i razuvjeriti oko nekih pitanja i istodobno uvjeriti da se, kada zauzmu potpuno radikalan stav, moraju sukobiti argumentima. Ne možemo više lomiti stvari preko koljena, nego argumentirano razgovarati o svakoj temi pa tako i o temi ratnih zločina, o događajima na političkoj sceni, o novim zakonskim prijedlozima. Nikad nisam skrivao stranačku pripadnost, ali ljudi u udruzi očito su prepoznali da znam učiniti korak više za njih i reći im više nego što bih trebao u određenim trenucima, kada to iziskuje situacija. Istina, ponekad se pitam što mi to treba, pa pogledajte samo komentare na internetu ispod mojih izjava, pa opet kažem sebi: “Što je njih stotinu u usporedbi s pola milijuna branitelja?”.
Jedan od internetskih komentatora ispod vaših nedavnih izjava napisao je: “U ratu je bio hrabar, što mu se dogodilo?” Pa što vam se dogodilo?
Hrabrost u ratu mora u današnjici odražavati razum i razboritost, a ne lupanje glavom o zid. Neki provociraju i vrijeđaju iz zavisti. Stisnem zube da ne kažem svašta i pomislim da neću vraćati istim udarcima, ostat ću pristojan i normalan jer želim postupati po onoj iz Svetog pisma “tko tebe kamenom ti njega kruhom”. Iako, ponekad poželim da taj kruh bude onaj iz škrinje.
Pogledajte i video: Krešimir Vilajtović, odvjetnik osumnjičenog Blaža Curića
fina,tiha lopina ko i ti i tebi slični..nema nama svima zajedno bolje dok ovakva g....a drmaju